Piše: Saud Grabčanović

Stanje u Osmanskom carstvu krajem 18. vijeka

Veliki Bečki rat, koji je trajao neprekidno od 1683.godine do 1699.godine, kao i dva sljedeća rata – od 1716. do 1718. godine i od 1737. do 1739. godine, potpuno su i trajno promjenili geo-političku situaciju u nekadašnjem veoma moćnom Osmanskom carstvu. Strahoviti ljudski i materijalni gubici, ogromni teritorijalni gubici, velika ekononomska kriza te strašne epidemije zaraznih bolesti koje su pratile te sukobe bacile su na koljena nekadašnje moćno carstvo i svjetsku velesilu. U carstvu je zavladalo siromaštvo, glad, bezvlašće i anarhija. Do tada strogo centralizirana država pretvorila se u konglomerat malih polunezavisnih i autonomnih feudalnih državica, čiji su odmetnuti samozvani vladari ravnopravno dijelili vlast sa osmanskom dinastijom. Dojučerašnji apsolutistički vladari, nekada neprikosnoveni osmanski sultani, morali su dijeliti vlast sa feudalnim gospodarima koje su na te položaje postavili njihovi prethodnici. I ne samo to, sultani su postali igračke u rukama vojničke i vjerske oligarhije . Janjičari i njihovi vojni zapovjednici postali su najjača sila u carstvu, koja se  nametnula kao izvršna i zakonodavna vlast. To je bila oligarhija koja se  miješala u sva vojna, državna i vjerska pitanja i koja je postavljala i smjenjivala sultane! Okosnica državne organizacije vojska i činovništvo nisu više bili kao nekada pod strogom vlašću i kontrolom sultana i centralne vlade. Visoka Porta je kao i ranije, slala u pojedine provincije paše kao sultanove namjesnike, ali stvarna moć u provincijama bila je u rukama lokalne feudalne oligarhije – moćnijih spahija i janičara. Oni su bili upravnici, sudije i vojni komandanti na teritorijama koje su kontrolisali i sa častima koje su prigrabili kao nasljedne. Lokalni moćnici su predstavljali neku vrsta sultanovih vazala, a veličina njihove moći ovisila je o udaljenosti od Istanbula. Najmoćniji su bili feudalci u pograničnim provincijama koji su predstavljali maltene samostalne vladare. Zbog toga je Porta često morala moliti te moćnike za njihove vojničke usluge u slučaju potrebe. I naša je Bosna u ta vremena predstavljala jednu od pokrajina Osmanskog carstva gdje je sultanova centralna vlast bila jako slaba, a naše spahije: kapetani, ajani, begovi, age… bili su skoro samostalni vladari na svojim posjedima. Bosanski ejalet  je tada bio država u državi! I u drugim pokrajinama carstva je bila ista, ako ne i gora situacija za sultanovu vlast. Posebno se bilo osililo anadolsko feudalno plemstvo. Takođe su se u ta vremena osilili i Memeluci u Egiptu, čiji su zapovjednici vladali Egiptom kao samostalni vladari koji sultana i centralnu vlast u Istanbulu uopšte nisu poštovali i priznavali. Paše koje je sultan upućivao da provode njegovu vlast u tim provincijama bili su najčešće osuđene da budu pasivni posmatrači i poslušnici u rukama lokalnih moćnika. Energičnije i slavoljubivije lokalne spahije su iskorišćavale takve, za njih povoljne prilike, i stavljale su se na čelo tih feudalnih sila i uzurpirale vlast. te su imale manje ili više nezavisan položaj prema Porti. Namjesnici pojedinih, osobito periferijskih provincija, vladali su gotovo samostalno. Prirodno, oni su težili da njihovi potomci postanu i nasljedni vladari tih područja. Samostalnost njihovog položaja ojačavala je finansijska decentralizacija. Paše pojedinih pokrajina upravljali su gotovo samostalno finansijama pokrajine. Oni su kupili prihode, pokrivali izdatke administracije i svoje vlastite i višak slali u Carigrad, ili su porezi davani u zakup pojedinim silnicima. Često su se pojedini kondotieri,vođe dobrovoljaca, krdžalija, daglija, tako osilili, da nisu slušali ni paše, pa su otimali i prava spahija. Porta ih se obično oslobođavala umorstvom. Oni su odmah iskoristili i protureformni pokret da se ojačaju i isticali su obično da nisu protiv cjeline Carstva i da su pokorni sultanu, ali su oružjem branili svoj polunezavisni položaj. Oni su istupali kao branitelji vjere i starog, davno prevaziđenog uređenja, koje je nekad donijelo moć i sjaj Osmanskom carstvu, protiv novih navodno nevjerničkih reformi. Porti je borba protiv njih  bila teža jer se morala služiti  njihovim istomišljenicima, koji su se ustručavali da se bore protiv “pravovjernika“ koji brane stare dobre običaje i adete. Sukob centralne vlasti sa buntovnicima obično se završavao tako da su buntovni velikaši silom odbijali svaku stvarnu primjenu Portine vlasti. Sa druge strane, pobunjenici su davali formalne izjave o svojoj pokornosti i novčanim darovima-mitom carigradskim moćnicima postizali su izmirenje s Portom. Često se Porta služila jednim velikašem provincije da bi srušila drugoga. Ali i pobjednik je odmah težio za nezavisnim položajem kao što ga je prije njega imao njegov pobijeđeni prethodnik. Česti ratovi, te bune i ustanci kršćanskog stanovništva – raje onemogućavali su Portu da prisilnim mjerama do kraja uspije da centralizira sultanovu vlast. Prosto rečeno, svojim zastarjelim vojnim, finansijskim, privrednim, socijalnim i političkim uređenjem  Carstvo se nije moglo oduprijeti separatističkim težnjama provincija, osvajačkim težnjama evropskih sila i ustancima kršćanskih podanika, a nosilac države, obični neuki i nepismeni Turci, nisu bili zreli za reforme. Zbog toga je Osmansko carstvo bilo osuđeno na neminovnu propast.

                                                    (Nastaviće se)