IN MEMORIAM
Rekli su mi :
“Zašto se okrećeš? Zašto se vraćaš u prošlost? Treba misliti u ovom trenutku i živjeti za ono sutra.”
Rekla sam:
“Nismo li mi oni od juče, prekjuče, prošle godine, prošle decenije, prošlog vijeka? Imam ovaj dan i možda onaj sutra, jer sam imala svoje juče i prekjuče, prošle godine i prošle decenije, i svoje vrijeme u prošlom vijeku. Imam se zbog čega okrenuti, imam u koga pogledati. Ako ništa, bar ću vidjeti sebe, tebe, vas i sve one kojih više nema, a značili su mi više od mnogih koje ću sutra sresti.”
Svako moje novo jutro nagrada je ili kazna, kako ko uzme, za ono što sam juče ili nekada u bližoj ili daljoj prošlosti učinila. Od sebe same iznuđeni zaborav nije rješenje za ono sutra što će se desiti ili može da se desi, već mač sa dvije oštrice, jer, zaboravljajući prošlost, ostajemo ne samo bez onoga što nas je povrijedilo, nego i bez onoga što nam je pomoglo da postanemo to što smo, bez obzira bili mi ponosni na to ili ne. Vjerovatno sam dosta toga i zaboravila, ali nemam ništa protiv tuđih poziva na prisjećanje. Ipak, draže mi je kad se sama sjetim. Nekoga.
Postoje osobe u mojoj prošlosti kojih se sjećam iz svog najranijeg djetinjstva. Sjećam se hoda, glasa, pokreta, osmijeha, ali u nekom trenutku nestalo je sve, a nisam bila ni svjesan toga. Ostala su imena bez prezimena, lica i osmijesi koje sam upijala svojim znatiželjnim dječijim okom i ostavljala nesvjesno u nekom dijeliću svog mozga, u nekoj njegovoj brazdi posijane i sačuvane za ozbiljnija, odraslija, zrelija vremena. Kada će to vrijeme doći, nikad ne znaš i nikad se ne pripremiš.
Nepredvidivost ljudskih sudbina jedina je osobina koja je zajednička za sve nas. Tako sam ja prije nešto više od desetak godina čula telefon kako zvoni i požurila da se javim, prekidajući svoju svakodnevnu rutinu majke i domaćice, dok sam pripremala ručak. Jedna od mojih tadašnjih poznanica, koja živi blizu mene, obavjestila me je na brzinu da izađem na raskršće ispred kuće i sačekam prijateljicu moje majke koja je bila nekim poslom kod nje i saznala, igrom slučaja, da živim u blizini. Začudila sam se! Ko bi to mogao biti? Ko me se to sjetio? Kome je pala na pamet Jelkina Dragana i ko je to poželio da me vidi? Isključila sam šporet, istrčala do raskršća. Dvije žene silazile su niz Kužiće. Jedna je bila mojih godina, a druga starija. Pogledala sam stariju ženu u oči pokušavajući da se sjetim, da je prepoznam po nečemu, da dotaknem i izvučem to sjećanje na nju iz one moždane brazde urezane nekad davno. A onda se ona nasmijala i ja sam je prepoznala! Tetka Zuska! Moja tetka Zuska! Nisam je vidjela ko zna koliko godina! Decenijama već nisam je s osmjehom dočekivala na vratima, sjedila u njenom krilu, slušala njen smijeh i gledala kako na svoj poseban način drži cigaretu među prstima i lagano uvlači dim, ispijajući kafu iz bijele porculanske šoljice na kojoj je bio naslikan crveni cvjetić na zelenoj uvijenoj grančici, ukrašenoj malom zelenom liskom. Decenijama već najljepši dio godine za mene ne započinje u tetka Zuskinoj kancelariji u bijeljinskoj Željezničkoj stanici, dok je sa osmijehom i divljenjem posmatram kako na velikom papiru ispunjava povratnu kartu za nas troje, do Karlovca i nazad. Decenijama već nisam djevojčica dugih pletenica sa ogromnim uštirkanim mašnama na njima, koja s radošću dočekuje svaki novi dan, svaku maminu prijateljicu, svakog ko sa osmijehom i raširenih ruku ulazi u našu kuću. Decenijama već ne vjerujem u bajke, u lažne osmijehe, u obećanja bez pokrića iz prošlosti, u prijateljstva zasnovana na jednostranoj iskrenosti i egocentričnoj potrebi pojedinca da stekne što više “prijatelja”, bez obaveze da budu oni pravi, oni s kojima se dijeli i sreća i bol. Koliko decenija? Ne želim da ih prebrojavam! Dovoljno da bih shvatila neprocjenjivu vrijednost trenutka našeg susreta u nekom drugom gradu, daleko od moje rodne kuće, našeg rodnog grada i bijeljinske Željezničke stanice. Stajale smo i gledale se sa osmijehom i radošću; ona, jer je vidjela kćerku svoje prijateljice koje odavno nema više, a ja, jer me se sjetila i poželjela da me vidi makar na nekoliko minuta.
Bio je to prvi naš susret poslije dugo, dugo vremena. Ali i posljednji, na žalost. Prije neki dan saznala sam da je i ona otišla zauvijek. Vidjela sam njenu sliku i shvatila da Jelkina Dragana gubi još jedan topli, prijateljski zagrljaj kojem se u podsvjesti nadala i da se točak života pomakao, opet taman toliko da napravi mjesta za još jedno sjećanje, za još jedan trag na njenom putu od djevojčice do žene u “nekim” godinama. U kojim godinama, vrijeme će tek pokazati. Shvatila je da vrijeme, prošlo, sadašnje i buduće, vrijedi onoliko koliko ljudi koje je sretala, sreće i sretaće u njemu, koje pamti i koje će pamtiti sve do trenutka kada njen točak života zauvijek stane.
(nastaviće se)