Piše: Gojko Berić
“Kazniti krivce!” Bila je to ključna parola, najsažetiji zahtjev impresivnog studentskog bunta u gradovima susjedne Srbije, sa epicentrom u Novom Sadu, gdje je 15 ljudi izgubilo život pod urušenom nadstrešnicom zgrade Željezničke stanice. Kazniti krivce za njihovu smrt, ma o kome se radilo, taj radikalni izraz probuđenog osjećaja za pravdu odjeknuo je širom regiona i nije mogao proći bez podrške studenata iz drugih zemalja nekadašnje Jugoslavije. Nije ta solidarnost bila spektakularna, ali je najavila buđenje jedne generacije za koju se smatralo da je politički izgubljena. Izuzetak je bila solidarnost studenata iz Sarajeva i drugih gradova u Bosni i Hercegovini, nedopustivo zakasnjela i malokrvna, i svako izbjegavanje da se tim povodom, ako ništa drugo, stvari nazovu pravim imenom samo odgađa bolju budućnost.
Srbija je decenijama čekala klince koji danas uznemiravaju režim Aleksandra Vučića, patetičnog, kalimerovski samosažaljivog predsjednika koji “ne da Srbiju i Republiku Srpsku”, šta god o tome mislio demokratski svijet. On je samodeklarirani mirotvorac koji pruža ruku svima, zakleti poštovalac dejtonske Bosne i Hercegovine, što će reći njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, prijatelj zemlje u koju zalazi kad god mu se prohtije, jer obožava Republiku Srpsku kao vilajet novog srpskog sveta, zajedno s njom obilježava državni praznik Srbije i sve u svemu, radi sve suprotno onome u šta se zaklinje.
Ali, šibica je upaljena. Upalili su je klinci na koje je Srbija čekala čitave dvije decenije. Probudila se generacija puna mladalačkog zanosa i svježe energije, ta nova djeca Srbije do kraja su rasvijetlila svu surovost diktatorske prirode Aleksandra Vučića, koji trenutno djeluje kao čovjek koji je izgubio svaku prisebnost. Razjaren je i opasan i po Srbiju i po mir u regionu, i prosto je nevjerovatno kakve sve gafove sebi dozvoljava. Poznata je njegova opsjednutost prebrojavanjem svojih mitingaških pristalica i svojih protivnika. I uvijek su njegove pristalice višestruko brojnije?! Još u autobusu za Sremsku Mitrovicu, pohvalio se kako su mu “njegovi” upravo javili da “njegovih” ima najmanje sto hiljada, a studenata u Kragujevcu četiri puta manje. Možda je brojanje bilo tačno, ali suštinska razlika je velika do neba.
Da bi svoje pristalice, među kojima je bilo dosta onih iz Republike Srpske, doveo na obilježavanje Sretenja, Vučić je angažovao više od dvije hiljade modernih autobusa. Jedan od njegovih navijača priznao je reporteru N1 da su svi oni dobili dnevnice, koje su se kretale od 30 do 100 eura. Pa kad toliko obožavaju Vučića, zašto nisu, poput studenata, došli pješke? Usput rečeno, bilo je u toj gomili svašta, a najviše penzionera i slabo plaćenih radnika. Posmatrano sa aspekta budućnosti srpskog društva, svaki od studenata koji su se okupili u Kragujevcu je nekoliko puta korisniji od Vučićevih dnevničara, tipova koji su u Miloševićevoj “antibirokratskoj revoluciji” nazivani sendvičarima. Slutio je to Milorad Dodik, pa je na mitingu u Sremskoj Mitrovici grmio: “Mi jesmo radnici i seljaci, nismo obrazovana gospoda, možda smo i primitivni, ali smo većinska Srbija! ‘ajmo, braćo Srbi, zapjevajte sa mnom: Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine…”
Čitava ta sremsko-mitrovačka predstava ličila je na svojevrsnu političku parodiju. Da je mečka stigla pred kapiju Vučićevog Dvora, samoproglašenom lideru srpskog sveta postalo je jasno tek kad se vratio kući i prespavao sretenjski mamurluk. Shvativši da je vrag odnio šalu, odjurio je na svoju omiljenu televiziju i mrtav-hladan rekao: “Studentski protesti u Srbiji ličili su na Mussolinijev marš na Rim. Tako mali Đokica zamišlja rušenje vlasti u Srbiji, rušenje državne televizije i drugih institucija. E pa, neće ići kako mali Đokica zamišlja. Pobedio sam obojenu revoluciju, gotovo je s tim”. Povlačiti paralelu između Mussolinijevih fašista i najperspektivnije populacije u Srbiji, idiotizam je od kojeg bi zazirao i sam Slobodan Milošević.
Doživljavajući pobunjene studente kao musolinijevce, i to samo zato što zahtijevaju da institucije vlasti u Srbiji rade svoj posao, a novinari državne televizije svoj, Vučić i ne htijući nudi javnosti dokaz da sve više pada u paniku. Proglasio je pobjedu nad nečim nepostojećim, pošto studentski bunt nije nikakva “obojena revolucija”, već izraz radikalnih političkih zahtjeva, čija je suština uvođenje zakona i reda. Društvo koje ne funkcionira po tom modelu zapravo je društvo korupcije i autoritarne vlasti, u Srbiji oličenoj u Vučiću, a u Bosni i Hercegovini u centrima vodećih etnonacionalističkih stranaka. Reda i zakona manjka i tamo i ovdje. Signali iz Njemačke, čije je Ministarstvo vanjskih poslova situaciju u Srbiji nazvalo “duboko zabrinjavajućom” zbog prijetnji, napada i klevetanja aktivista koji javno iznose svoje stavove, govori da Evropa počinje kritički sagledavati postupke beogradskog režima. Pročitavši ovu vijest, namjeravao sam postaviti u ovoj kolumni pitanje: Zna li se gdje je i šta radi visoki predstavnik Christian Schmidt? Da možda nije bolestan? Da možda nije odlučio da od svega digne ruke?
Kad tamo, evo ti gospodina Schmidta u utorak uveče na televiziji. Živ i zdrav. Došao da nam povodom obilježavanja Sretenja kao “Dana državnosti RS-a” po hiljaditi put kaže kako Republika Srpska nije država, već jedan od dva multietnička entiteta unutar suverene države Bosne i Hercegovine. Znamo to, gospodine Schmidt, znamo da tako stoji u Dejtonskom ugovoru. Ali, imate li nešto novo, nešto što će Milorada Dodika dozvati pameti?
(oslobodjenje.ba)
