Piše: Jusuf Trbić
Eto nama još jednih izbora. Za Srbe u manjem bh entitetu to će biti borba za vlast i promjene. Za Bošnjake i Hrvate još jedna prilika da se prebroje i konstatuju kako im ni Bog neće pomoći. Ako ne pomognu sami sebi. Ali, za to su, čini mi se, male šanse.
Statistika pokazuje da se na opštim izborima u RS stalno smanjuje broj bošnjačkih glasača. Nakon rata, 1998. godine, kad je proces povratka, praktično, tek krenuo, na birališta je izašlo 160 hiljada Bošnjaka. Četiri godine kasnije taj se broj smanjio na 118 hiljada. A onda je krenuo sunovrat. Na narednim izborima, 2002. godine, glasalo je samo 77 hiljada Bošnjaka, 2006. godine 58 hiljada, a na prošlim izborima, 2010. godine, samo 55 hiljada. Koliko će ih biti sada?
Poređenja radi, broj Srba je do 2006. godine takođe bio u padu, ali od tada stalno raste. Prema analizi koju objavljuje Dnevni avaz, 1998. godine na glasanje je izašlo 588 hiljada Srba, da bi taj broj 2002. godine pao na 441.000 hiljadu, ali se na prošlim izborima, 2010. godine, na glasanju pojavilo 558 hiljada Srba, što govori o planskoj i dobro vođenoj kampanji, koja učvršćuje rezultate etničkog čišćenja. To podrazumijeva dovlačenje Srba iz drugih dijelova BiH i regiona, ali i sistematsku diskriminaciju Bošnjaka i Hrvata, koja dobija čak i zakonsku formu. U RS-u ne samo da nema osnovnih ljudskih prava za pripadnike ove dvije etničke skupine, već je država BiH potpuno prognana, do te mjere, da budućim vlastodršcima neće biti potrebno nikakvo otcjepljenje – još malo, pa će ovdje živjeti samo Srbi i niko drugi.
Dakako, sve što se radi nije čudno za nastavljače Karadžićeve politike, i ovdje i u Srbiji – za to su se oni borili, zato su organizovali genocid i etničko čišćenje i počinili nezamislive masovne zločine, koji su zbrisali s lica zemlje dva naroda i čitavu njihovu istoriju. Čudno je da ti narodi, a pogotovo njihove političke vođe, pristaju na to i ne pružaju skoro nikakav otpor. Šta su sarajevske političke elite učinile da se u ovaj entitet vrate svi prognani, i da tu i ostanu, šta su učinile na zaštiti njihovih prava, njihovoj ekonomskoj stabilnosti, njihovom nacionalnom identitetu? Imaju li naše elite ikakav cjelovit i dovršen program razvoja jedinstvene države, ili se njihova politika svodi na međusobne svađe i borbu za fotelje? Važnije od svega toga jeste ponašanje samih Bošnjaka. Mislim da o tome imam pravo da govorim, i zato što sam Bošnjak, i zato što sam se dobrovoljno vratio i radim sve što mogu, i to volonterski, što je za mnoge među nama naprosto neshvatljivo. Ali, tom je moj izbor. Prije neki dan sam, na predizbornom skupu Koalicije “Domovina” u Bijeljini, svoje izlaganje počeo rečenicom : “Od nas Bošnjaka nema gorih.” Treba li boljeg dokaza od brojki o broju glasača, koje ste vidjeli na početku ovog teksta. Broj Bošnjaka koji ovdje mogu glasati nije manji nego 1998. godine, ali sve više njih odmahuje rukom, okreće glavu i prepušta drugima da odlučuju o njihovoj sudbini. U Janji, šampionu povratka u BiH, na prošlim izborima je glasalo manje od trećine upisanih glasača, u Bijeljini ni toliko. U ova dva grada prijavljeno je oko 16 – 17 hiljada Bošnjaka, još toliko ih je u dijaspori, pa ipak, bošnjačke stranke skupe jedva hiljadu ili dvije glasova. Kako je to moguće, kad svi vidimo u kakvoj smo situaciji, u kakvom smo blatu do vrata? Zar smo mi zaista toliko nepismeni i nemoralni, toliko nesvjesni sebe i svijeta oko sebe, zar smo toliko neodgovorni da ćemo sve svoje prepustiti drugima, a da ni prstom ne mrdnemo? Zar svakom normalnom nije jasno da nama neće pomoći ni svijet ni domaći političari, da možemo pomoći samo mi sami sebi? Zamislite šta bi bilo kad bi semberski Bošnjaci izabrali pet ili šest odbornika u Skupštinu grada, dva poslanika u entitetski i jednog u državni parlament. Ako bi slično radili i u drugim dijelovima RS-a, ovaj bi se entitet srušio sam od sebe, a tada ni bošnjački političari u Sarajevu ne bi imali drugog izbora već da se okrenu narodu. Ovako, Bijeljina ima jednog bošnjačkog odbornika, nema nikog na nivou entiteta, o državi da i ne govorimo, Banja Luka nema ni jednog opštinskog odbornika, već godinama, a u Srebrenici je broj ukupanih u Potočarima veći od broja bošnjačkih glasača na prošlim izborima. Zato slutim da će Bošnjaci ponovo pobijediti sami sebe, ako im iznenada ne dođe iz dupeta u glavu.
A ako sve ostane po starom, niko od nas neće imati prava da se žali. Jer, to će značiti da smo svoju propast sami izabrali.
Zato su izbori šansa za popravni. Da li ćemo poći stopama normalnih naroda, sa licem okrenutim budućnosti, ili ćemo i dalje ići dupetom naprijed?
Ovoga puta sve je do nas.