Piše: Jusuf Trbić
U nepreglednom mnoštvu onoga što smo pozaboravljali, među bezbrojnim važnim, vrijednim i značajnim ličnostima izdvaja se jedna : Ali-paša Fidahić, čuveni plemić, junak, ratnik, komandant vojske Husein-bega Gradaščevića i bijeljinski muteselim od 1833. do 1836. godine. Njegov dvorac u centru Bijeljine, preko puta kafane “Bled”, srušen je u toku ovog posljednjeg rata, kad su Bošnjaci protjerani i pobijeni, a njihova istorija potpuno devastirana. Ali, i prije toga, malo je ko u Bijeljini znao i za Ali-pašu, i za njegov dvorac, a treba li reći da mi, iz generacije u generaciju, ni u školama, ni u knjigama, ni u pričama nismo čuli ni saznali ni za najslavniju ličnost bosanske istorije, vođu bune za autonomiju Bosne, čovjeka koji je bio i ostao simbol bosanskog bunta i slobodoljublja, Husein-bega, gradačačkog kapetana i jedinog izabranog bosanskog vođu, koji je tragično okončao svoj junački život. Najslavnija stranica bosanske istorije bila je potpuno sakrivena, kao i sve vrijedno i dobro iz naše prošlosti, sve što je potvrđivalo bosanski i bošnjački identitet, sve što je smetalo onima koji su ovu državu i narod htjeli izbrisati iz sjećanja i iz života.
Ali-paša je bio izdanak jedne od najslavnijih plemićkih porodica u Bosni, porodice Fidahić, koja je dugo upravljala zvorničkom kapetanijom i učestovala u svim važnijim događajima na ovome tlu. Ali-beg Fidahić se pročuo u borbama u Srbiji od 1805. do 1813. godine, nakon Prvog srpskog ustanka, a posebno u ponovnom zauzimanju Beograda, što je odjeknulo u Bosni. Jer, u svježem sjećanju su bili strašni zločini nad muslimanskim narodom, pogotovo ženama i djecom, koje su srpski ustanici počinili prilikom ulaska u Beograd 1806. godine. Sultan je posebnim fermanom od 3. januara 1814. pohvalio bosanske ratnike, među njima i bega Fidahića, koji je svoje junaštvo potvrdio i kad je pritekao u pomoć novom bosanskom veziru Abdurahim-paši, kad je on 1826. godine postavljen na to mjesto sa zadatkom da se, u skladu sa novim zakonom, obračuna s janjičarima. Taj stari rod vojske, koji je vijekovima imao izuzetan uticaj, ukinuo je sultan Mahmud II i uveo nizame, redovnu vojsku, po ugledu na evropsku praksu. To je, dakako, izazvalo pobunu janjičara, ali i konzervativnog plemstva, koje je u tome vidjelo početak ukidanja dotadašnjih privilegija. U Stambolu je pobuna krvavo ugušena, ali u Bosni to nije moglo lako da se izvede. Jer, za razliku od Stambola, gdje su janjičari već odavno izgubili nekadašnji ratnički oreol, u Bosanskom ejaletu oni su imali veliki ugled zbog stalnog učešća u borbama, pogotovo za odbranu Bosne. Ukaz o ukidanju janjičara pročitan je u Sarajevu 15. jula 1826. godine, što je izazvalo veliku uzbunu. Novi vezir Abdurahim-paša, dotadašnji beogradski muhafiz, došao je na mjesto neodlučnog Mustafe-paše Belenlije, ali nije uspio sasvim ugušiti pobunu, uprkos brojnim lukavstvima, kojima je uklonio mnoge vođe bune. On se već ranije sprijateljio s Ali-begom u Zvorniku, pa je poslao njega u Sarajevo, na čelu odreda od hiljadu vojnika, da kazni pobunjenike. Ali-beg je u Sarajevo stigao 17. februara 1827. godine i vrlo brzo je slomio pobunjenike, a njihove vođe vezane odveo veziru u Zvornik. Nakon toga sultan mu je za ratne zasluge dodijelio titulu paše, kao i upravljanje zvorničkom kapetanijom, početkom 1829. godine. Ali, Zvornik je već imao kapetana, Ali-begovog amidžića Mehmed-pašu, koji se pobunio, jer se titula kapetana nasljeđivala, a ne davala fermanima.
Pokret za autonomiju Bosne
Sukob među njima je trajao punu godinu dana, Mehmed-pašu su podržali ostali kapetani, pa je on pobijedio Ali-pašu i poslao ga u Gradačac, prijatelju Husein-kapetanu. Tu se on odmah uključio u dogovor o buni protiv sultana. Naime, Porta je, nakon Jedrenskog ugovora ( 14. septembra 1829. godine) obećala autonomiju Srbiji, kao i ustupanje šest prekodrinskih nahija, od kojih su dvije i prije Prvog srpskog ustanka, bile u sastavu bosanskog ejaleta (Jadar sa Rađevinom i Stari Vlah). Narod se uzbunio, pogotovo nakon učestalih vijesti o otimanju imanja i protjerivanju muslimana iz ovih nahija, pa je odjednom iskrsnulo i pitanje : šta će Srbija još dobiti? Husein-kapetan je tada pozvao bosanske prvake da se ujedine, jer zemlji prijeti velika opasnost. Nakon vijesti da su se protiv Porte, iz istih razloga, podigli Arbanasi, u konacima Husein-kapetana u Gradačcu održan je sastanak ( u decembru 1830. godine, a zatim u Tuzli, od 20. januara do 5. februara 1831. Na tom vijećanju utvrđeni su zahtjevi Porti : da se opozovu ustupci dati Srbiji, da se obustavi uvođenje nove vojske, da se ukine vezirsko mjesto u Bosni, da se dopusti autonomija Bosne, da se njen upravitelj bira među Bosancima. Posljednji zahtjev je bio da se sultan više ne miješa u upravljanje Bosnom, a za ove ustupke dobijaće godišnje visok porez ( 4.000 kesa). Time je počeo pokret za autonomiju Bosne. Za vođu je izabran mladi Husein-kapetan Gradaščević. U isto vrijeme bune sličnog karaktera digli su i Mahmud Alija u Egiptu i Mustafa-paša u Skadru.
Pobunjenici su s tog skupa poslali i poziv veziru Namik-paši da im se pridruži, što je on odbio i pobjegao u Travnik. Dalje se velikom brzinom redaju najsvjetlije stranice bosanske istorije. Kod Travnika je vojska Husein-kapetana, na čijem čelu je bio Ali-paša Fidahić, lako porazila vezirove snage, koje su vodila braća Sulejmanpašić. Vezir opet pobježe, a velikaši i narod izabraše Husein-kapetana za seraskera na cijeloj Bosni. Bilo je to prvi put od dolaska Turaka da Bosanci sami svoga upravitelja biraju. Husein-kapetan odmah posla zahtjeve sultanu, ali sultan ih odbi. Ostala je samo borba. Bosanska vojska, sastavljena od oko 25 hiljada muslimana, ali i hrišćana, požuri onda na Kosovo, da tamo dočeka tursku vojsku. U velikoj bici kod Lipljana, u blizini Gazimestana, oni poraziše sultanovu silu, koju je vodio Veliki vezir Mehmed-Rašid paša. A sultanova vojska je prije toga potukla do nogu 40 hiljada boraca Mustafe-paše Skadarskog. Ali, ništa im nije moglo pomoći protiv bosanskih gazija, svjesnih da brane sebe, svoju slobodu i svoje dostojanstvo. Bilo je to 18. jula 1831. godine, i to je jedan od najvažnijih datuma u cjelokupnoj istoriji BiH. ( Šta bi Srbi dali da imaju jednu takvu pobjedu, i to baš na Kosovu?)
Sjajna pobjeda ponijela je, kao na krilima, ideju bosanske autonomije. Ali, kao što to biva o bošnjačkoj i bosanskoj istoriji, udarismo opet jedni na druge, i porazismo sami sebe. Zapamćene su riječi Husein-kapetana : “ Lako ćemo sa Turcima, ali kako ćemo sa svojima?” U bitkama oko Sarajeva, kad su borci za autonomiju bili nadomak pobjede, udariše na njih Ali-paša Rizvanbegović i Smail-aga Čengić i učiniše ono što čitava sultanova sila nije mogla. Bilo je to 4. juna 1832. godine. Pokret za autonomiju je bio razbijen. Husein-beg, Ali-paša Fidahić i grupa vođa ustanka odoše nakon toga preko Save, na austrijsku teritoriju, pa, nakon teškog perioda, u Beograd, gdje su svečano dočekani. Za njihovo junaštvo svi su znali. A novi vezir, Omer-paša Latas, krvnički završi sa svima koji su se u Bosni usudili misliti svojom glavom. Na kraju je ponižen i ubijen i sam Ali-paša Rizvanbegović, od strane onih koje je spašavao.
A Husein-kapetan i Ali-paša Fidahić odoše u Stambol, je im je bila obećana amnestija. Postavljen im je uslov da pređu u redove nizama, s visokim činovima, što obojica odbiše. Ali-paša je upućen na Kipar, u progonstvo, a Husein-kapetan je umro u Stambolu ( neki kažu da je otrovan). Sahranjen je na groblju Ejjub, i njegove kosti još čekaju da budu prenijete u zemlju bosansku.
Bijeljinski muteselim
Ali-paša je uskoro pomilovan i vraćen u Bosnu, da bude muteselim u Bijeljini, u kojoj je već imao velika imanja. Razlog je svakako bila prijetnja ustanika iz Srbije, kojima je Bijeljina bila na putu, a odbraniti je nju mogao samo takav junak. Godine 1836. sagradio je Ali-paša veliki dvorac u centru grada, unutar nekadašnjeg šarampova. Kako je zapisao Mustafa Grabčanović, to je bila “masivna stambena zgrada, s prizemljem i dva sprata. Prizemlje i prvi sprat su bili građeni kombinacijom kamena i cigle, dok je drugi sprat bio od drvene građe, s divanhanama, kamerijama i enkerima, namijenjenim za odmor i zabavu u sparnim ljetnim danima. Krov zgrade je bio daskom pokriven, na četiri vode.” Kasnije je sin Ali-pašin, Mehmedali-beg, uklonio drugi sprat, sagradio novi krov i pokrio ga “biber” crijepom, pa je zgrada dobila izgled kojeg se sjećaju stariji Bijeljinci. U prizemlju je, kako piše Grabčanović, bio masivni kameni portal, s teškim željeznim vratima, zatim veliki hol i šest soba – četiri velike i dvije male. Na spratu su bili prostrana divanhana i četiri sobe. Za one prilike, to je zaista bio dvorac. Na žalost, srpskim “oslobodiocima” Bijeljine, koji su nas “oslobodili” od mira, od života, od pamćenja i kulture, od džamija i svega što smo imali, nije bio potreban takav dragulj arhitekture i istorije. Na tom mjestu sad je kičerski spomenik – tajkunska kuća u holivudskom stilu.
Ali-paša, po običaju, opet nije mirovao. On je bio jedini velikaš koji se usuđivao ići u Srbiju, pa čak i ubirati i dalje prihode sa svojih imanja, što je bio prst u oko sve moćnijem Milošu Obrenoviću. Srpski knez je intenzivno radio na uzbunjivanju pravoslavne raje u Bosni, pa je tako već 1834. dignut ustanak u Derventskom kadiluku, ali je brzo ugušen. Ali-paša je bio glavna smetnja srpskim planovima u Bosni, pa je Miloš nastojao da ga ukloni. Sredinom marta 1835. godine čak je napao Bijeljinu, ali protiv Ali-paše nije mogao ništa učiniti. Zato je nastojao da ga spletkama ukloni. Uspio je u tome uz pomoć svog starog prijatelja Mehmed Salih Vedžihi-paše, koji je, kako piše dr Izet Šabotić u zborniku “Semberija kroz vijekove”, za bosanskog valiju došao sa mjesta beogradskog muhafiza, gdje se zbližio s Milošem. Pošto su se nastavili sukobi oko uvođenja nizama, valija je dao pogubiti banjalučkog muteselima Hifzi-efendiju i Mustafu-bega iz Travnika ( 11. avgusta 1836), Ali-paša je digao bunu poznatu kao “Posavska buna iz 1836. godine”. Sakupio je 10 – 12 hiljada naoružanih boraca, a sredinom septembra prišlo im je još 5 – 6 hiljada, pa je 16. septembra krenuo da se obračuna s valijom. U žestokim borbama kod Žepča njegova vojska je poražena, a on se povukao prema Bijeljini. Valijina vojska je došla pred grad i tražila od Ali-paše da se preda, što je on odbio. Tada je artiljerija, kojom su komandovali bosanski velikaši Daut-paša i Mahmud-paša Tuzlić, odgovorila šesnaestosatnom neprekidnom artiljerijskom paljbom, pa se Ali-paša predao, da narod ne gine. Bio je 28. septembar 1836. godine. Bijeljinski muteselimluk je predan na upravu Mahmud-paši Fidahiću.
Ovoga puta Ali-paša se nije vratio iz progonstva. Umro je u Trapezuntu, na obali Crnog mora, u Anadoliji. Njegov sin Mehmedali-beg podigao je novu bunu protiv Turaka, a kasnije i protiv Austrije, a njegov drugi sin Jusuf-beg vodio je vojne odrede u bitkama protiv Austrijanaca. Ali-paša je imao šest sinova, a jedan od njih, Ibrahim-beg, ostavio je iza sebe dva sina, Mehmed-bega i Asim-bega. Ovog posljednjeg streljali su partizani 1945. godine, greškom, kako se ispostavilo. Njegovog unuka Asima su u aprilu 1992. godine odveli arkanovci, koje je predvodio Bijeljinac Brano Filipović Šumar, četnik.
Tako je plemenita loza Fidahića nastavila da svojom krvlju natapa bosansku zemlju. Potomci Ali-paše, Fidahići i Pašići, uglavnom više ne žive u Bijeljini. Hoćemo li jednoga dana podići dostojan znamen, u znak sjećanja na jednog od najplemenitijih i najboljih ljudi u istoriji Bosne, na junaka i plemenitaša, na čovjeka koji je svojom hrabrošću i karakterom, svojim djelom i životom, ostavio neizbrisivi trag u istoriji napaćene zemljice Bosne?
Prilažem ovaj zapis našoj budućoj riznici sjećanja.