Piše: Atif Kujundžić
Malo, malo, pa se iz manjeg entiteta Bosne i Hercegovine u svojim emisijama vesti /RT RS i BN/ obrate raznim kao takozvanim elementima iz svoga okruženja Bosni i Hercegovini u kojoj opstaju, njezinom na Referendumu građana odlučenom tzv. Danu nezavisnosti, njezinoj tzv. milenijskoj opstojnosti, njezinom tzv. Danu državnosti, njezinoj tzv. Armiji Bosne i Hercegovine i ko zna čemu sve ne. Što god im na pamet dođe, nazovu takozvanim i idu dalje, valjda držeći, kako su na taj način dokusurili činjenicu koja je suprotstavljena njihovoj svekolikoj SAMOZVANOSTI za sve o čemu govore.
Kažemo pamet, mada je riječ o krajnje neinteligentnom, nekulturnom i tobože promišljeno omalovažavajućem odnosu prema većem entitetu. Ako ćemo pravo, to je nepristojno, nekulturno, a i netačno obraćanje. Kako god uznastojali sagledati i razumjeti njihove razloge, možemo ih shvatiti samo kao neosnovane i činjenično netačne, kao nasilne u pokušaju da budu uvredljivi /po svaku cijenu, jer ništa drugo i ne mogu učiniti/.
Naime, sasvim validnim dokumentima može se dokazati milenisjsko postojanje države Bosne i Hercegovine kao identiteta i suvereniteta u sociološkom i pravno-političkom smislu. Od godine do godine cijeli milenij i duže.
* * *
U Mrkonjić Gradu, 25. 11. 1943. godine, Bosanci i Hercegovci su odlučili o formiranju i organizaciji Republike Bosne i Hercegovine u okviru rada ZAVNOBIHa, uz učešće više od /247/ delegata iz svih dijelova Bosne i Hercegovine i prisustvo Maršala Josipa Broza Tita, a što je potvrđeno na Prvom zasjedanju AVNOJa, pet dana kasnije, 29. 11. 1943. godine u Jajcu kada je stvorena i FNRJ. Potom drve o tome kako, kao dan državnosti Republike Srpske oni slave 21. 11. – dan zaključivanja Dejtonskog sporazuma koji je njima dao i više elemenata državnosti nego što ih je Republika Bosna i Hercegovina dobila od ZAVNOBiHa i AVNOJa, a imala u SFRJ.
Jadna majko svoja. Entitet u Bosni i Hercegovini Republika srpska – država. A izričito im je rečeno kako to nije država! Dakle trenutak u kojem su prekinuta ratna dejstva i u kojem je formalizirana stvarnost ratnog razgraničenja na teritoriju Bosne i Hercegovine kao dva entiteta – za njih je državotvoran. Znamo i zašto: da bi mogli sakrivati zločince i ubojice. Znamo i šta će govoriti 09. 01. iduće godine o danu Republike Srpske i sastancima šumskih skupina koje su bile državotvorne u stvaranju države svih Srba i Republike Šumske. Znamo i s kakvim ishodom, jer je isti imenovan kao genocid u Srebrenici, koji rado, drsko – nevaspitano i pravno neodrživo odriču.
U nastavku ćemo vidjeti gdje se još sve ista stvar dogodila, jer u toku je suđenje usranom i upišanom đeneralu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću i prvom predsedniku Republike Šumske – Radovanu Karadžiću, koji se tako uporno krio po šumama i gorama s ponosom noseći rezultate svoje pravedne borbe noseći mašnicu u svojoj sijedoj ćubi kao da je maltezer.
Decidno: 64,7% bosanskohercegovačkih građana je na Referendumu, početkom 1992. godine odlučilo o izdvajanju Republike Bosne i Hercegovine iz raspadajućeg tkiva SFRJ, na osnovu čega je i podignuta zastava međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine na Ist Riveru, ispred sjedišta Organizacije Ujedinjenih Naroda, što je BiH i opredijelilo 01. 03. kao Dan bosanskohercegovačke nezavisnosti. Mada mišljenje i volja većine, to za nekulturno srpsko shvatanje demokracije nije ništa, osim takozvano. Za njih nije ništa ni što se odriču entiteta Federacija BiH – većeg dijela Bosne i Hercegovine u kojem su konstitutivni narod i Srbi, a inače, imaju pravo na svaki milimetar površine cijele Bosne i Hercegovine. Za njih su važni principi segregacije i aparthejda, odvajanja po svaku cijenu. U najnovije vrijeme to je pojačano strahom Velikog Baje od odgovornosti za ekonomsku propast Republike Srpske.
Želim reći, makar bio i jedini u BiH – ne odričem se ni djelića Bosne i Hercegovine bio on sa jedne ili druge strane entitetske linije. Ovo je moja zemlja, a entiteti su sastavni dijelovi moje države Bosne i Hercegovine.
* * *
Početkom mjeseca oktobra 1993. godine, u uvjetima srpskocrnogorske i hrvatske agresije, jedina legalna oružana sila u međunarodno priznatoj državi Republici Bosni i Hercegovini – u skladu s važećim Ustavom BiH, bila je Teritorijalna odbrana koja je transformirana je u Armiju Republike Bosne i Hercegovine radi organiziranja oružanog otpora agresoru. /To je za Srbe takozvana Armija Bosne i Hercegovine! Dakako, jer Ravnogorski četnici su za njih legalan i regularan samozvani faktor borbe i odbrane./
I danas, kada nam se i ljudi koji su ratovali na suprotstavljinm linijama odbrane 1992. – 1995. godine kao borci – mire i međusobno uvažavaju, njihova propagnda sere i onda to što je posrala jede, a oblizuje kamu i prste. Sada im je tu i Branislav Dukić, koji podiže Krst na Zlatištu, a koji je cijeli rat proveo u Sarajevu u sastavu Srpskog građanskog vijeća i dobro bi mu došla bilo kakva muljaža i omaglica u kojoj bi mu se izgubio trag, a on sačuvao svoj sjaj velikog Srbina.
Organiziranje Armije Bosne i Hercegovine pokazalo se opravdanim. Usprkos efektivama koje je Jugoslavenska armija stavila Srbima na raspolaganje, jedinicama i paravojnim formacijama, ustvari: specijalnim jedinicama Jugoslavenske armije, vikend jedinicama iz Srbije i Crne Gore sa unaprijed izdatim odobrenjima za pljačku namještaja, automobila, traktora i priključnih mašina – pod komandom Generalštaba JA, etc. – ne mogu se pohvaliti da su bili uspješni i u čemu izuzev u 3,5 godišnjoj opsadi glavnog grada BiH Sarajeva i likvidaciji golorukog stanovništva satjeranog u logore i zbjegove.
Umalo da i iz Banja Luke /već spakovani/ počnu seliti u Srbiju. Armijski general Atif Dudaković, međutim, poštovao je političke dogovore na najvišem nivou i Peti korpus Armije Bosne i Hercegovine obustavio je ratna dejstva. Šumljaci su pojačali linije razgraničenja, pohapsili dio snaga OUN i povezali ih kao stoku ispred svojih hangara i magacina za jarbole i katance da bi izbjegli NATO udare, što je bio očajnički i neuspješan premudri potez njihovoga šumskog predsednika Karadžića i upišanog đenerala Mladića, takođe samozvanih osoba i takozvanih zvaničnika.
I tako do kraja beskraja možemo dokazivati ono što svi građani Bosne i Hercegovine i svijeta znaju o državi – entitetu – Šumska Republika Srpska. U ovome trenutku jako je zanimljiv odnos predsednika Republike Srpske i člana Predsjedništva Dragana Čovića koji ga podržava u daljoj segregaciji aparthejdu /tv emisija sa dobro instruiranim novinarom na RT RS, 01. 12. 2014. Indirektno/. Dragan Čović uopće ne vidi Dodikovu dugoročno projiciranu ulogu na prostoru Republike Srpske prema Hrvatskoj! To je svakako njegova stvar i stvar Hrvata, ali bit će u određenom trenutku i stvar Bosne i Hercegovine. Za sada je Dodik najbliže ideji da se oslobodi i Bosne i Hercegovine i opozicijei formira vlast od samo svoje stranke, a ima o onu Brzogovoreću Pticu koja mu pomaže. Poskupljenje električne energije za 25% koje je najavio, razriješit će mu brojne zatajene pronevjere i šarenu lažu oko južnog toka. Baćuška Putin nije baš sentimentalan. Ustvari, da kažem, Nikada Rusi nisu ništa iole značajno pomogli Srbim i Crnogorcima /to mogu pročitat kod Slobodana Jovanovića, najboljeg srpskog intelektualca i pisca/.
* * *
Republika Srpska kao entitet u bosanskohercegovačkoj državi, stvarana u raznoraznim vukojebinama na ilegalnim i proizvoljnim skupinama Srba koji i dan-danas kriju svoje guzice kojekuda /a sve više ih izlazi pred Sud kao zločinačka gamad i bulumenta/, a evidentirana prekidom rata u Dejtonu, 21. 11. 1995. godine, dakle samostvorena i data im /hajde de!/, predstavlja se u svakoj prilici kao neprikosnovena i nadređena, mada je baš na taj način prije i poslije svega
UISTINU
SAMOZVANA TVOREVINA TAKOZVANA.
Srpski samozvani samovoljnici i stranke i njezinoga/svoga prvog predsed/n/b/ika Radovana Karadžića pesnika, psihijatra, zločinca i bivšeg zatvorenika u zajedničkoj državi osuđenog za kriminalnu djelatnost zajedno sa Momčilom Krajišnikom, koji je sada oslobođen poslije izdržavanja kazne određene od Međunarodnog suda za ratne zločine u Ruandi i Jugoslaviji u Haagu. Krajišnik se ponovo pojavljuje u političkom životu pa i kabinetu Milorada Dodika.
NAIME,
nije potrebna nikakva posebna pamet da se shvati kako:
SAMO SAMOZVAN, MOŽE BITI TAKOZVAN
tj.
TOBOŽNJI.
Nije potrebno dokazivati.
Sami dokazuju.
* * *
Oni to neprekidno sami dokazuju odsustvom snage za normalno komuniciranje i elementarno ljudsko međusobno uvažavanje. Tako su, očajničkom propagandom: Slovenci – postali austrijski konjušari i kukavice, Hrvati – ustaše, Muslimani, takođe ustaše ili sa Albancima i Makedoncima nepostojeći narod – i otpočeli rat u Sloveniji, nastavili u Hrvatskoj, zaglavili u Bosni i Hercegovini i dokusurili se na Kosovu i Metohiji. Ni dan – danas ne razumiju svoju čemernu poziciju i umjesto da sa Kosovom i Metohijom uspostave što normalnije odnose radi srpskih relikvija i kulturnih svetinja, oni se kunu kako Kosovo i Metohiju nikad neće priznati kao već priznatu državu, drže tamo paralelne institucije vlasti i ratuju protiv Albanaca i međunarodne zajednice do posljednjeg Srbina. Toliko su se izolirali svojom samozvanošću da više nemaju nikakvu vezu sa svijetom i pameću, osim sa takozvanošću.
U međuvremenu, Albanci probijaju /16/ kilometara dugačak tunel i uspostavljaju direktnu saobraćajnicu sa Albanijom. Dakle, kao i uvijek: jedno loše, proizvodi drugo još gore, samo u ovom primjeru, za Albance još bolje.
* * *
I
GURAJU DALJE
S
ISTOM METOM I ISTIM RASTOJANJEM
tj.
BEZ DISTANCE DA BAREM MOGU UZETI ZRAK.
Za te ciljeve i potrebe naklapaju iste stvari i koriste neinventivne i neinteligentne ljude koji zvuče kao da se upravo naprežu na WC sjedalici, da ne kažemo neku neprikladniju sliku. Hrvatima velikodušno nude treći entitet u Federaciji jer su ih izjurili iz Krajine i Posavine. Ako Hrvati prihvate, definitivno ostaju bez svoga grunta, a Srbima rješavaju problem i Hrvata i teritorije Republike Srpske i Velike Srbije. Istovremeno razbijaju Federaciju Bosne i Hercegovine, što im je prvorazredna namjera.
* * *
NEVJEROJATNO
DO
BEZUMLJA
* * *
Ustvari, ni stoljeća života u civiliziranim uvjetima ne mogu ih odmaknuti od njihovog plemenskog bića. Imaju državu, Srbiju, ali ne mogu biti SRBIJANCI, pa ostaju plemenski nominirani kao Srbi, kao da su upravo sišli sa Karpata sa tobolcima punim semena i strela – što reče jedan pesnik, rado se ćeraju i ćeraće se još – mada je to pasja posla, ali tako kaže njihov akademik i pesnik, stalno lažu i lagarije smatraju svojom vrlinom – što kaže njihov drugi akademik i spisatelj – poznat i kao Otac Nacije i tako sami produžavaju svoju mazohističnu poziciju. Zato i daju Kosovo i Metohiju Albancima da bi se mogli proglasiti mučeničkim narodom.
Imaju najboljeg tenisača na svijetu kao što je Novak Đoković, ali o njemu i njegovim uspesima izveštavaju samo kao o Srbinu. Nikako da bude Srbijanac, srbijanski državljanin i ponos svih građana Republike Srbije – jednako u Vojvodini, Šumadiji, na Kosovu i Metohiji, u Sandžaku, jer, to bi bilo drago i drugim narodima, a od koristi i Srbiji i Srbima i Đokoviću. Nikako nije riječ samo o jezičnim zavrzlamama. Ne. Riječ je o suštini koja živi u jeziku kao fenomenologijska činjenica. U Srbiji živi 40ak naroda /ili možda i više/, ali Đoković je samo i uvek srpski i Srbin do mjere, da se to pouzdano mora i njemu samom negdje smučiti u toj naturenoj plemenskoj dimenziji. Zašto da ga kao svoj ponos ne doživljavaju i Mađari, i Muslimani, Rusini, Slovaci, Nijemci, Albanci, Rumunji… kad već dolazi u Svijet iz njihove zemlje. Momak je baš pravi. Sami Srbi kradu svoje poplavljene, a Đoković šalje ljudima silne novce ne pitajući ko su. Svojim sportskim uspjesima može biti najpozitivnija i najjača koheziona sila zemlje.
Svoju nesposobnost za multikulturalni život uvijek iznova dokazuju. Čovjek je Hrvat i katolik, ali kako je pisao ekavicom i živio u Beogradu, on je srpski nobelovac i nema druge mogućnosti. Nije drugačije ni sa muslimanima: Selimovićem /koji se izjasnio o svome srpskom porijeklu, dok je svoje muslimanstvo smatrao zavičajnim / iako je iz Tuzle – Bosne i Hercegovine gdje je i danas potpuno normalno biti Srbin, a po tom ključu sutra isto može biti sa Hamzom Humom, Huseinom Tahmiščićem i drugima koji su pisali ekavicom… Moj pokojni prijatelj i pesnik Velimir Milošević Velja pisao je i ekavicom i ijekavicom, a živio u Sarajevu. No, ima da bude srpski pisac ili da ga nema. Tako je i Kusturica Emir /doduše: Nemanja/ postao srpski redatelj, džaba im ga bilo /ali prave isti gaf/, samo mu treba zabraniti da razgrađuje stare zgrade kako bi zidao skadarske omaglice.
I,
SVE TAKO.
DOKLE LI, KAKO LI, ZAŠTO LI,
KAD JE TO I BEZBROJ DRUGIH STVARI SAMO PROTIV NJIH.
SAMOZVANIH i tako za sve druge ljude TAKOZVANIH.
Kad bi pročitali samo svoje sjajne pisce: VASU PELAGIĆA, SLOBODANA JOVANOVIĆA, JOVANA DUČIĆA,
nikada više ne bi radili takve stvari.
* * *
Ako.
Treba nam i dobro je tako. Inače, što će to ikome na svijetu.
Bijelom. Cijelom.
U Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama muslimanima prave džamije i daju azil piscima na čiji je ime izrečena fetva. U Bosni i Hercegovini, u avliji nane Fate Orlović, nasilno i uporno prave pravoslavnu crkvu.
Koka kaže: kako ko.
SAMOZVANI = TAKOZVANI.