Piše: Jusuf Trbić
Konačno se i to dogodilo – konkretan, jasan i praktičan korak u rastakanju države i negiranju njenog ustava. Mnogo, naizgled sitnijih koraka slične prirode napravljeno je do danas u manjem bosanskom entitetu, ali svi su pravdani političkim razlozima. Međutim, odluka Skupštine RS-a da se održi referendum o Danu RS-a predstavlja korak preko “crvene linije”, kako je to okarakterisao i Ramiz Salkić, potpredsjednik entiteta. Jer, ta odluka znači da ne važi više Ustav BiH, koji u članu VI kaže : “Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.” Naravno, mnogo odluka Ustavnog suda BiH nije ( još) sprovedeno, ali ni jedna od njih nije negirana, pogotovo ne na ovakav način.
Ustavni sud je vrhovna zakonska instanca svake države i svuda važi isto pravilo – da se odluke tog suda ne mogu osporavati, pa čak ni komentarisati. One se sprovode. Kad Ustavni sud nešto proglasi neustavnim, to se više ni na kakav način ne može promijeniti. “ Ono što je neustavno, neustavno je, bez obzira na to da li je to protivno volji građana, jednog naroda, političke partije ili nekog trećeg”, kaže pravni stručnjak dr Nedim Ademović. O tome se, kaže on, ne mogu donositi nikakve odluke, ni na kakav način. Ali, to u RS-u nije ništa novo, jer je nedavno ignorisana i odluka Ustavnog suda BiH o pravu Bošnjaka da svoj jezik zovu bosanskim. Ipak, nešto je ovoga puta drugačije, jer je učinjen još jedan, rekli bismo, odlučujući korak : srušeno je i ustavno pravo konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda. Jednostavnije rečeno : referendumskim izjašnjavanjem jedan narod može preglasavati ostala dva, što znači da važi i obrnuto. Svima nam u ušima zvuči bezbroj puta ponovljena fraza kako je rat izbio zato što su, navodno, Bošnjaci i Hrvati preglasali Srbe na referendumu o nezavisnosti BiH 29. februara i 1. marta 1992. godine. “ Ne može se preglasavati jedan narod”, trubile su godinama trube velikosrpskog nacionalizma, i uzalud je bilo ponavljati činjenice – da ni jedan narod niti je preglasan na tom referendumu, niti je mogao biti preglasan. Razlog je jednostavan, da jednostavniji ne može biti : u tadašnjem Ustavu Republike BiH nije bilo konstitutivnih niti bilo kakvih drugih naroda, već samo građani, a niko se na glasačkim mjestima nije izjašnjavao o svojoj etničkoj pripadnosti. Nemoguće je utvrditi ko je sve glasao a ko nije, pa smo, eto, godinama vjerovali srpskim nacionalistima na riječ. Danas je jasno da su lagali, jer oni, ne trepnuvši, od 1992. godine do danas nemilice krše prava druga dva konstitutivna naroda na svojoj teritoriji, koju su učinili, u svim aspektima, ekskluzivnom pravoslavnom kvazi državom, državom za samo jedan narod. Sad su, eto, učinili i korak dalje, i odlukom o referendumu, praktično, ozakonili takvu praksu.
Pravi odgovor na takav korak može biti samo jedan : državni referendum o novom Ustavu i novom ustrojstvu BiH.
Dakako, takvu odluku teško je donijeti, s obzirom na način odlučivanja i entitetski veto, ali razgovori o tome moraju početi. Ako svakodnevno slušamo priče o odvajanju RS-a od države, ako se vlast u Beogradu nimalo ne usteže da uređuje odnose u našoj državi, ako svakodnevno trpimo najrazličitije vidove diskriminacije i političkih ucjena, red je da se i ova pitanja stave na sto, makar da vidimo na čemu smo. Možda se ispostavi da je za novo uređenje Bosne mnogo veći broj građana nego što se obično misli. Oni koji Bosnu smatraju svojom domovinom predugo su bili u defanzivi, u samonametnutoj poziciji žrtve koja čeka da joj neko drugi riješi probleme. Nedavni odlučni potezi predsjednika Izetbegovića i premijera Zvizdića u prihvatanju SSP-a pokazuju da se pravi rezultati mogu postići samo ako se uspravimo. Ne smijemo zaboraviti da su se i u ratu potiv BiH (a i nakon njega) održali samo oni koji su se borili. Svi koji su sageli glavu platili su visoku cijenu.
Nema više mjesta pravdanju kako se ne treba buniti, šta god velikosrpski lideri učinili, jer to, navodno, može izazvati političke sukobe, koji, opet, idu na ruku nacionalistima. Pa, neka im bude! Crvena linija je pređena, i na to treba odgovoriti na pravi način. Dvije decenije od Dejtona predug su period, i ovu agoniju jednom treba prekinuti. Što prije, to bolje.
Jer već sutra može biti kasno za sve.