Piše: Jusuf Trbić
U ovo naše doba haosa, površnosti, duhovnog siromaštva i pada svih moralnih vrijednosti, malo ko cijeni znanje, rad, nauku, sistematičnost, vrhunske inetelektualne domete. Ali, kad malo bolje pogledamo istoriju, pogotovo bošnjačku, otkrićemo da nikad i nije bilo bogzna kako drugačije. U Bijeljini su se, prije ovoga rata protiv Bosne, sve do kraja dvadesetog vijeka, na prste mogli prebrojati oni koji su postali doktori nauka i univerzitetski profesori, a o umjetnicima, pogotovo piscima, teško se uopšte može govoriti. Zbog toga doskora nismo imali knjiga i svjedočanstava iz prve ruke o burnoj prošlosti ovih krajeva. Nakon rata procvjetali su privatni fakulteti, a znanje je postalo roba na pijaci. Namnožili su se diplomirani ovi i oni, magistri i doktori nauka koji jedva mogu sastaviti suvislu rečenicu, profesori koji znaju manje od učenika i studenata, autoriteti od čijeg neznanja zastaje dah. Ali, i to je valjda cijena demokratije za koju smo se borili.
Zbog toga pažnju zaslužuju ljudi koji su se izdigli iznad svog vremena, i svojom sposobnošću, radom i zalaganjem dosegli intelektualne visine o kojima drugi mogu samo sanjati. I pri tome ostali obični, skromni i otvoreni prema drugima, u najboljoj tradiciji bosanskog komšiluka i merhametluka.
Jedan od njih svakako je Senaid Trnačević.
Radom do uspjeha
Sjećam ga se iz rane mladosti – simpatičan, druželjubiv, i nenametljiv, ali i pametan i vrijedan, kao malo ko. Rođen je 1951. godine u centru Bijeljine, tu je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Na fakultetu u Beogradu stanovali smo u istom studentskom domu, na Voždovcu. I dok je većina nas, dobrih ili manje dobrih studenata, ipak imala potrebu da dangubi na razne načine, Senaid Trnačević i njegov drug Živan Maksimović znali su zašto su došli i šta žele. Medicinski fakultet, pogotovo beogradski, bio je, u to vrijeme, izuzetno težak, valjda je takav i danas, a oni su uporno učili i redali desetke. Tad sam prvi put vidio da neko poništi ispit, jer je dobio ocjenu manju od deset. A oni su to radili. Na kraju petogodišnjeg studiranja i desetina teških ispita, Senaid je imao ukupnu prosječnu ocjenu od 9,36, što je bio pravi podvig.
Vukao ga je zavičaj, pa se, umjesto da ostane na fakultetu, vratio u Bijeljinu i radio u Medicinskom centru do 1984. godine, kad je otišao na specijalizaciju u Beograd. Specijalistički ispit je položio 1982. godine, a dvije godine kasnije magistrirao je, takođe u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je 1990. godine na Medicinskom fakultetu u Tuzli, a pažnju javnosti je privukla tema njegovog rada. Naslov rada je bio : Prilog poznavanju ranih stadijuma endemske nefropatije. Ta česta, smrtonosna bolest bubrega, od koje su umirale čitave porodice, harala je Semberijom, ali je bila nepoznata i neistražena, i rad Senaida Trnačevića bio je prvi konkretan doprinos borbi protiv nje.
Senaidova akademska karijera krenula je kad je 1987. godine izabran za asistenta na Medicinskom fakultetu u Tuzli, vanredni profesor je postao 1996-te, a redovni profesor na predmetu Interna medicina 2003. godine. Bio je i prodekan za nastavu, a od 1997. do 2007. godine šef Odjeljenja za nefrologiju na Internoj klinici Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Uz to je bio generalni koordinator transplantacije organa i pokretač je transplantacije bubrega u tuzlanskom Kliničkom centru, u saradnji s kolegama iz Tuzle i profesorom Ferdinandom Milbaherom iz Beča. Rukovodilac je Postidplomske škole za ultrazvučnu dijagnostiku u Tuzli od njenog osnivanja, a od 2009. godine obavlja dužnost koordinatora za međunarodnu saradnju za transplantacijsku medicinu. Od 2011. godine šef je Odsjeka za transplantaciju Kliničkog centra Univerziteta u Tuzli.
Dubok trag u nauci
Reklo bi se : nema kud više. Ali, ima. Senaid Trnačević je do sad objavio 89 naučnih radova iz oblasti endemske nefropatije, ultrazvučne dijagnostike i transplantacije bubrega. Posebno su značajni tekstovi objavljeni u čuvenom časopisu Kidney international, koje je uradio zajedno s kolegama iz Tuzle, Ljubljane, Zagreba, Beograda i SAD-a, jer se tu osvjetljavaju svi oblici ranih faza endemske nefropatije. Ti su članci često citirani u naučnim časopisima, udžbenicima i fakultetskim izdanjima. Senaid je autor i koautor pet knjiga, a dobitnik je Zlatne plakete grada Tuzle za 2000. godinu.
Ali, ni to nije sve.
Senaid je, pored ostalog, bio i rukovodilac Štaba za endemsku nefropatiju BiH, predsjednik Donorske mreže BiH, predsjednik Udruženja za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega BiH, rukovodilac Škole za ultrazvučnu dijagnostiku, a gostujući je predavač na Univerzitetu u Minhenu 1996. i 2001. godine, u Zagrebu 1998., u Ljubljani 2005. i u Beču 2008., 2010. i 2014. godine. Član je Interakademijskog odbora za endemsku nefropatiju zemalja jugoistočne Evrope, i predavač i član Udruženja za transplantaciju, transfuzijsku medicinu i genetiku Austrije.
Pokretač je i učesnik niza domaćih i međunarodnih projekata, a spisak njegovih uspjeha uistinu je impresivan. I pored svega toga, on radi s pacijentima, prima ih, pregleda, liječi. Ljubazno, istrajno, pažljivo, kako to samo pravi ljekari i pravi naučnici znaju. Onako kako to rade pravi ljudi.
I, da ne zaboravim. Većinu podataka za ovaj tekst uzeo sam iz njegove kratke biografije, pripremljene za prijem u Akademiju nauka BiH. Profesor doktor Senaid Trnačević odlazi tako u istoriju, a Bijeljina, njegov zavičaj, dobija još jednu priču o velikom čovjeku koji gradi budućnost za sve nas.