Novo ubijanje žrtava

Ime Prijedora, najvećeg grada u sjeverozapadnoj regiji Bosne i Hercegovine, Bosanskoj krajini, vezuje se u novijoj historiji za koncentracione logore i masovne grobnice. Toponimi Omarska, Keraterm,Trnopolje, Jakarina kosa, Kozarac, Kevljani, Bešlagića mlin i, na kraju, Tomašica, najveća od 319 otkrivenih masovnih grobnica evidentiranih na karti Bosne i Hercegovine i jedna od najvećih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, svjedoče tome.

Dvadeset tri godine nakon počinjenog zločina, ali i dva desetljeća svojevrsne šutnje u tom gradu i relativiziranja onoga što se zaista zbilo, povratnici, žrtve, brojna udruženja ponovo traže od današnjih generacija Prijedora da prekinu šutnju i općeprihvaćenu mentalnu paradigmu kako se u tom vremenu od 1992. do 1995. godine “nije ništa dogodilo”.

Nakon više zahtjeva i aktivnosti za izgradnju memorijalnih centara u bivšim logorima Omarska i Trnopolje te na Tomašici, roditelji ubijene 102 djece zatražili su dozvolu za gradnju spomen-oblježja stradaloj djeci.

Prije dvije godine Fikret Bačić,kojem je ubijeno dvoje djece i još 32 člana uže porodice Skupštini grada predao je Inicijativu sa blizu 2.000 potpisa za gradnju spomen-obilježja.

Djeca ubijana na kućnom pragu

“Ta su djeca ubijena u akciji ‘čišćenja Prijedora od nesrpskog stanovništva'”, podsjeća Bačić. “Nijedno dijete nije stiglo do logora. Ubijana su na kućnom pragu u naseljima. Nisu to bili vojnici. To su djeca od šest mjeseci do 16 godina starosti.”

U Skupštini grada, u kojoj su uglavnom odbijane sve ove aktivnosti, kažu da su Inicijativu primili i proslijedili je u daljnju proceduru. I tako već dvije godine.

“Tražimo formiranje odbora koji bi vodio ove aktivnosti na memorijalizaciji. Moramo svi razgovarati i u duhu jedinstvenih dogovora izići sa zajedniškim stavom i ja vjerujem da će institucije grada  ovu aktivnost završiti”, rekao je predsjedavajući Skupštine grada Sead Jakupović.

U Prijedoru je u periodu od 1992. do 1995. godine ubijeno 102 djece, 264 žene i 3.173 civila. Ukupno je 31.000 ljudi, Bošnjaka i Hrvata, bila zatočena u logorima, 53.000 su žrtve progona i deportacija. U tri mjeseca protjerano je 94 posto jedne nacionalne grupacije. Otkrivena je 61 masovna grobnica, od 130 koliko ih je otkriveno na prostoru Bosanke krajine.

“U Prijedoru je do danas izgrađeno šest spomenika poginulim borcima Vojske Republike Srpske. Od centra grada do bivšeg logora Trnopolje. Zato smo pokrenuli on-line peticiju za podršku Inicijativi za izgradnju spomenika civilnim žrtvama rata. Poziv smo uputili na više stotina adresa i organizacija koje se bave pitanjima žrtava rata”, kazao je Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša “Prijedor 92”.

Mnoga udruženja preživjelih žrtava već su dala podršku Inicijativi. Podržala ju je i Mreža za izgradnju mira Bosne i Hercegovine, koja okuplja 80 organizacija. Potpisom peticije, podršku je dao i visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko, od kojeg očekuju, kako kažu u Udruženju logoraša “Prijedor 92”, da se zauzme za gradnju spomen-obilježja kao što su to u ranijem periodu činili njegovi prethodnici u Srebrenici i drugim mjestima.

Stotine godina zatvora za zločince

U Udruženju dalje kažu da ih nije iznenadio odgovor na peticiju, koja je prihvaćena svugdje. Naime, nakon nekoliko dana potpisivanja, pojavili su se hakeri i blokirali potpisivanje. I sada se provode aktivnosti na rješavanju tog problema.

Duratović dalje podsjeća da institucije vlasti u gradu Prijedoru do sada nisu podržale nijednu inicijativu, ali su zato nedavno pred bivšim logorom Trnopolje, kroz koji je prošlo 22.000 zatočenika, izgradili spomenik poginulim borcima VRS-a.

Haški tribunal je za počinjene zločine u Prijedoru osudio Milomira Stakića na 40 godina zatvorske kazne, Radoslava Brđanina na 32 godine, Zorana Žigića na 25 godine, Duška Tadića na 20 godina, ali vlasti do danas ne dozvoljavaju obilježavanje mjesta stradanja civila – u logorima Omarska, Trnopolje, Keraterm, Manjača, te na Tomašici.

O počinjenom zločinu u Prijedoru predstavnici udruženja i povratnika govorili su i na godišnjoj konferenciji Međunarodne organizacije za ljudska prava u Njemačkoj. Članica te Organizacije Mirveta Mrkalj-Durban, porijeklom Prijedorčanka, kojoj je stradalo 24 članova porodice, tim povodom kaže kako ne treba posustajati u širenju istine o prijedorskom zločinu van granica Bosne i Hercegovine.

“Razgovarali smo i s njemačkim parlamentarcima u Bundestagu, koji su nam obećali pomoć. Zatražili smo je i od kancelarke Angele Merkel, jer Njemačka je najbolji primjer na koji način treba praviti obilježja za podsjećanje na ratne zločine”, rekla je ona.

I dok gradske vlasti uporno šute o gradnji spomen-obilježja, ipak u tom se gradu pojavljuju oni koji probijaju nevidljive barijere poniženog dostojanstva Prijedora. Broj im je svakim danom veći. U prvom redu tu je Organizacija – Inicijativa građana “Jer me se tiče”.

Gradonačelnik ima svoju ‘istinu’

“Tražimo da se izjasne o riječima aktuelnog gradonačelnika Marka Pavića, kako su ‘u Tomašici sahranjeni poginuli’. Ovo bi morao biti dobar način da se ovako bolna tema u Prijedoru počne otvarati”, kazao je predsjednik ovog udruženja Goran Zorić.

Darko Cvijetić, glumac, pjesnik, pa bloger, kolumnist i nadasve čovjek, poziva svoje sugrađane za drugačije poimanje bestidne stvarnosti i za bijeg od samoponiženja.

“Pokušavam probuditi sugrađane. Nisam siguran da ovo što radim, moja poezija, moji nastupi u pozorištu, kolumne… mogu pomjeriti, mogu otvoriti makar malo vrata kroz koja bi ušlo barem malo više svjetla”, rekao je on.

U svim udruženjima, logoraša, civilnih žrtava, roditelja ubijene djece, povratnika kažu da neće odustati – zbog žrtava, ali i budućnosti. Priča o stradanju Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru sa spomen-obilježjem ili bez njega neće prestati, “jer mi smo živi spomenici”, kažu.

Želimo samo, jedinstveni su svi – da ovo spomen-obilježje bude simbol mira i pomirenja, ali i upozorenje za sprečavanje mogućeg novog zločina.