Novinari (IV dio)

38

Piše: Jusuf Trbić

               Poznajem dosta novinara, mnogi od njih su istinski zaljubljenici u svoju profesiju, ali samo za Halida Rifatbegovića mogu reći da je rođeni novinar. Neko kome ta profesija teče kroz vene, i bez koje ne bi mogao živjeti. U Bijeljini je bilo dovoljno reći : Halid, novinar, i svi su znali o kome se radi. Bio mi je urednik kad sam zakoračio u novinarski posao i zaplivao u toj dubokoj, nemirnoj vodi. I tada, kao i danas, njemu je novinarstvo i zanimanje, i odmor, i obaveza i ljubav. I znam da od toga neće odustati sve dok bude disao.

Novinarstvom se počeo baviti kao student filozofije u Sarajevu. Tada je počeo da piše za Studentski list, a pravo novinarsko iskustvo sticao je u JNA, kao novinar armijskog lista Borac. Po povratku u Bijeljinu sarađivao je sa sarajevskim Oslobođenjem, a profesionalnu karijeru započeo je u Radio-Bijeljini, gdje je radio kao novinar i odgovorni urednik, a zatim kao urednik Semberskih novina. Radio sam s njim od 1976. godine, i kasnije ga naslijedio na mjestu urednika u jedinom semberskom listu toga vremena.

Halid je dugo bio profesionalni dopisnik Oslobođenja i TV Sarajevo, a sarađivao je s brojnim glasilima širom Jugoslavije. Kad je počeo rat protiv Bosne, otišao je u Hrvatsku, ali se brzo vratio i bio ratni izvještač sa brojnih ratišta širom BiH. Tada je, zajedno sa Uzeirom Bukvićem, poznatim brčanskim novinarom, objavio dvije knjige ratnih reportaža, a zatim i knjigu o ženama silovanim u ratu pod naslovom “Silovane”. Bili su to prvi autentični tekstovi o ovoj temi, a knjiga je odmah štampana u Italiji, gdje je doživjela izuzetan publicitet. Prikaze knjige i razgovore s autorima objavile su svi veliki italijanski listovi, a neki od njih su tražili da knjiga uđe u školsku lektiru u Italiji.

Halid Rifatbegović i Uzeir Bukvić skrasili su se, nakon svega, u dalekoj Norveškoj, ali nisu mirovali. Zajedno su snimili dokumetarne filmove “Tetovirane duše” i “Dženeta”, koji su obišli svijet i učestvovali na nekoliko filmskih festivala. Činilo se da je to kruna jedne bogate karijere, ali nije bila.

 

Filmovi za pamćenje

      Halid se ubrzo vratio u Bosnu i počeo raditi u Informativnom programu Federalne TV. Bio je šef dopisništva te televizije u Tuzli, a odatle je prešao u Dokumentarni program FTV, gdje je ostvario izuzetne rezultate. Autor je TV emisija, filmova i serija, a posebno su bile zapažene njegove emisije i filmovi o vjerskom i kulturnom životu Bošnjaka u zemlji i inostranstvu. Film “Kur*anske poruke” preuzele su brojne TV kuće i portali u svijetu. Odlično su primljeni i filmovi “Čuvari Allahove knjige”, “Kuća Kur*ana”, “Kurra hafiz”, “Neimar Muharem i njegovih 200 munara”, a pogotovo film “Islam i muslimani u Hrvatskoj”. Uradio je i izuzetnu televizijsku seriju o Srebrenici, kao i filmove “Čovjek je čovjeku čovjek”, “Robinzon sa Ponijera”, “Svjedok historije iz tuđine” i “Zaboravljeni  čuvari bosanskog jezika”, a njegova TV serija o Bošnjacima u Turskoj dobila je brojna priznanja. Za svoje autorsko stvaralaštvo dobio je godišnju nagradu FTV za najboljeg novinara, a kao urednik Dokumentarnog programa ostvario je izuzetne rezultate u razvoju tog dijela programa. Za svoj rad dobio je i godišnju nagradu Udruženja novinara BiH.

Kako i dolikuje istinskom novinaru, otišao je u penziju, ali nije prestao da radi ni jedan jedini dan. Već dugo je autor i urednik serijala  “Naša snaga”, koji govori o oružanim snagama BiH na putu za NATO, a emituje se na 18 TV stanica i portalima Ministarstva odbrane, NATO-a i EUFOR-a.

Uz sve to, Halid Rifatbegović je stalni i nezamjenjivi član našeg “Preporoda”, i bez njega nije protekla ni jedna naša važnija aktivnost, od promocija u Tuzli do “Ljetnih večeri” u Janji. Pored ostalog, organizovao je svojevremeno i naše izuzetno uspjelo gostovanje u Islamskom centru u Zagrebu. Ja  sam bio gost njihove tribine, Adi Rifatbegović je postavio izložbu starih fotografija Bijeljine, a Halid o svemu snimio film. Bilo je nezaboravno iskustvo.

BZK “Preporod” Bijeljina-Janja uručio je Halidu Rifatbegoviću posebno priznanje za sve što je do sad učinio za svoj zavičaj.

 

Novinarska heroina

     Najteži oblik novinarstva je istraživačko novinarstvo. Tako je svuda u svijetu, a pogotovo u neuređenim društvima, punim korupcije, kriminala, poličkih sukoba i stalnih pritisaka autoritarne vlasti. Zbog toga se na ovom dijelu Balkana takvi novinari mogu izbrojati na prste. Njihova misija je časna, njihova hrabrost je nesvakidašnja, a opasnosti kojima se izlažu ogromne. Poznatu beogradsku novinarku Brankicu Stanković već dugo čuva policija, jer joj je život ugrožen. Bosanska novinarska heroina zove se Mirha Dedić. Ono što je ona do sad uradila teško se može mjeriti uobičajenim mjerilima koja važe za ovu profesiju, i zaslužuje svako poštovanje.

Mirha Dedić, rođena je 1970. godine u Bijeljini,  studirala je na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu, ali se  nakon studija, kao inžinjer informatike, opredjeljuje  za informisanje. Umjesto lagodnog kancelarijskog rada odabrala je mukotrpni put istraživača društvenih kretanja. Novinarstvom počinje da se bavi 1994. godine u beogradskoj novinskoj agenciji „Tiker“. Dvije godine kasnije prelazi u „Dnevni telegraf“ , gdje je radila sve do aprila 1999. godine, kada je režim Slobodana Miloševića, zbog kritičkih tekstova, brutalno likvidirao vlasnika ovog lista Slavka Ćuruviju. Bila je to još jedna jasna poruka režima svima koji su se usudili govoriti i pisati ono što političarima nije po volji. Nakon toga Mirha postaje beogradski dopisnik sarajevskog političkog magazina „Slobodna Bosna“. U ovom listu zaposlena je već 17 godina. Za to vrijeme napisala je preko hiljadu istraživačkih tekstova koji se bave kriminalom u BiH i ratnim zločinima. Intervjuisala je brojne političke lidere Srbije i BiH, kao i srbijanske generale kojima je suđeno pred Haškim tribunalom.  Njene tekstove o ratnim zločinima i zakulisnim radnjama u haškom Tribunalu prevodili su i objavljivali poznati francuski i norveški mediji. Više puta je bila  učesnik multikulturnog programa Vlade Sjedinjenih Američkih Država „Investigate journalism“. Nezavisno udruženje novinara Vojvodine u okviru projekta Evropske komisije „Živjeti zajedno“ povjerilo joj je snimanje dokumentarnog filma o ratnim zločinima o Prijedoru. Riječ je o komšijama koji su tokom rata iskazali građansku hrabrost i spasili od sigurne smrti svoje komšije druge nacionalnosti, ali i o monstruoznom ubijanju djece u Prijedoru, što je prema autorici filma, zločin nad zločinima.  Godinu dana prije hapšenja generala Ratka Mladića i njegovog izručenja tribunalu, otkrila je i objavila njegovu tačnu adresu skrivanja u selu Lazarevo kod Zrenjanina. Iako su ovu informaciju prenijeli brojni srbijanski listovi, tadašnje vlasti u Beogradu nisu preduzele ništa kako bi uhapsile načelnika Generalštaba Vojske RS-a koji je bio u višegodišnjem bijegu.  Nekoliko puta je nominovana za novinara godine u BiH.

Mirha Dedić je oličenje novinarske hrabrosti i etike, i borac za istinu kakav se i u svijetu rijetko viđa. Kad god je pomenem ubuduće, riječ novinar pored njenog imena napisaću velikim slovom. Da se zna.