Piše: Saud Grabčanović
Prebacivanje u Vojnu bolnicu u Sarajevu, liječenje i smrt Abdulaha Pjanića
Sredinom oktobra mjeseca 1951. godine Abdulah Pjanić je bio primljen u Vojnu bolnicu u Sarajevu na liječenje. Iz centrale UDB-e je bili naređeno da se on smjesti na odjeljenje za zatvorenike i da nakon izlječenja bude vraćen nazad u Bakar. U bolnici u Sarajevu primijenili su odgovarajuće mjere za Abdulahovo liječenje, pa mu se zdravstveno stanje malko popravilo. Na Abdulahovu molbu upravnik Vojne bolnice je dozvolio da ga u bolnici svake nedjelje posjećuje njegov stariji brat Muhamed, koji je živio u Sarajevu. Prvi susret je, po Muhamedovom sjećanju, bio jako težak i potresan za Abdulaha. On je tada rekao svom bratu: “ Bolje da sam mrtav nego što sam ovu sramotu doživio. Zar moji drugovi mogu od mene ovako nešto raditi? Ustaše, da su me kojim slučajem uhvatile, ne bi prema meni ovakve bile!”. ( Svjedočenje autoru od strane Muhameda Pjanića )
Krajem novembra mjeseca, kada se Abdulahovo zdravstveno stanje jako popravilo i očekivalo se njegovo otpuštanje iz bolnice, on je doživio novi srčani udar koji ga je prikovao za postelju. Ljekari u bolnici su mu pokušavali pomoći. On je živio još oko dvije nedjelje nakon tog udara, kada je doživio još jedan veoma težak srčani udar od kojeg je preminuo. Desilo se to početkom decembra mjeseca 1951. godine, desetak dana prije njegovog 57. rođendana! Tako se završio tragični život Abdulaha Pjanića,velikog komuniste i revolucionara, kojeg su u smrt poslali vlastiti drugovi! Ono što mu nisu učinili ni srpski kralj ni nacisti ni ustaše ni četnici, učinili su mu njegovi partijski drugovi. Abdulah Pjanić je sahranjen na groblju Bare u Sarajevu, u parceli u kojoj su se sahranjivali robijaši i NN. lica, bez ikakvih vojnih i političkih počasti. Sve ono što je on dao za revoluciju i Titovu Jugoslaviju, u šta je ugradio cijeli svoj život, bilo je zaboravljeno i pogaženo!
Život porodice Abdulaha Pjanića nakon njegove smrti i rehabilitacija
Nakon Abdulahove smrti njegova porodica u Bijeljini je trpjela šikaniranja i bezrazložne provokacije na svakom koraku, kako od strane vlasti, tako i od nekih sugrađana i “komšija”. Njegova supruga Zejfa, moja nena, sa gubitkom muža koji je bio hranitelj porodice ostala je bez sredstava za život. U svom domaćinstvu je imala još petoro djece, tri kćerke i dva sina, o kojima se morala starati i izdržavati ih, školovati, hraniti i odjevati ! Ona, kao žena osuđenoga IB-ovca, nije mogla računati ni na kakvu pomoć, pa ni socijalnu od strane države, a da dobije penziju koja je njenog muža Abdulaha sljedovala kao borca NOB-a, nije mogla ni sanjati! Bila su to veoma teška vremena za Abdulahovu porodicu koja je živjela u bijedi i nemaštini, često i na ivici gladi! U isto to vrijeme su mnogi bivši četnici i ustaše koji su “prevrnuli ćurak” krajem 1943. godine i prešli u partizane, dobijali penzije kao borci NOB-a, uz tri često sumnjiva svjedoka. Na drugoj strani, žena i djeca velikog revolucionara, komuniste, prvoborca, vijećnika ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a, predsjednika Opštine i sreza Bijeljina, nisu imali pravo na to! U to teško vrijeme za Abdulahovu porodicu, u pomoć su im priskočili njegovi prijatelji, kolege, saborci, kao i familija i komšije. Uprkos tome što je u to vrijeme za sve stanovnike Jugoslavije život bio jako težak i to na ivici preživljavanja, dobri ljudi i prijatelji koji nikada nisu zaboravili velikog čovjeka i humanistu, odvajali su od svojih sledovanja i pomagali njegovu porodicu. Abdulahovi sinovi Smajo i Afan, koji su tada bili golobradi mladići, prihvatili su se očevog zanata i nastavili sa radom u Abdulahovoj sajdžijskoj radnji. Međutim, oni su kao sinovi IB-ovca, na svakom koraku nailazili na ponižavanje i šikaniranje u gradu, što ih je obojicu natjeralo da zauvijek napuste svoju rodnu Bijeljinu. Vremenom su se i preostale tri Abdulahove kćerke udale, pa je njegova udovica Zejfa ostala sama u kući u Bijeljini u ulici Osmana Bešlagića (danas Nušićeva). Zejfa je preživljavala od pomoći koju su joj slali sinovi i kćerke, kao i od izdavanja namještenih soba u svojoj kući učenicima i radnicima. Godine 1962. Proglašena je amnestija za sve IB-ovce koji su bili osuđeni za podršku rezoluciji Kominforma. Te godine je Abdulah Pjanić bio posmrtno rehabilitovan, te je njegova udovica (moja nena) napokon ostvarila pravo na njegovu, više nego zasluženu penziju.
Nakon zakona o amnestiji iz 1962. godine
Pjanić Smajlov Abdulah, rođen 15.12.1895.godine, uhapšen 27.03.1951.godine,
osuđen na 24. mjeseca, privremeno pušten iz logora zbog bolesti 03.10.1951.
godine. Nakon puštanja iz logora Goli otok prebačen je u zatvorsku bolnicu u
Bakru a zatim u Sarajevu, gdje je umro u decembru 1951.godine.