Piše: Jusuf Trbić
Za žrtve ratnih zločina u Bijeljini vrijeme kao da stoji. Rane ne zarastaju, a zločince niko ne kažnjava. To traje već skoro 30 godina i nema naznaka da će se nešto bitno promijeniti.
Nedavna pravosnažna presuda policajcima iz Janje nije mnogo popravila takav utisak. Pet policajaca: Milan Đokić, Branislav Trišić, Zoran Tanasić, Žarko Milanović i Mladen Krajišnik, osuđeni su na ukupno 12 godina, a trojica su oslobođena. Đokić i Trišić osuđeni su na po tri, a ostala trojica na po dvije godine zatvora. Kazne su minimalne za sve ono što su počinili, ali i pravda “na kašičicu” prihvatljiva je za one koji makar kakvu pravdu čekaju tri decenije. Ali, svi drugi procesuirani slučajevi završili su se oslobađajućim presudama, čak i proces u slučaju logora Batković, što je nevjerovatno. O tom logoru prikupljeni su brojni dokazi u Hagu, o njemu je govorila i Biljana Plavšić, četiri hiljade ljudi je prošlo kroz njegove hangare, 80 njih je ubijeno, logoraši su upućivani na prinudni rad (što je ratni zločin), čak i u Srbiju, a u jednom trenutku skoro hiljadu ljudi, žena i djece iz Janje dovedeno je u taj logor, četvorici logorskih čuvara, među kojima su i dvojica Bošnjaka, izrečene su zatvorske kazne, na sudu se pojavilo mnogo svjedoka, ali sve to nije bilo dovoljno za bijeljinski sud. Taj sud je, pod dirigentskom palicom sudije Mensura Džonlića, donio presudu po kojoj je logor Batković, praktično, bio odmaralište, pa sad bivši logoraši moraju plaćati kazne zato što su se usudili da podignu tužbe. Da stvar bude čudnija, tužilac Nebojša Jovanović nije uložio žalbu na tu presudu, što je nevjerovatno.
Slično su se završili i slučajevi ubistava Redže Delića i njegova tri sina, kao i Faruka Bilalića i Mustafe Salkovića, Asima Fidahića…A posljednji je slučaj posebno zanimljiv: tužilac Muris Šabić prekinuo je istragu protov Vojkana Đurkovića zbog “nedostatka dokaza”! Naime, tužilac nije dobio pismenu potvrdu od Vlade RS-a i gradonačelnika Bijeljine da je Đurković zvanično imenovan na mjesto šefa komisije za razmjenu (što je logično, jer tu naredbu nisu oni ni dali, što je tužilac znao), a ako nema takve potvrde, nema ni ratnog zločina, smatra Šabić. On se nije ni osvrnuo na bogatu dokumentaciju Haškog tribunala, niti na mnogobrojne svjedoke i dokaze. U obavještenju Udruženju logoraša da se prekida istraga nije naveo čak ni pravni lijek. Reklo bi se: može mu se.
Sjećam se i izjave nekadašnjeg bijeljinskog glavnog tužioca Novaka Kovačevića, koji je potvrdio da je Okružno tužilaštvo podiglo optužnice za ratni zločin protiv 400 lica, a svi su oni bili Bošnjaci, mahom iz Srebrenice, za koje se unaprijed znalo da nisu krivi. Ali, tužilaštvo i sud su radili, ispunjavane su norme i sve se na kraju završilo oslobađajućim presudama. Nije ni moglo drugačije. Za to vrijeme, Okružno tužilaštvo, ni po sopstvenom saznanju, ni iz drugih izvora, nije saznalo za masovne zločine u Bijeljini početkom aprila, ali i kasnije, ni za progon nesrpskog stanovništva ogromnih razmjera, ni za logore, ni za rušenje džamija, sve su to, što se tiče pravosuđa, prekrili snjegovi, ruzmarin i šaš. Za sve ovo nalazim samo jedan izraz: organizovana državna strategija zaborava.
Već godinama smo svjedoci te strategije negiranja, i u Srbiji i u bosanskom entitetu RS, kojoj se pridružuje masovno ignorisanje zločina, njihovo prešućivanje ili opravdavanje. Stručnjaci kažu da je negiranje posljednja faza genocida. Israel Charny, osnivač i direktor Instituta holokausta u Jerusalimu označio je 12 faza tog negiranja. Najprije umanjivanje broja žrtava (kao u Srebrenici), zatim odbacivanje tvrdnji o genocidu kao zavjere protiv čitavog naroda, pri čemu se uvijek nađu plaćenici iz inostranstva koji takve stavove podržavaju. Treći način je uvjeravanje javnosti da se nije radilo o namjernom ubijanju, već o nesretnim okolnostima, sukobima, borbi itd. Žrtve se pri tome obavezno dehumanizuju i svode na nivo arhetipskog neprijatelja, protiv koga je sve dozvoljeno. Zločin se takođe predstavlja kao neminovni nastavak vječitog međuplemenskog sukoba, kao osveta za navodne nekadašnje zločine druge strane, kao rezultat vjekovne mržnje i nepravde prema “našima”. Tu spada i svaljivanje krivice na neodgovorne pojedince, čime se skida odgovornost sa vlasti. Počinitelji uvijek govore da rasprava o zločinima ometa mirovni proces i da treba sve zaboraviti i okrenuti se budućnosti. Jedan od elemenata negiranja jesu i tvrdnje da su žrtve bile dobro tretirane, recimo u koncentracionim logorima, pa nema razloga da se sad bune, a obavezan je element i tvrdnja da se dotični zločin ne uklapa u definiciju genocida, jer, nisu ubijeni svi pripadnici grupe. Uz to, taj zločin nije planiran, sve je bilo spontano, kao pravedna osveta za nešto što se, navodno, desilo čak i u dalekoj, mitskoj prošlosti. Slično pišu i ostali teoretičari genocida, na primjer Gregory Stenton, koji je pobrojao deset faza genocida, među kojima su i: diskriminacija, dehumanizacija, priprema, progon, istrebljenje i poricanje. O poricanju presuđenog genocida u Hagu govori i histerija povodom moguće rezolucije UN o genocidu u Srebrenici. Po svaku cijenu se guraju glave cijelog naroda u pijesak, kao da se zatvaranjem očiju može izbrisati ono što je neporecivo.
Definicija, kakva god bila, ipak ne može do kraja razotkriti mehanizam poricanja. Mnogobrojne preživjele žrtve u Bijeljini i Janji mogu posvjedočiti opštu, dirigovanu ravnodušnost vlasti, medija, intelektualaca, ali i običnih građana prema zločinima i podizanje laži na pijedestal prvorazrednog nacionalnog interesa. Ko kaže istinu, izdajnik je i treba ga ekskomunicirati. Zbog toga već tri decenije slušamo bajkovite laži o navodnim borbama u Bijeljini, početkom aprila 1992. godine, o muslimanskim ekstremistima koji su htjeli zauzeti grad, a nikad niko nije uspio navesti makar jedno ime, makar jedan dokaz za takve tvrdnje. Umjesto toga, tu su samo ubijeni bošnjački civili, i niko više. Sjećamo se haških svjedoka koji su tvrdili da nikakve opsade Sarajeva nije bilo ili da nije bilo logora, a u Hagu je dokazano da je Vlada RS osnovala 15 većih koncentracionih logora, uz mnogo manjih, i da je u tim logorima pobijeno skoro 6 hiljada civila, čiji su leševi sakriveni u 146 masovnih grobnica. Ugledni Srbi iz Bijeljine, svjedočeći u Hagu, tvrdili su da u Bijeljini nikakvih zločina nije bilo, da nije bilo čak ni najmanje diskriminacije, i da su svi Bošnjaci otišli dobrovoljno. A sam Vojkan Đurković je govorio da on treba da dobije Nobelovu nagradu za mir.
Kao što vidimo, pravosuđe se savršeno uklapa u ovaj obrazac, i to ne samo u Bijeljini, već širom države. U ludoj državi sve je ludo, a na ludom temelju, što bi rekao stari majstor Servantes, nemoguće je napraviti pametnu građevinu.