Piše: Saud Grabčanović
Pomilovanje Ali-paše Fidahića i njegov povratak u Bosnu
Ali-paša Fidahić je jedini preživio istanbulsku golgotu i bio je upućen na Kipar u progonstvo, odakle se, nakon nagodbe sa sultanom i prihvatanja reformi, vratio u Bosnu, ali ne u Zvornik već u Bijeljinu. Ali-paša je od ranije imao velike zasluge za Osmansko carstvo, radi čega ga je sultan poštedio. Ali-paša, po običaju, opet nije mirovao. Bijeljinski muteselim Ali-paša Fidahić, stari protivnik sultanskih reformi i nekadašnji saborac Husein kapetana Gradaščevića, sljedeće godine je digao novu bunu protiv sultana (1836. godine). Želio se osvetiti sultanu za slom prve bosanske bune i ovaj put stvoriti nezavisnu državu! Ta je njegova buna poznata u istoriji pod imenom “Posavska buna“ , nakon čijeg je sloma on bio ponovo uhapšen u Bijeljini i zauvijek bio prognan iz Bosne. Ovoga puta Ali-paša se nije vratio iz progonstva. Umro je na ostrvu Kipru. Ali-paša je imao šest sinova. Njegov sin Mehmedali-beg podigao je novu bunu protiv Turaka, a kasnije protiv Austrije a njegov drugi sin Jusuf-beg predvodio je Bijeljince u bitci protiv Austrijanaca predvođenih maršalom Caparijem kod Donje Tuzle u avgustu 1878. godine, koju su Bošnjaci dobili.
Boravak Ali-paše u Bijeljini i uspomene na njega
Kako smo već kazali, Ali-paša je početkom 1835. godine bio pomilovan i vratio se iz progonstva u Bosnu. Pošto mu sultan nije bio potpuno oprostio njegovu izdaju, Ali-paša se nije mogao vratiti u rodni Zvornik, nego ga je sultan poslao u grad Bijeljinu da bude muteselim (sreski načelnik). Ali-paša je od ranije u Bijeljini i okolini grada imao velika imanja naslijeđena od svojih predaka. Razlog ovog njegovog postavljanja za muteselima Bijeljine je bila i prijetnja ustanika iz Srbije, kojima je Bijeljina bila na putu, pa je takav junak kao Ali-paša trebao da organizuje odbranu grada. Godine 1835/1836. Ali-paša je sagradio u Bijeljini veliki dvorac u najužem centru grada, unutar tadašnjeg šarampova. Kako je zapisao rahm. Mustafa Grabčanović, to je bila “masivna stambena zgrada, sa prizemljem i dva sprata. Prizemlje i prvi sprat su bili građeni kombinacijom kamena i cigle, dok je drugi sprat bio od drvene građe, s divanhanama, kamerijama i enkerima, namijenjenim za odmor i zabavu u sparnim ljetnim danima. Krov zgrade je bio pokriven tahtom (šindrom-daskom), na četiri vode.” Kasnije je sin Ali-pašin, Mehmedali-beg, uklonio drugi sprat, sagradio novi krov i pokrio ga “biber” crijepom, pa je zgrada dobila izgled kojeg se sjećaju stariji Bijeljinci. U prizemlju je, kako je to napisao Grabčanović, bio masivni kameni portal, s teškim željeznim vratima, zatim veliki hol i šest soba – četiri velike i dvije male. Na spratu su bili prostrana divanhana i četiri sobe. Za ondašnje naše prilike, to je zaista bio pravi mali dvorac. Kako su potomci ove nekada bogate porodice siromašili i izumirali, dio ovog objekta su nasljednici prodali, pa se u njemu dugo godina prije posljednjeg rata nalazila „Hrišćanska adventistička crkva“, u narodu Bijeljine poznata kao „Subotarska crkva“. U drugoj polovini zgrade živjela je sama jedna stara begovica koju sam vrlo dobro zapamtio i često je viđao iz avlije mog rođaka Amira Hadžića, koji je bio njen komšija. Ovaj Ali-pašin dvorac je predstavljao jedan od najstarijih objekata u gradu i bio je pod zaštitom tadašnje države. Srpski vandali predvođeni monstruoznim „đavoljim vladikom“ Kačavendom, porušili su ovaj istorijski objekat bošnjačke kulture u ratu i agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1993. godine. Danas se na njegovom mjestu nalazi kič-stambeni objekat nekog srpskog ratnog profitera.
Osim ovog dvorca kojeg je podigao Ali-paša u Bijeljini i kojeg, na žalost, više nema, u gradu ipak postoji objekat koji podsjeća na njega i na postojanje njegovih Pašića, nekada veoma ugledne bijeljinske gradske familije. To je prelijepa vila njegovog unuka Murat-bega Pašića koja se nalazi uz zgradu bijeljinskog kina (nekada kino Radnik), na samom uglu ulice, preko puta prelijepog bijeljinskog velikog parka.
(Nastaviće se)