Kecmanović u SOS-u, i ZAVNOBiH mu smeta
Salva uvreda i jezik mržnje doktora nauka zaista nisu za citiranje, njemu smetaju i partizanska prošlost i karijera i diplomatske sposobnosti Raifa Dizdarevića.
Nenad Kecmanović baš ne odustaje: svoju mržnju spram svega bosanskog, izmiksanu valjda s vlastitim nezadovoljstvom vječne sjene političara koji nikako da ostvare njegove svesrpske ambicije, prošle je sedmice fokusirao na Raifa Dizdarevića. Poslije ćemo vidjeti šta to Kecmanoviću tačno smeta, no prvo nekoliko riječi o adresi na kojoj se okuplja ta opskurna scena agresora na Bosnu i Hercegovinu. Portal se zove SOS ili COC, s obzirom na to da ima i latiničnu i ćiriličnu inačicu, puno ime je Sve o Srpskoj, a njegov osnivač je Srpska linija d. o. o. Beograd. Namijenjen je, dakle, širenju istine o ambicijama Beograda kada je u pitanju bosanskohercegovački entitet Republika Srpska i naravno da je dokazani apologeta ratnih zločina(ca) devedesetih stalni komentator. Uz jednako slavna imena slične ideološke provenijencije Slobodana Antonića (Đukanović i Amerika neće uspeti da pobunu u Crnoj Gori pripišu Rusiji i Srbiji), Aleksandra Pavića (Dobro je što Britanci potvrdiše da nije bilo ni srpskog plana da se zauzme Srebrenica), Predraga Ćeranića (I Bijeljina je dokaz da je SNSD prerastao u svenarodni pokret), srpskog islamologa Darka Tanaskovića i Sputnjikovog analitičara Slobodana Reljića, koji listom ne kriju da ne mogu prežaliti što su ratovi devedesetih završeni. Pa zagovaraju nove. Portal osim kolumnista objavljuje i redovne vijesti, a ima i rubrike: Predsjednik RS, Vlada RS, stranke, Federacija/BiH, RS i matica, vjere i svijet. Urednik je Đuro Bilbija, koji je junački pokrenuo još 2011. i portal Fakti, “tvrđe” proruski orijentiran i od Sputnjika, kako je sam vlasnik objasnio Darku Hudelistu, kada je Globus boravio u tek otvorenoj redakciji najjačeg ruskog glasila na Balkanu.
Akademik, dekan, političar, špijun…
Nema nikakve sumnje da je riječ o sistemu spojenih posuda, da ne kažem medija, koji se međusobno podržavaju, no čini se da se baš tu negdje – u toj tajnoj vezi – možda i kriju razlozi za žestinu Kecmanovićevog bijesa spram Dizdarevića. A povod je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, praznik koji Kecmanović ne priznaje iako mu to uopće nije zasmetalo da u junu 1992. godine uđe u Predsjedništvo BiH. Zadržao se kratko, što zapravo i nije neko iznenađenje, s obzirom na to da su sve njegove političke karijere bile kratke i neslavne. Kecmanović je u Sarajevu bio dugogodišnji profesor Fakulteta političkih nauka, dekan FPN-a a potom i rektor, no nauka mu nikada nije bila dovoljna: političke ambicije pokušavao je ostvariti na razne načine, a njegova kandidatura za člana Predsjedništva bivše Jugoslavije okončana je razotkrivanjem njegovih špijunskih akcija. Na sreću BiH, umjesto Kecmanovića, tada je Bogić Bogićević postao član Predsjedništva, a Kecmanović je – s partijskim pluralizmom – postao predsjednik Saveza reformskih snaga Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu. Nakon odlaska iz ratnog Sarajeva skrasio se u Beogradu gdje je bio i član Glavnog odbora i Političkog savjeta Demokratskog centra, da bi nakon Daytona osnovao FPN u Banjaluci i bio njegov dugogodišnji dekan. Naravno, član je Senata Republike Srpske od 1999. godine, i član je Ruske akademije političkih nauka od 2006. Dok je živio i radio u Sarajevu, bio je okrenutiji ka Zapadu – osim već pomenutih afiniteta ka špijuniranju za Veliku Britaniju, iz SAD-a je dobio počasni doktorat sa univerziteta u Michigenu.
Moskovskom akademiku Kecmanoviću Raif Dizdarević se teško zamjerio svojim kratkim intervjuom datom za sarajevski Avaz u povodu Prvog marta. “Nije ovo BiH koju smo poželjeli kada smo proglasili nezavisnost, a pogotovo nije BiH kakvu je uspostavio ZAVNOBiH”, kazao je Dizdarević, upozoravajući na to da ovogodišnji praznik prolazi uz blokade za koje smatra odgovornim “vlastodršce, nosioce najviših odgovornosti i iznad svega nosioce najviših funkcija u nacionalnim strankama i, naravno, krugove oko njih”. Ne krijući vlastito uvjerenje da “s ovim garniturama i politikama koje vladaju BiH ne može korak naprijed”, Dizdarević je kazao: “Politika Milorada Dodika već je godinama avanturističko-secesionistička i šovinistička. Ta politika permanentno uništava bilo kakav napredak. Kako je moguće da neko nosi jednu od najviših državnih funkcija u BiH, a godinama, decenijama, čini sve što može da naškodi toj BiH, da je uruši, da uporno propovijeda otcjepljenje? Znate šta, to se u svakoj zemlji zove izdaja, kad tako postupate, izdajete interese te zemlje i njenih građana. A upravo to čini Dodik, kada je riječ o interesima i srpskog i bošnjačkog i hrvatskog i ostalih naroda”. A Kecmanović pobjesnio. Salva uvreda i jezik mržnje doktora nauka zaista nisu za citiranje, njemu smetaju i partizanska prošlost i karijera i diplomatske sposobnosti Raifa Dizdarevića, njemu smeta i ZAVNOBiH, da mu smetaju muslimani, to je već dobro znano, naravno ne može halaliti funkcije koje je Dizdarević obavljao, pa mu smeta i ulica u kojoj živi – možda zato što je Dizdarevićev stan izba u odnosu na kvadraturu koju je nekadašnji rektor uživao u Sarajevu – a biće da mu najviše smeta što Raif Dizdarević nije prokockao vlastiti ugled i nikada se nije odrekao svoje prošlosti, što je Kecmanovićeva praksa. Naravno, posebno mu teško pada Dizdarevićev stav o ponašanju Milorada Dodika, jer sosovi i postoje da bi branili politički avanturizam aktuelnog člana Predsjedništva BiH.
Najveći mrzitelji svega bosanskog, oni kojima je Bosna sve dala
Nije zaista već odavno nikakva vijest da su najveći mrzitelji svega bosanskog upravo oni kojima je Bosna baš sve dala – od naobrazbe do elitnih funkcija – a kojima je, što bi Hercegovci rekli, malo mačku teleća glava, nije ni neka novost da se Kecmanović obračunava s temeljnim vrijednostima bivše Jugoslavije, nije pak ni neko iznenađenje da mu posebno smetaju upravo oni političari koji su predstavljali BiH kako u Sarajevu tako i u Beogradu, od Branka Mikulića, preko Hamdije Pozderca, do Raifa Dizdarevića. Ni Kecmanovićevo sluganstvo Dodiku nije vijest. No, ima jedan detalj (vrag se vazda krije u detalju) koji bi mogao objasniti ovu najnoviju pomamu: Dizdarević se nedavno pominjao kao mogući gost na proslavi Dana pobjede protiv fašizma u Moskvi. Ruska izaslanstva na Balkanu, naime, žele vidjeti u Moskvi uglednike, partizane, značajne ličnosti, ljude od integriteta. Možda i zato Kecmanoviću smetaju čak i Raifove godine. On je svoje uludo proćerdao.
Piše: Vildana Selimbegović
(oslobodjenje.ba)