Piše : Saud Grabčanović
Ova tema već dugo vremena plijeni pažnju kako bošnjačkih, tako i ostalih istoričara na ovim prostorima. Po pitanju statusa koji je Bosna i Hercegovina kao država imala pod vlašću Osmanlija nakon pada Bosanskog kraljevstva pod njihovu vlast, mi danas imamo dijametralno različite poglede i tumačenja. Po prvom i najviše raširenom tumačenju : neki istoričari u svojim radovima tvrde da je nestankom kraljevine Bosne potpuno nestalo i njene državnosti i da se ona jednostavno „utopila“ u Osmansko carstvo. jer je skoro potpuno nestalo njenog plemstva i vladajućih struktura te države.
Prema njima. Bosna je kao sandžak, a kasnije kao poseban pašaluk, bila pod čvrstom osmanskom vlašću ravno 415 godina bez nekih posebnih prava i položaja u velikom Osmanskom carstvu. Takvu tezu najviše zastupaju prekodrinski istoričari i uvaženi akademici iz SANU. Prema njihovim tezama današnji Bošnjaci su nastali od srpskih i hrvatskih konvertita, a oni su bili najobičniji izdajnici, kvislinzi i ponizne sluge Osmanlija sve vrijeme turske vladavine nad Bosnom i ovim prostorima. Po njima, Bošnjaci u Osmanskom carstvu nisu imali nikakvih posebnih prava i sve se svodilo na nagrade u zemljišnim posjedima, koje je bošnjačko plemstvo kao mrvice dobijalo od sultana. Ova zlonamjerna tumačenja bosanske i bošnjačke istorije jednostavno su netačna i iskrivljena. Prava je istina da su se Bošnjaci vremenom izborili za velika prava za svoj narod i široku autonomiju za svoju Bosnu u okviru velikog Osmanskog carstva. Bošnjaci su imali autonomiju u vrijeme kada su to naši prekodrinski susjedi mogli samo sanjati! Jedan dugačak, viševjekovni vremenski period je bošnjačko plemstvo na ovim prostorima ravnopravno dijelilo vlast sa Osmanlijama . Ovo nam govori drugo tumačenje o stanju u Bosni nakon osmanske okupacije i za vrijeme njihove viševjekovne vlasti. To je tumačenje najtačnije i najispravnije nam prikazuje stvarnu istinu o tim dalekim vremenima, što dokazuju argumenti izneseni u ovom mom radu, kao i u radovima naših uvaženih istoričara koji su o ovome prije mene pisali.
Po ovom tumačenju državnost Bosne nakon osmanske okupacije i za vrijeme njihove vlasti nije u potpunosti nestala. Bosna je i dalje nastavila postojati u okvirima Osmanskog carstva kao država u državi, ali pretežno sa novim plemstvom i djelićem starog razbaštinjenog , najvećim dijelom bogumilskog plemstva, koje je dobrovoljno primilo islam i koje je sa stanovitim pravima nastavilo vladati Bosnom. Bilo je tu, naravno, i bivših pravoslavaca i katolika koji su dobrovoljno prihvatili islam zbog različitih razloga. Ovi su ljudi u novoj religiji pronašli svoje pravo duhovno zadovoljstvo i sve ono što im njihove ranije religije nisu pružale. Ti su se novi muslimani vremenom stopili sa bošnjačkim korpusom. Nova im je religija davala i mogućnost dobijanja boljeg društvenog statusa i određenih privilegija koje su bile rezervisane samo za muslimane, u islamskoj državi kakvo je bilo Osmansko carstvo. Nasuprot kršćanskoj Evropi, gdje nije bilo mjesta za druge i drugačije, gdje su pripadnici drugih religija neljudski ubijani a vjera im zabranjivana , Osmansko carstvo je bilo oaza pravde i ljudskosti, gdje su se poštovala ljudska prava i gdje je bilo mjesta za druge i drugačije, koji su mogli slobodno ispovjedati svoju religiju. Tezu da je Bosna u doba osmanske vlasti bila država u državi je vrlo argumentovano u svojim radovima zastupao i naš prvi istoričar Mirza Safet-beg Bašagić. Drugo je tumačenje najispravnije i najbliže stvarnosti ali ga ne možemo ispravno shvatiti bez jedne dublje i argumentovane istorijske analize.
Postoji i treće mišljenje koje je novijeg datuma da Bosna nikada nije imala nikakav poseban položaj u Osmanskom carstvu niti autonomiju. Prema ovim istoričarima prvi borac za autonomiju Bosne u istoriji je bio Husein –kapetan Gradašćević zvani „Zmaj od Bosne“. Neki danas čak pokušavaju da dokažu da je Husein-kapetanov glavni cilj, u stvari, bio stvaranje nezavisne Bosne kao države. Po mom mišljenju ovo tumačenje nema nikakve veze sa stvarnošću . Činjenice nam govore da se Husein kapetan nije zalagao za nezavisnost Bosne, nego, naprotiv, on je želio da Bosna i dalje ostane dijelom Osmanskog carstva! Argumente za ovu tvrdnju pronaći ćete u nastavku ovoga teksta.
Ovo tumačenje koje je novijeg datuma, postalo je aktuelno tek sa nastankom savremene Republike Bosne i Hercegovine. Ovo tumačenje je daleko od prave istine i ono predstavlja patriotsku floskulu koja treba odgovarati današnjem vremenu. To treće tumačenje po meni nema skoro nikakve veze sa pravom istinom o buni bosanskih ajana i kapetana protiv sultanovih reformi koja se je u Bosni dogodila oko 1830. godine.
Ja ću u ovom mom radu pokušati analizirati sve aspekte položaja i statusa Bosne kao državne komponente Osmanskog carstva i dokazati kontinuitet njene državnosti. Prezentiraću Vam sve činjenice koje su vezane za kontinuiranu stoljetnu borbu Bošnjaka pod osmanskom vlašću za što veći stepen autonomije i očuvanja već stečenih prava koja su od ranijih sultana dobili njihovi pretci za zasluge u ratovima . Ovdje ću se posebno osvrnuti na konačni slom ovog pokreta, koji su osmanski sultani ugušili represivnim mjerama tek sredinom 19. vijeka. Tek tada je praktično Bosna izgubila i poslednji elemenat svoje državnosti, a Bošnjaci, predvođeni svojim plemstvom : ajanima, kapetanima, begovima i agama, svoja prava i specifičnu autonomiju. Krvavi satrap Omer- paša Latas je po sultanovom naređenju sa moćnom armijom silom uništio i poslednje ostatke bosanske autonomije, jedan veći dio ajana je pobio, a drugi dio u lancima otjerao u Istanbul.Vrijeme je pokazalo da je ovaj vrlo nepromišljeni potez nesretnog osmanskog sultana samo još više oslabio odbranu carstva od aspiracija zapadno-evropskih kolonijalnih velesila onoga vremena na turske teritorije u jugoistočnoj Evropi. Trapavi i nepromišljeni potezi sultana, da uz pomoć zakašnjelih reformi moderniziraju svoje posrnulo carstvo i centraliziraju svoju vlast, vremenom su se pokazali u Bosni kao pogubni. Oduzimanjem prava koja su Bošnjacima u ranijim vjekovima dali njihovi đedovi, turski sultani su ubrzali konačni gubitak Bosne i olakšali njenu okupaciju od strane Habzburške monarhije 1878 godine. Bosna je okupirana bez nekog većeg otpora Bošnjaka koji su ostali bez svoje elite koja ih je vjekovima vodila u odbrani njihove domovine.
(Slijedi : Slom bosanskog kraljevstva i turska okupacija)