Piše : Saud Grabčanović
Veliki bosanski ustanak je ustanak bosanskih feudalaca (ajana, aga i begova) na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem (Zmaj od Bosne) protiv reformi u Osmanskom Carstvu, koje je provodio sultan Mahmud II.
Reforme su obuhvaćale ukidanje janjičara, odnosno dokidanje uzimanja kršćanske i muslimanske djece koja se odgajaju za janjičare, ukidanje ajanluka i uvođenje redovne vojske (nizam) kontrolisane iz Istanbula. To je za muslimane iz ajanluka značilo da ostaju bez specijalnog statusa, privilegija i poticaja iz Carigrada koje su dobivali za čuvanje granice, te uvođenje poreza. Nova politika Visoke Porte značila je uspostavu drastičnih reformi koje su pogađale visoko plemstvo i carske dužnosnike u Bosni i Hercegovini. Bosanskohercegovačkim bošnjačkim prvacima to nije išlo u prilog, ni ajanima, ni agama, ni begovima, ni kapetanima. Ove su reforme, ako se provedu, predstavljale kraj autonomije Bosne kakvu su Bošnjaci imali i za koju su se borili stoljećima! Bošnjačkim prvacima je kao izgovor za „hitno djelovanje“ protiv ovih reformi dobro došao loš potez sultana koji je on povukao tih dana. Naime, Porta je, nakon Jedrenskog ugovora ( 14. septembra 1829. godine) obećala autonomiju Srbiji, kao i ustupanje šest prekodrinskih nahija, od kojih su dvije prije Prvog srpskog ustanka, bile u sastavu Bosanskog ejaleta (Jadar sa Rađevinom i Stari Vlah).
Narod se u Bosni zbog toga jako uzbunio, pogotovo nakon učestalih vijesti o otimanju imanja i protjerivanju muslimana iz ovih nahija, pa je odjednom iskrsnulo i pitanje : šta će Srbija još dobiti? Sve do ovog sramnog sultanovog hatišerifa gradačački Husein- kapetan se držao neutralno prema sultanovim reformama. Može se reći da ih je u početku čak i podržavao, jer se bio stavio na stranu vezira, bosanskog valije Namik-paše Moralije u sukobu sa sarajevskim janjičarima. Husein je, inače, u to vrijeme sa Moralijom bio dobar prijatelj. Husein-kapetan je nakon hatišerifa kojim se Srbiji daju ogromna prava na štetu muslimana promijenio mišljenje i tabor. Otvoreno je pozvao bosanske prvake da se ujedine, jer po njemu zemlji prijeti velika opasnost. Nakon vijesti da su se protiv Porte, iz istih razloga, podigli Arbanasi, bosanski kapetani i ajani, zabrinuti za svoje privilegije, održali su u decembru 1830. sastanak u konacima Husein-kapetana Gradaščevića. Novi bosanski vezir, Ali Namik-paša Moralia, pokušao je ponovno početkom 1831. godine privoljeti bosanske ajane na poslušnost, odanost sultanu i prihvatanje reformi. Pozvao ih je na divan u Travnik. Kapetani i ajani su odbili njegov poziv da dođu u Travnik. Ajani su se sastali na novom skupu u Tuzli mjesec dana kasnije, od 20. januara do 5. Februara, s ciljem pripreme za ustanak. Ovaj sastanak je održan u konaku tuzlanskog kapetana Mahmud-paše Tuzlića, djeda Bakir-bega Tuzlića. Zaključak zavjerenika sa tog sastanka je bio da se sultanovim reformama treba oduprijeti svim sretstvima, a ako treba i oružanom pobunom. Sa ovog skupa pozvan je bosanski narod da se digne na ustanak za odbranu Bosne. Tom prilikom bošnjački su prvaci izabrali za vođu otpora mladog Husein-kapetana Gradaščevića, kapetana grada Gradačca. Sa ovog skupa su Porti poslani sljedeći zahtjevi Bošnjaka:
1.) Da se opozovu svi ustupci dati Srbiji i da se Bosanskom ejaletu vrati 6.nahija ustupljenih Srbiji,
2.) Da se obustavi uvođenje nove vojske,
3.) Da se ukine vezirsko mjesto u Bosni,
4.) Da se dopusti veća autonomija Bosne,
5.) Da se upravitelj Bosne-vezir, serasker bira među Bosancima.
6.) Da se sultan više ne miješa u upravljanje Bosnom,
7.) Bosanci za uzvrat priznaju sultanovu vrhovnu vlast i Bosna će sultanu davati godišnje porez od 4.000 kesa dukata.
Ovim sastancima bošnjačkih prvaka započeo je pokret za potpunu autonomiju Bosne. Istovremeno, bune sličnog karaktera digli su i Mahmud Alija u Egiptu i Mustafa-paša u Skadru. Bošnjaci-pobunjenici su s tog skupa poslali i poziv veziru Namik-paši da im se pridruži, što je on odbio i pobjegao u Travnik. Nakon ovoga su zavjerenici organizirali keznenu ekspediciju čiji je krajnji cilj bio zauzimanje Travnika, te hapšenje i smjena neposlušnog vezira. Stigavši u okolinu Travnika vojska Husein-kapetana, na čijem čelu je bio zvornički kapetan Ali-paša Fidahić, porazila je vezirove snage po vođstvom braće Sulejmanpašić, koje su ih pokušale zaustaviti na prilazima gradu. Vezir je nakon toga pobjegao u Dubrovnik, a odatle brodom u Istanbul. Husein-kapetan je odmah poslao zahtjeve sa Bošnjačke skupštine sultanu, ali sultan ih je odbio. Sultan je Bošnjacima zaptrijetio krvavom intervencijom protiv Bosne i odmah je naredio novoj osmanskoj vojsci da krene na Bosnu i da napravi red u toj pokrajini. Suočivši se sa neposrednom ratnom prijetnjom, vijeće bošnjačkih prvaka je odlučilo da Bošnjaci sa svim raspoloživim snagama krenu u susret toj armiji i da je poraze prije nego stigne u Bosnu.
Takođe je bio plan da, kad poraze sultanovu armiju, krenu ka Istanbulu, gdje će uz pomoć zavjerenika iz samog grada i ostalih dijelova carstva „skinuti“ „nevjerničkog sultana“. Bosanska vojska, koja je bila sastavljena od oko 25 hiljada Bošnjaka-muslimana, ali i sa nešto hrišćana, krenula je na Kosovo, da tamo dočeka novoformiranu tursku vojsku koju je sultan poslao da interveniše u Bosni. U velikoj bici kod Kačanika, 18. jula 1831, bošnjačka je vojska potpuno porazila ovu sultanovu vojsku -„nizam“, koju je vodio Veliki vezir Mehmed-Rašid paša. Ovo je veliki datum u istoriji Bosne. Ova sultanova armija je samo nekoliko dana prije ove bitke sa Bošnjacima porazila Albance Mustafe-paše Skadarskog, vojsku koja je brojala 40.000 boraca. Moćna, dobro naoružana turska armija ništa nije mogla učiniti protiv bosanskih gazija, svjesnih da brane sebe, svoju slobodu, svoju Bosnu, svoja prava i dostojanstvo. Sjajna pobjeda ponijela je, kao na krilima, ideju bosanske autonomije. Pošto su žrtve na bošnjačkoj strani bile prilično velike, a spremala se zima, vođstvo Bošnjaka je odlučilo da ne krene na Istanbul, nego da se vojska vrati u Bosnu, a taj plan za ekspediciju na Istanbul ostavi za proljeće. Ispostaviće se da je ova odluka bila fatalna i pogrešna i da je time samo dato potrebno vrijeme sultanu da reorganizira i pripremi svoje trupe za novi pohod i novu kaznenu ekspediciju za „smirivanje“ Bosne.
Takođe je sultan dobio dovoljno vremena da kupovinama, obećanjima i poklonima potraži nove saveznike među lakovjernim Bošnjacima i tako posije dodatno sjeme razdora među njihovim prvacima. Znajući za ovu osmansku prepredenu politiku Husein-kapetan je kazao ovo : “ Lako ćemo sa Turcima, ali kako ćemo sa svojima?”
Nakon što je u sukobu sa vojskom velikog vezira kod Kačanika na Kosovu Husein-kapetan izvojevao veliku pobjedu, ostali su ga bosanski ajani na skupu održanom u kuli Hadži Mujage Zlatara (Zlatarevića) u selu Zabilju kod Viteza proglasili za bosanskog vezira. Oni su to učinili pošto su uvidjeli da je vlast inkriminisanog sultana, kojeg je u Bosni zastupao carski vezir Namik-paša Moralija, prestala postojati. Carski je vezir već ranije bio pobjegao iz Travnika u Hercegovinu, a odatle preko Dubrovnika u Istanbul. Nakon postavljanja Husein- kapetana za vezira Bosanskog ejaleta, prema A. S. Aličiću, u Sarajevu 12. 09. 1831. zvanično proglašena i javno objavljena autonomija Bosne. To znači da je autonomija proglašena samo desetak dana nakon što je skoro sva sarajevska čaršija stradala u katastrofalnom požaru 31. augusta 1831. godine.
Tadašnji politički program bosanskih ajana nije bio jasan i do kraja formulisan, ali se može reći da su, uz već spomenuto odbijanje reformi koje su, po njima, suprotne islamskoj tradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjednička prava, te da se ubuduće na položaj bosanskog vezira postavljaju isključivo domaći ljudi. To bi faktički značilo da bi Bosna, pod političkim vođstvom ajana, dobila potpuno autonoman položaj u Osmanskom carstvu, sličan onom kakav je Srbija dobila Hatišerifom iz 1830. godine. Općenito se tražila naknada za sve gubitke pretrpljene od ukidanja starih institucija i nadoknada za sve ratne troškove koje su Bošnjaci imali u sukobu sa vojskom Velikog vezira. Veliki vezir je, kupujući vrijeme, tobože prihvatio ove zahtjeve, a u stvarnosti, sultan Mahmud II nije prihvatao zahtjeve ajana niti priznavao legitimnost Husein-kapetana kao bosanskog vezira. Ovaj taktički potez Velikog vezira je predstavljao lukavu obmanu sa ciljem kupovine vremena.
U konačnom obračunu između sultana i Husein-kapetana, u odlučujućem momentu prešli su na stranu sultana neki hercegovački ajani, sa Ali-agom Rizvanbegovićem i Smail-agom Čengićem na čelu. Odbranu Hercegovine je od ustanika Husein-kapetana Ali-aga Rizvanbegović organizovao zajedno sa Smail-agom Čengićem. Ali-aga je radi vlastitih planova primio izbjeglog vezira Namik-pašu pod svoju zaštitu. Od hercegovačkih ajana niko nije priznao Huseina za vezira, osim brata Ali-aginog, Hadžuna, koji je poginuo kad je Husein-kapetanova vojska opsjedala Stolac, i Fejz Alajbega Čengića, koga je rođak Smail-aga dao ubiti.Vojska velikog vezira i bosanskog beglerbega Kara Mahmud- paše je, uz njihovu pomoć, nanijela presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva, 31.05 1832. godine. Samo četiri dana kasnije, 4. Juna, Husein-kapetan se još jedanput, pred samim zidinama Sarajeva, uzalud okušao u boju sa vojskom Velikog vezira, kojem su pomagali Rizvanbegović i Čengić. Tim porazom njegov pokret je konačno propao. Nakon ovog presudnog poraza došlo je do naglog opadanja snage pokreta.
(Slijedi : Konačni poraz ustanika)