Piše : Saud Grabčanović
Sultan je naredio Omer-paši Latasu da sa Rumelijskom armijom odmah ode u Bosnu i silom uguši taj pokret. Zajedno sa Latasom, kao njegov posilni, tada je došao i Iskender Ilahi-paša. Njih dvojica su imali slično porijeklo. Obojica su rođeni kao kršćani, školovali se i živjeli na Zapadu. Zbog spletki kojima su obojica bili skloni , morali su kao zreli muškarci pobjeći u Osmansko carstvo i tu su primili islam. Vremenom su kao školovani i sposobni ljudi dogurali do visokih vojnih funkcija u osmanskoj vojsci tog vremena. Iskender Ilahi- paša je bio porijeklom poljski plemić po imenu Aleksandar Ilinski, a Omer- paša Latas je bio Srbin iz Like, austrijski oficir koji se zvao Mihajlo Latas. Po dolasku u Sarajevo sredinom ramazana 1850. godine, Omer-paša je okupio bosanske prvake, pročitao im carski ferman i zatražio od njih da sultanove reforme provedu u praksu. Ali, podrška bošnjačkih spahija je tom prilikom bila samo deklarativna. Bosanski ejalet su zahvatili veliki nemiri. Izbile su bune u Bosanskoj krajini, Posavini, Hercegovini i srednjoj Bosni. Sve su bile vojno ugušene, a sljedila su ubistva i progoni bosanskih prvaka.
Širom Bosne i Hercegovine među Bošnjacima je širena poruka : „Bježite muslimani. eto Omerice da nas vlaši“! Samo u prvim borbama sa Latasovim trupama u Bosni je izginulo oko 2500 ustanika. Prema nekim istoričarima u Bosni i Hercegovini je za vrijeme krvavog Latasovog pohoda ukupno stradalo oko 7000 ljudi! Prvo je odlučio da „očisti“ zapadni dio BiH, buntovnu Krajinu. Nakon okončanja krvave operacije u Krajini, Omer-paša je pošao niz Bosnu da dalje „ čisti“ teren. Prvi okršaj je imao kod Vranduka. Glavni protivnik u toj bitci mu je bio hadži Tosun-beg Zaimović, koji je tu bio ranjen, te je pobjegao sa bojišta. Nakon što je ozdravio, Tosun-beg je krenuo ka Kladnju na Omer-pašinog zamjenika Ibrahim-pašu, koji je iz Sarajeva sa trupama stigao u Kladanj, koji je zapalio, a zatim krenuo da napadne Donju Tuzlu. Tosun-beg Zaimović ga je zaustavio kod Doboja s Tuzlacima. Na Brlošcima, blizu današnjih Stupara, Ibrahim-paša je ušao u boj sa hadži Tosun- begom. U žestokoj bitci hadži Tosun- beg ga je blokirao i držao ga u okruženju pozivajući ga na predaju. Za to vrijeme Omer- paša Latas je sa nizamom nastupao niz rijeku Bosnu preko Modriče i kod Dobora je prešao rijeku Bosnu te ušao u tuzlanski okrug. Dalje je na čelu svojih trupa išao preko Bijele i uz rijeku Tinju došao je do Srebrenika . Nakon noćenja u Srebreniku sljedećeg jutra on je nastavio pohod sa svojim trupama ka butovničkoj Donjoj Tuzli. Prošavši kroz sela Dragunju i Tursku Obodnicu Omer- paša je sa nizamima u akšam stigao pred Donju Tuzlu. Tu se njegova vojska zaustavila i ulogorila, zaposjevši strateške tačke u blizini grada na brdima Kozlovcu i Kicelju. Na Kicelju je bila razmještena artiljerija čije su cijevi bile okrenute prema gradu Tuzli. Pod prijetnjom razaranja grada Omer-paša je sljedećeg dana prisilio odbranu grada na kapitulaciju. O ovoj opsadi grada Tuzle od strane Omer-pašinih trupa ostala je u narodu uspomena u obliku poznate narodne pjesme: „Donju Tuzlu opasala guja“(Omer-pašina armija).
Ali, kada je ušao u grad ostao je praznih ruku. Gospodar Podrinja i Posavine , najveći pobunjenički vođa Mahmud-paša Tuzlić je pobjegao iz grada i preko granice u Hrvatsku u Vinkovce. Nakon završetka Latasove kaznene ekspedicije i Tuzlićevog višemjesečnog izgnanstva iz Bosne, lukavi Omer- paša Latas ga je namamio lažnim obećanjem da je amnestiran i da se može slobodno vratiti u Tuzlu. Kad se lakovijerni paša Tuzlić vratio kući, Latas je prekršio datu „časnu vojničku riječ“, zarobio pašu Tuzlića i prisvojio ogromno Tuzlićevo blago. Nakon pljačke ga je u ponižavajućoj koloni sa zarobljenicima sproveo u Sarajevo. Tuzlića je kasnije prognao na Rodos, gdje je beg Tuzlić umro. Omer- paši je nakon zaposjedanja grada u Tuzlu stigla vijest o napadu Tosun- bega na njegovu vojsku oko Kladnja. Odmah je napustio Tuzlu i krenuo ka Kladnju da odblokira i spasi Ibrahim-pašu. U žestokoj bitci kod Stupara porazio je hadži Tosun- bega. Tako je slomljen poslednji otpor bosanskog plemstva. Od ponosnog bosanskog begovata ništa ostalo nije! Uslijedila je bezobzirna pljačka imanja i bogatstava bošnjačke vlastele. Te je događaje zabilježio u svojim radovima akter tog vremena Fra Ivan Jukić, koji kaže: „ Nakon Omer-pašina pohoda ko nije znao šta sve ima, danas se nema u šta presvući! Svi dvori i konaci starih bošnjačkih begova su postali plijenom Latasove nezasitosti i grabežljivosti nizama “. Kasnija Latasova naredba o oduzimanju oružja civilnom stanovništvu izazvala je novu bunu u Hercegovini 1851. godine. Omer-paša se uputio ka Hercegovini da je „umiri“.U toj vojnoj kampanji 1851. godine Latasove trupe, koje je predvodio Iskender-Ilahi- paša, prvo su pobijedile snage Ali-paše u bitci kod Konjica, a zatim su zauzele Stolac i uhvatili i zarobili Ali-pašu i njegove sinove. Nakon zarobljavanja Iskender –Ilahi paša je zarobljenika doveo u Mostar, gdje ga je javno izvrgao ruglu i poniženju. Iskender –paša je naredio da starog pašu vezanog postave na magarca i to naopako okrenutog. On je zatim naredio pašinom sinu da nekoliko puta uzduž i poprijeko „provoda“ po Mostaru magarca sa babom na njemu!
Nakon uspješne kaznene ekspedicije u Hercegovini, Iskender-paša se sa glavninom trupa i zarobljenim Ali-pašom povukao ka Sarajevu i tamo predao zarobljenike Omer-paši Latasu. A njemu sramoćenje Ali-paše po Mostaru nije bilo dovoljno, nego ga je i dalje ponižavao, a na kraju ga je dao pogubiti i to na vrlo lukav način. Latasova metoda mučenja i sramoćenja ovog tada osamdesetogodišnjeg starca je bila toliko brutalna i nečvječna, da se Latas i sam kasnije stidio svog nedjela. Latas je naredio da starog pašu, vezanog naopako, posade na ćoravo i gubavo kljuse i da ga vodaju po Bosni od grada do grada. Dok je prolazio kroz gradove paša je bio odvezan i morao je držati za rep tog šugavog konja. Ispred povorke sa Latasom i zarobljenim pašom išao je telal koji je pozivao narod da dođe vidjeti na kakve grane je spao nekada moćni paša koji se drznuo protiv svog padišaha. Kljuse je za ular držao i vodio njegov najmlađi sin Hafiz, koji je tada bio star samo petnaest godina. Mali je Hafiz tako bio svjedok strašnih muka svoga babe. Stari Ali- paša Rizvanbegović je bio toliko izmoren da je Omer- pašu Latasa, koji je bio u toj koloni, cijelim putem psovao i nazivao ga pogrdnim imenima. U jednom trenutku mu je dobacio:”Da sam ja tebe ovako uhvatio, do sada bih te ili ubio ili pustio na slobodu”. Starac na to nije dugo čekao. Ali-paša je uskoro ubijen, i to na krajnje podal način. Na putu između Jajca i Banja Luke ubio ga je na spavanju stražar –ciganin koji je „slučajno“ opalio iz puške i to tako da su dvije kugle paši potpuno raznijele glavu. Tom prilikom su dijelovi pašinog mozga okupali njegovog usnulog sina . Po zvaničnoj Latasovoj verziji u pitanju je bio “nesretan slučaj”, tako što je puška stražara slučajno opalila dok je ovaj zadrijemao i pomjerio se. Savremenici ovog događaja, poput Frane Jukića, izvijestili su da način na koji je ubijen Ali- paša Rizvanbegović „remeti načela zdravog uma“. O detaljima ovog strašnog ubistva pisaoje, pored Frane Jukića i naš prvi istoričar Mirza Safet-beg Bašagić. Tako su osmanske trupe srušile sa vlasti, ponizile i likvidirale svog ranijeg pristašu, hercegovačkog vezira Ali-pašu Rizvanbegovića. Čovjeka koji je, radi svojih ličnih interesa i pohlepe izdao Husein- kapetana i njegov pokret, stigla je zaslužena kazna i to od ruku onih za koje se ranije borio! Tijelo nesretnog paše sahranjeno je u Banjaluci ,gdje mu je podignuto turbe . Njegovo turbe je stradalo u poslednjem ratu 1993. godine kada su srušene sve banjalučke džamije i svi muslimanski spomenici kulture u tom gradu. Turbe do danas nije obnovljeno.
U nastavku velike vojne kampanje koja se proširila na cijeli Bosanski pašaluk -ejalet, osmanska armija predvođena Omer-pašom i Iskender-pašom skršila je i poslednji otpor buntovnog bosanskog plemstva.Ta se armija kao kaznena ekspedicija kretala od grada do grada širom Bosanskog pašaluka. U svakom gradu su sa vlasti skidali buntovnike, a namjesto njih su postavljali svoje poslušnike, često nesposobne skorojeviće bez ikakve potpore u narodu. Centralna vlast se konačno obračunala sa bosanskim ajanima i to tek ovom odlučnom akcijom Omer-paše Latasa i fizičkim uništenjem i likvidacijom preostalih bosanskih ajana. Svojim krvavim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinu dana, Latas je praktično dokrajčio i uništio one političke snage koje su stoljećima predstavljale vođstvo naroda u istoriji Bosne i Bošnjaka. Sa istorijske distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko-socijalnih pozicija, ustvari borile da očuvaju i prošire svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu. Reforme koje su se odnosile na ajanske feude je konačno surovo i efikasno proveo u praksi Omer-paša Latas do 1851. godine, kada je pobio sve ranije ajane. Zahvaljujući ovom uništenju i posljednjih tragova bosanske autonomije i slamanju kičme bosanskog begovata, u Bosni i Hercegovini je ubrzo došlo do velikih previranja, buna i ustanaka kršćanskih podanika 1875/1876. Godine, što je rezultiralo tzv. „Velikom istočnom krizom“, rusko-turskim ratom i na kraju Berlinskim kongresom, kojim su Osmanlije zauvijek izgubile Bosnu. Uništenje bošnjačkog plemstva i njegove elite je na kraju bilo uzrok tome što je Bosna i Hecegovina 1878. tako lako, bez nekog prevelikog otpora, potpala pod četrdesetogodišnju austrougarsku okupaciju.
(Slijedi : Biografije Omer-paše Latasa i Iskander-paše)