Piše: Saud Grabčanović
Konačni pad Bijeljine i Semberije pod pod osmansku vlast
U napadu na ostatke Srebreničke banovine 1520. godine su grad Bijeljinu (ruševine grada) i njegovu okolinu zauzele osmanske trupe pod komandom čuvenog velikog vezira Ibrahim-paše. Grad i okolina su preuzeti iz ruku Madžara (Ugara). Sa padom Bijeljine u ruke Osmanlija počelo je novo razdoblje u istoriji našega grada. Bijeljina se ponovo rodila, ali sada pod novim imenom. To novo naselje je nazvano Četvrtkovac po imenu trga – pijace koji se nalazio pored ranijeg gradskog naselja. Taj trg ili pijaca, koji se nalazio pored stare Biljene, je to ime nosio i prije turskih osvajanja. Ova se tržnica nalazila na periferiji srednjovjekovne Biljene. Bila je to, u stvari, jedna velika livada bez ikakvih građevina na njoj. Ovaj trg je tradicionalno bio centralna pijaca cijelog kraja. Glavni pijačni dan na tom trgu je u predosmanskom periodu bio četvrtkom i zato se trg tako i zvao. Sam grad, stara srednjovjekovna predturska Biljina, nalazila se južnije od današnjeg grada, na prostoru današnjih bijeljinskih mahala: Gvozdevića, Galca i Grmića. Inače je prvobitni grad bio podignut na prirodno uzvišenijem terenu. Grad je bio izgrađen daleko od rijeka Save i Drine koje su tada predstavljale veliku opasnost zbog katastrofalnih poplava koje su se u Semberiji (Orlovom polju) ponavljale svakog proljeća.
U osmanskim popisu zvorničkog sandžaka u aprilu 1533. godine, kojem je pripadalo područje Semberije, spominje se bijeljinska nahija, i to kao has zvorničkog sandžakbega. U toj nahiji su tada bila zabilježena samo 4 sela: Mirkovci, Čukujevići, Grm Selište i Četvrtkovište. Prvi pomen sela pod imenom Četvrtkovište je iz godine 1390. U ugarskom dokumentu iz te godine stoji da su se na Savi vodile teške borbe. Odmetnik od ugarskog kralja, izvjesni Dimitrije, sin Ladislava sina Kaste, zajedno sa Srbima i Turcima napao je novog mačvanskog bana Stjepana Lošoncija na ostrvu u rijeci Savi u blizini sela Četvrtkovišta (u quadam insuli fluvii Zave propele vile Cheturtekhel) gdje je Lošonci branio Mačvansku banovinu (pro defansione nostri banatus Мachoviensis cum suis descensum anno in presenti fuit).( L. Thallóczy-A. Áldásy, Magyarország melléktartományainak oklevéltára II, A Magyarország és Szerbia közti összeköttetések oklevéltára 1198–1526, Budapest 1907). O drugim selima koja danas poznajemo u tim osmanskim popisnim defterima nema spomena. Nema ni nekog naseljenog mjesta koje se spominje pod imenom Bijeljina ili Biljina, kako se to naselje prije osmanskog osvajanja zvalo. Četvrtkovište je u prvoj polovini 16. vijeka, 1533. godine predstavljalo maleno selo sa samo 14 domaćinstava, sva muslimanska. O ovome nam svjedoče turski defteri iz toga vremena koje pominje rahm. Hamdija Kreševljaković u svojim radovima. Ti stanovnici su većinom bili zanatlije i derviši misionari koji su širili islamsku vjeru među nevjernicima. To novo naselje je nazvano Perşembe Köy (Četvrtkovac-Četvrtkovište) po imenu trga ili pijace koji se nalazio pored ranijeg gradskog naselja. Tek od prve polovine 17. vijeka Bijeljinom je nazivano i centralno naselje umjesto ranijeg imena. Do početka 17. vijeka Bijeljina je dobila status kasabe, pa se u turskim dokumentima naziva kasabom-kadilukom Četvrkovac, a od tog vremena se ponovo naziva i svojim ranijim imenom Biljina. Broj muslimanskog stanovništva u gradu se u to vrijeme povećao, kao i broj čiflika u okolini grada. Po turskim defterima iz 1600. godine u nahiji Bijeljina je bilo 85 čifluka koji su bili vlasništvo muslimana i 33 čifluka čiji su vlasnici bili kršćani. Nahija Bijeljina je tada obuhvatala ukupno 17 sela. U turskom popisu se pominju ova sela: Četvrtkovac (Četvrtkovušte), Grm, Mirkovci, Kozovrat, Batković, Tvrtkovac, Gornja i Donja Ruhotina, Tomaševac, Popovi, Gunjevac, Obrovac, Triješnica, Mareštica, Gojsal selište, Crnjelovo i Brodac. Širenje islama u Semberiji išlo je dosta sporo. Godine 1604. konfesionalni omjer u bijeljinskoj nahiji bio je sljedeći: kršćani 686 i muslimani 286 kuća. Iako se nalazilo na važnom putu prema Slavoniji samo naselje Bijeljina veoma sporo se razvijalo. Navedene godine predstavljalo je naselje od svega oko 80 muslimanskih domaćinstava. Ipak do 1580. godine Bijeljina je ispunjavala osnovne uslove tadašnjeg urbanog razvitka, pa je dobila status kasabe, tj. bili su podignuti nužni kulturni i vjerski objekti objekti, a bio je uspostavljen i pazarni dan. Iste te godine bio je osnovan i bijeljinski kadiluk, kojem su, osim bijeljinske, pripadale još nahije Teočak i Koraj. Te godine je ujedno bio prenesen u Bijeljinu i godišnji sajam –vašer koji je dotle tradicionalno bio održavan u Koraju, kojem je Bijeljina do tada bila podređena. Time je Bijeljina postala novi administrativno-sudski, kulturni i privredni centar u ravničarskom trouglu između rijeka Save i Drine.