Piše: Saud Grabčanović
Bijeljinci heroji Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu
Poznato je da su Bošnjaci u I svjetskom ratu bili poznati kao najbolji i najhrabriji vojnici u austrougarskoj armiji. Zbog svojih zasluga u ratu mnogi od njih su dobili brojne medalje. Odlikovanja koje je Austro-Ugarska dodjeljivala bošnjačkim borcima nisu bila u obliku križa, što je inače bila praksa u K&K vojsci. Ovime su vlasti Monarhije izražavale znak poštovanja prema muslimanima Bošnjacima. Najveće ratno odlikovanje austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu bila je „Zlatna medalja za hrabrost“. Ona se dodjeljivala najhrabrijim i najzaslužnijim vojnicima i oficirima u ratu. Nosilac ovog ordena se smatrao herojem K&K Monarhije (to je bio pandan našem Ordenu narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata ili „Zlatnom ljiljanu“ iz posljednjeg rata za nezavisnost BiH.
U austrijskoj državnoj arhivi u Beču, odjeljak Vojna arhiva, odjeljenje 2- grupa za odlikovanja, postoji i danas podeblja knjiga čiji je naziv „Zlatna knjiga“. To je knjiga nosilaca „Zlatne medalje za hrabrost“ u koju su upisana imena svih nosilaca ovog priznanja iz cijele K&K Monarhije, svih nacionalnosti. Među njima je ogroman broj Bošnjaka, pripadnika BH regimenti. U podužem spisku nosilaca ovog najvećeg odlikovanja iz Bosne i Hercegovine upisana su imena trojice naših Bijeljinaca. Orden „Zlatne medalje za hrabrost“ u toku Prvog svjetskog rata su dobili ovi naši Bijeljinci: Grabčanović Osman-aga, Grabčanović Jusuf-aga i Harčinović Uzejr-aga! Prva dvojica su moji preci. Jusuf je moj najstariji amidža (brat mog oca Mustafe), a Osman je bio amidža mog oca Mustafe, kao i Jusuf-agin amidža! Interesantno je da su sva trojica navedenih Bijeljinaca imali užičke korijene! Oni su bili potomci muhadžira protjeranih iz Užica u etničkom čišćenju Knjaževine Srbije 1862. godine.
Kratke biografije naših heroja
1. Nosilac „Zlatne medalje za hrabrost“ iz Bijeljine Osman-aga Grabčanović
Osman -aga Hadži-Grabčanović je rođen 1887.godine u Bijeljini, a poginuo je 4.9.1915. godine u Prvom svjetskom ratu u bitci na rijeci Soči. Poginuo je kao austrougarski vojnik. Nije se ženio, bio je momak, te nije ostavio potomstvo. Otac mu je bio Hasan-aga Grabčanović, bogati trgovac kožom i kožnim prerađevinama, koji se 1862. godine doselio iz Užica u Bijeljinu, a majka mu je bila Zumra Hadžibeganović iz Bijeljine. Osman je imao samo jednog dosta starijeg brata, Ibrahim-agu, pošto su Hasan-agi i Zumri djeca umirala. Osman je zbog tih okolnosti bio očev mjezimac, koji je odrastao u bogatom okruženju, što je dosta uticalo na njegov mentalni razvoj. Osman-agu su moje amidže spominjale kao čovjeka koji je bio veoma „ters“, prijek, ljut, tvrdoglav, uporan i veoma prgav, a uz to dosta visok, glavat, krupan i neobično jak. Zbog svoje prijeke i prgave naravi bio je „strah i trepet“ za ukućene i svoju okolinu, svi koji su ga znali zbog toga su ga izbjegavali. Vrlo rado bi se tukao sa svojim vršnjacima koje je lahko pobjeđivao u tučnjavi. I austrijski pisac Werner Schachinger, koji ga je lično upoznao na Soškom frontu, opisuje ga u svojoj knjizi kao čovjeka prijeke naravi, koji je bio krupnog stasa i koji je, po njemu, izgledao kao „veliki medvjed“. On je svojim buzdovanom ne samo tukao Italijane na frontu, nego je znao „odalamiti“ i neposlušne vojnike kojima komanduje! Kada ga je Werner upitao zašto u borbama ne koristi vatreno oružje Osman-aga mu je kratko odbrusio: “Pse treba tući“! ( W. Schachinger, „Die Bosniaken kommen“ str.263.)
Moji su pričali da je bio toliko jak da je mogao golim rukama oboriti vola na zemlju !
Osman-aga Hadži-Grabčanović je bio učesnik Prvog svjetskog rata u vojsci Austro-Ugarske. Bio je pripadnik BH FJB (BH lovački bataljon) 3. kompanija. U austrougarskoj vojsci nosio je čin Oberjegera (narednika lovaca). Bio je veliki junak austrougarske vojske, zajedno sa svojim bratićem Jusufom. Osman-aga je bio nosilac najvišeg odlikovanja austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu „Zlatne medalje za hrabrost“. Pored toga najvišeg odlikovanja nosio je desetak drugih prestižnih ordena za posebne zasluge u borbama. U borbama Osman-aga je bio ludo hrabar, on nije uopšte nosio pušku, nego samo handžar, buzdovan i bombe! Poginuo u bitci na Soškom frontu i to u jurišu na italijanske rovove. Prema kazivanju njegovog bratića Jusufa koji je bio sa njim u tom jurišu, Osman-aga je prvo bio ranjen gelerom u palac desne noge. Kada bi bio lakše ranjen on nikada nije napuštao borbu niti bi tražio pomoć od bolničara, već je svoje rane sam sanirao na licu mjesta i sam ih previjao! I ovaj put je učinio isto. Kada se sageo da previje ranu na nozi, Italijani su ga pogodili u glavu iz snajpera, nakon čega je pao mrtav na licu mjesta! Prema tome, priča koju navodi u svojoj knjizi Schachinger da je poginuo od zalutalog metka na straži je izmišljotina. Osman-aga je sahranjen na vojnom groblju Lebring kod Graza u Austriji. Smatra se jednim od najvećih heroja austrougarskih bošnjačkih regimenti. Spominje se u knjizi: „Bošnjaci dolaze“ koju je napisao Werner Schachinger. U toj knjizi spominje se kao maskota Bošnjačke regimente dječak-vojnik, najmlađi vojnik prvog svjetskog rata, bijeljinac Elaz-aga Dervišević, čiji je najveći ratni idol bio upravo Osman-aga!
2. Nosilac „Zlatne medalje za hrabrost“ iz Bijeljine Jusuf-aga Grabčanović
Jusuf -aga Hadži-Grabčanović rođen je 1891. godine u Bijeljini, a umro je od raka pluća 1967. godine u Sarajevu. Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu. Otac mu je bio Ibrahim-aga Grabčanović, bogati trgovac kožom i kožnim prerađevinama iz Bijeljine, užičkih korijena a majka mu se zvala Emira, rođena Hadžisalihović iz Bijeljine. Pored Jusufa, Ibrahim-aga je imao još pet sinova i tri kćerke iz dva braka. Jusuf-aga je po profesiji bio trgovac. On je završio Trgovačku školu u Bijeljini i Višu trgovačku akademiju u Beču 1911. Godine. Nikada se nije ženio i nije imao svog potomstva. Pored Trgovačke akademije Jusuf-aga je završio i Školu za vatrogasne inspektore u Lozani, Švajcarska. Bio je Viši vatrogasni inspektor za vrijeme Kraljevine i Titove Jugoslavije. On je bio počasni član upravnog odbora Evropske asocijacije vatrogasaca. Učestvovao je na vježbama i smotrama vatrogasaca širom Evrope. Poznat je kao čovjek koji je u bivšoj Jugoslaviji za svog života dobio i u svojoj kolekciji imao najveći broj odlikovanja i ordena!Odlikovan je sa više od 200 ordena, kako jugoslovenskih, tako i ordena iz raznih evropskih država! Prije posljednjeg rata njegova su odlikovanja bila izložena u vitrinama na ulazu Vatrogasnog doma u Bijeljini.
Jusuf-aga Hadži-Grabčanović je bio učesnik Prvog svjetskog rata u vojsci Austro-Ugarske. Bio je pripadnik BH FJB (BH lovački bataljon) 1. kompanija. U austrougarskoj vojsci nosio je čin Oberjegera (narednika lovaca). Bio je veliki junak, zajedno sa svojim amidžom Osmanom. U borbama se isticao kao neustrašiv i veoma hrabar borac, koji besprijekorno izvršava sva naređenja svojih pretpostavljenih starješina. Jusuf-aga je za svoje zasluge u ratu i iskazanu hrabrost dobio najviše odlikovanje austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu „Zlatnu medalju za hrabrost“. Nekoliko puta je bio ranjavan, a najteže u bitci na Piavi 1915. Godine, kada je pukom srećom preživio. (Verlustliste Nr. 301. 1915-10-26). Jusuf-aga se zajedno sa svojim amidžom Osman-agom spominje u knjizi: „Bošnjaci dolaze“ ( „Die Bosniaken kommen“ ) koju je napisao Werner Schachinger .
Ja se mog dragog rahmetli amidže Jusuf-age jako dobro sjećam. Amidža Jusuf nas je redovno posjećivao u našoj kući prilikom svojih dolazaka iz Sarajeva u Bijeljinu. Sjećam ga se kao markantnog i dobro uglađenog gospodina, starijeg, veoma visokog i krupnog čovjeka, pravog gorostasa sa velikim šakama „kao lopate“ i bujnim dugačkim brkovima „ala turko“. U ustima je stalno držao tompus koji je pušio. Jusuf je uvijek nosio štaku u desnoj ruci na koju se oslanjao pošto je osjetno hramao na desnu nogu (vjerovatno je to bila posljedica njegovog ranjavanja na Pijavi?). Što se tiče naravi tog gorostasa od čovjeka, mog amidže Jusuf-age, on je po prirodi bio veoma miran, ljubazan i tolerantan čovjek, prava dobričina. Bio je sušta suprotnost u odnosu na mog rahmetli oca Mustafu i rahmetli amidžu Husejn-agu koji su po svojoj prirodi bili jako „ters“, drski i grubi u odnosu prema okolini. Za mene je danas prosto nevjerovatna činjenica da je jedan tako miran čovjek kao Jusuf-aga u ratu mogao biti tako veliki ratnik i junak.
(nastaviće se)