Piše: Saud Grabčanović
Boj kod Doboja 23/26. 08. i 5/6. 09. u izvještajima K&K komande
Austrougarske trupe pod komandom feldmaršala Caparija uspjele su da zaustave napade bošnjačke vojske pod komandom muftije Šemsekadića tek kod Doboja. Nešto ranije tu se bio dobro ukopao dio njegovih trupa koje su prodirale dolinom rijeke Bosne ka Maglaju gdje su doživjele težak poraz, pa se povukle ka Doboju. Ne mogavši probiti ovu odbranu, bošnjačke su se snage ukopale i držale položaje nasuprot neprijatelju i to više od šest nedjelja. Za sve vrijeme opsade bošnjačke trupe su vršile stalne napade na ukopane neprijateljske položaje. U tim napadima su učestvovali i dobrovoljci iz Bijeljine. Bijeljinskim borcima koji su učestvovali u opsadi Doboja i koje je predvodio lično kajmakam Jusuf-beg Pašić (sin slavnog Ali-paše Fidahića) stiglo je sredinom avgusta pojačanje. Na ratište kod Doboja stiglo je oko 200 novih dobrovoljaca iz našeg grada pod komandom Osman-bega Fidahića i Muhamed-bega Gradaščevića (Rifatbegovića), kao i nepoznat broj dobrovoljaca iz Janje koje je predvodio Hadžibeg Huro (Huremović). Pored pojačanja iz Bijeljine, na front kod Doboja stigli su i dobrovoljci iz Gračanice, Gradačca, Brčkog, Teočaka, Šepka, Srebrenice, Vlasenice, Rogatice, Goražda i mnogih drugih mjesta, pa je broj Šemsekadićevih boraca kod Doboja porastao na oko 7000. Napadi su bili intenzivirani, pa je pad Doboja u bošnjačke ruke bio samo pitanje dana. Prijetila je opasnost da austrougarske trupe koje su zaposjele Sarajevo budu popuno odsječene i opkoljene. Ovako nepovoljan razvoj događaja natjerao je glavnog komandanta okupacionih snaga generala Filipovića na molbu Glavnoj komandi u Beču za dodatne jedinice. U okolini Doboja su se za to vrijeme vodile teške borbe.O tome nam danas svjedoče izvještaji glavne komande austrougarske okupacione vojske:
„Udarac za udarcem pratio je našu elitnu XX diviziju, dok joj nije stiglo pojačanje. Najžešča je bila navala ustaška 23. avg. kod Doboja. Tada ustaše upotrebiše svu silu, da opkole lijevo krilo XX divizije i da zauzmu prelaz preko rijeke Bosne. Ali ih u tome naumu spriječi ustrajna borba 78. pričuvne pješačke pukovnije i bajonete dviju satnija 70. pješad. pukovnije. To ih prisili na uzmicanje prema Grapskoj. Ni napadaj na naš centrum ne uspje im, jer ih odlučno i hrabro suzbi 29. pješ. pukovnija. Borba se obnovi 26. avg. popodne i 30. avg. prije podne. I premda su ustaše 30. avg. stavile 5 topova u akciju, ostade im pokušaj bez uspjeha. U takom položaju general Szapary svakim danom željno isčekivaše pomoć od pojačanja divizije novim četama. Ove napokon stigoše 4. i 5. sept, u Doboj i tako donesoše XX diviziji spas. Nove čete (8., 45., 49. i 54. pješ. pukov., zatim 4. i 25.lovački bataljon) sačinjavahu IV diviziju, koja 2 i 3. sept, pređe preko Save kod Broda. Prije nego li će ta divizija odlučno stupiti u akciju kod Doboja, naredi divizioner da se razoruža Tešanj, oko kojega su se zadnjih dana sakupljale mnogobrojne ustaše, da navale na diviziju s leđa. Odmah se zaputiše 4 bataljona sa 2 topa pod zapovjedništvom generala Pistory-a u to posve mirno mjesto, te ga 4. sept, bez ikakva otpora zaposjedoše. Isti dan posla Szapary 5. satniju 29. pješ. pukov. da izvide položaj protivnika kod Doboja. U isto doba otpremi 54. pješ. pukovniju u Lipac, da rastjera ustaše, koje se tu u velikom broju sakupljale i prema Maglaju napredovale.Odmah popodne sukobi se 54. pješ. pukov. s ustaškim četama, koje upotrijebiše topove, i započe tako žestok boj, da je uskoro našim vojnicima u pomoć morala doći 8. pješ. pukovnija i jedna gorska baterija pod zapovjedništvom generala baruna Waldstattena. Uprkos tome čuvale su ustaše još neko vrijeme svoju poziciju, koju napustiše tek pred veče, progonjeni sve do kasne noći od spomenutih dviju pukovnija. Taj dan su gubitci naših četa bili vrlo veliki -110 što mrtvih, što ranjenih. Sutradan se boj obnovi, pošto ustaše nisu popuštale od svoje nakane, da zatvore cestu prema Maglaju. Njihov tvrdokorni otpor mogle su još samo bajonete skršiti. Ali tu smjelost plati 8. pješ. pukov. vrlo skupo. Pri posljednjem jurišu zaleti se po mraku dvadesetak momaka predaleko, te dopade u ruke protivnicima koji su većinom dolazili iz Bjeline. Oni ih najprije stadoše mučiti, a onda im odrubiše glave i to nad grobovima svojih mrtvaca. Sutradan su se vidjele lešine tih naših nesretnih vojnika: glave im bijahu raskoljene, svaka u tri proreza, i pobacane po grobovima, a sve ostalo tijelo isprobadano. U noći od 5. na 6. septembar ustaše počeše napuštati svoju poziciju, te se ponovno napadnuti od naših četa 6. sept. povukoše preko Spreče prema hanu Karanovcu i Gračanici. Tako se napokon maglajska cesta oslobodi ustaških četa, te se ponovo uspostavi veza sa Sarajevom. Naši gubitci u bojevima 5. i 6. sept. su bili: 69 mrtvih (među njima 5. časnika), 347 ranjenih (19 časnika) i 50 zarobljenih (sve u jednoj šumi). Ustaše izgubiše preko 600 svojih ljudi.“ (Franz Noir, Erlebnisse eines ostereichischen Infanteristeu in Bosnien und der Hercegovina, Prag 1884. Das Gefecht von Lipac. S. 63-98)
(Nastaviće se)