Piše: Saud Grabčanović
Zauzimanje Bijeljine od strane austrugarskih trupa
Nakon žestokog otpora austrougarskoj okupacionoj vojsci kod Brčkog i padom ovog grada, gradski oci Bijeljine odlučili su da grad okupatoru predaju bez borbe. Jako veliki gubici bošnjačke vojske u borbama za Brčko, velika zvjerstva okupacionih trupa nad civilnim stanovništvom Brčkog i okoline, kao i velika razaranja tog grada bili su glavni razlog za donošenje ove odluke. U to vrijeme je u gradskom šarampovu Bijeljine bilo stacionirano oko hiljadu dobrovoljaca koji su bili spremni da brane naš grad od okupatora. Ti su dobrovoljci djelovali pod komandom Jusuf-bega Pašića kojeg je nešto ranije muftija Šemsekadić postavio za kajmakama-mudira (načelnika) bijeljinskog mudirluka (sreza-okruga). Na vijest da su 19. septembra 1878. godine austrougarske trupe pod komandom general-majora Budicha krenule iz Brezovog Polja ka Bijeljini da je zauzmu, gradske vlasti su u Belediji (u staroj osmanskoj zgrada opštine koja se nalazila na mjestu današnjeg Vatrogasnog doma) održale hitni sastanak proširenog gradskog Medžlisa (gradskog vijeća) u kojem su učešća uzeli svi viđeniji Bijeljinci onoga doba. Na tom sastanku građanstvo i gradski prvaci su vijećali o sudbini svog grada. Svima, osim male skupine ekstremista i vjerskih fanatika, bilo je jasno da nakon pada Brčkog i velikih žrtava i razaranja tog grada slična sudbina očekuje i naš grad. Bijeljinci su bili poučeni strašnim iskustvima iz prošlosti našeg grada koji je više puta teško stradao u ratovima. Austrijanci su naš grad dva puta do temelja uništili i to 1688. i 1737. godine, o čemu su postojala predanja, a kod mnogih tadašnjih Bijeljinaca je bilo svježe i sjećanje na razaranja grada iz 1835. godine, kada su osmanske trupe kod komandom Vedžihi-paše iz topova bombardovale grad neprekidno 18 sati, te naposlijetku su tu bila i sjećanja na napad Srbijanaca na Bijeljinu u ratu 1876. godine, kada je naš grad za dlaku izbjegao totalno razaranje a Bošnjaci grada genocid! Nakon pada prijestolnice Sarajeva, te Mostara, Banja Luke i većine gradova u Bosanskom vilajetu u ruke Austrougara, a na kraju pada i komšijskog grada Brčkog, svi normalni Bošnjaci našeg grada postali su svjesni da je daljni otpor okupaciji nerezonski i besmislen i da može izazvati samo bespotrebne ljudske žrtve te razaranje grada i uništenje njihove privatne imovine. Na kraju burnog vijećanja donesena je odluka da se grad preda austrougarskim trupama bez borbe, a zatraženo je od kajmakama-mudira Jusuf -bega Pašića, Ali-age Talirevića, Hadži Džane-age i Mehmadali-bega Pašića da odustanu od svojih namjera da pruže u Bijeljini oružani otpor okupacionim trupama i da odmah sa svojim pristalicama napuste grad. Navedeni bošnjački prvaci koji se nisu slagali sa austrougarskom okupacijom, na zahtjev građanstva Bijeljine odmah su napustili grad. Talirević i Hadži Džano su otišli u pravcu Zvornika, dok su Jusuf-beg i Mehmadali-beg pobjegli u Knjaževinu Srbiju u Šabac. Nakon odlaska organizatora otpora iz grada je 20. septembra 1878. godine u susret okupacionim trupama u pravcu Brčkog upućena delegacija Medžlisa Bijeljine sa bijelim zastavama u cilju predaje grada bez borbe. Šestočlanu izabranu delegaciju Medžlisa predvodio je tadašnji šeher-čehaja (gradonačelnik) Bijeljine Avdi-beg Salihbegović. U delegaciji su, osim Salihbegovića, bila dva Bošnjaka: Mustaj-beg Muradbegović, zemljoposjednik, i Salih-aga Grabčanović, trgovac, dvojica gradskih Srba trgovaca: Diko Jovičić i Pero Živanović i Jevrejin Menahem Salom –rabin. U tom trenutku su austrougarske trupe koje su išle ka Bijeljini bile prešle riječicu Gnjicu i ušle u Donji Dragaljevac. Delegacija Medžlisa se u ovom selu sastala sa generalom Budichom (Budiš) na mostu na riječici Gnjici i tu mu simbolično predala ključeve grada, a time bez borbe predala grad u ruke okupacionim trupama. Nakon potpisivanja sporazuma sa Budišem delegacija Medžlisa Bijeljine se vratila u grad. Ali, okupacione trupe nisu mogle odmah krenuti ka gradu, jer je njihova glavnina bila stacionirana u Brezovom Polju, a jedan dio upućen ka Gradačcu. Nakon odlaska dlegacije Medžlisa Bijeljine na malobrojne Budiševe trupe u blizini Donjeg Dragaljevca napale su skupine ustanika. Kada je napadnutima u pomoć stigla pukovnija iz Brezovog Polja, napadači su bili razbijeni i natjerani na bijeg. Nakon toga su austrougarske okupacione trupe u svečanom poretku i uz bleh muziku koja je svirala Radecki (Radetzky) marš krenule iz Dragaljevca ka našem gradu. Oko sat vremena kasnije umarširale su svečano u pustu Bijeljinu, ušle u gradski šarampov i tako zauzele naš grad. U gradskom šarampovu austrougarske okupacione trupe su zarobile dva osmanska oficira i 18 vojnika i zaplijenili tri topa, četvera kola municije i veliku zalihu baruta. Na šarampovu je bila podignuta crno-žuta zastava K&K Monarhije, a okupacioni vojni orkestar je svečano odsvirao himnu Austrougarske monarhije „Gott erhalte Franz den Kaiser“- Bože čuvaj Cara Franju. Nakon toga su uslijedile topovske salve okupacionih trupa u znak njihove pobjede (bez borbe).
Izvještaj komande K&K vojske o pohodu na Bijeljinu :
„ Nakon zauzimanja Nove Brčke 17. septembra 1878. godine, 13. pješadijska divizija K&K vojske koja je bila određena za napredovanje prema Dolnoj Tuzli bila je ulogorena kod mjesta Dubravice i popunajvala je zalihe municije u iščekivanju da stigne komandant ove operacije general-major Budich. Tog dana se general-major Budich vratio u Brezovo Polje iz sela Ražljeva sa 24. pješadijskom pukovnijom, gdje je toga jutra izvršio razoružavanje pobunjenika. Najvažniji događaj tokom 20. septembra bio je dobrovoljna predaja grada Bjeline, koji je sasvim neočekivano uslijedio nakon što je kod general-majora Budich-a rano ujutro u Dolnji Dragaljevac svečano stigla deputacija iz tog mjesta , predvođena gradonačelnikom. U Bjelini je kajmakam Jusuf-beg Pašić, kojeg je imenovao muftija Taslidža, sa Ali-agom Talirovićem, Džana- agom i Selim-begom Šahinom Pašićem, pokušao u posljednjih nekoliko dana pobuni u gradu dati novu održivost i ojačati je. Međutim, pokazali su se prvi tragovi opšteg procesa raspadanja koji se dogodili u redovima istočnobosanske pobune koje se dogodilo tih dana u Šamcu, Gorici i Brčkom. Ostala mjesta bi trebala slijediti primjer Bjeline. Do sada su carske kolone uglavnom zaobilazile muslimanska sela, ali se pokazalo da su mještani koji su ranije bili bojažljivi i suzdržani, sada svoje simpatije pokazuju sve otvorenije, pa su se čak i pojedini muslimani vratili svojim kućama. „
(Franz Noir, Erlebnisse eines ostereichischen Infanteristeu in Bosnien und der
Hercegovina, Prag 1884. )
(Nastaviće se)