Piše: Saud Grabčanović

b.)  Nastanak bijeljinskog begovata i faze njegovog razvoja

Prema do danas poznatim osmanskim dokumentima, koji su veoma oskudni, u Bijeljinskom kadiluku su se prve osmanske spahije pojavile odmah nakon osvajanja Bijeljine i Semberije. Naravno, te prve osmanske spahije nisu stvorile begovske dinastije u Semberiji, jer to timarski zakoni toga vremena nisu dozvoljavali, pošto  je sultan spahijama dodjeljivao posjede na doživotno uživanje, bez prava nasleđivanja. Ko su tačno bile te spahije i kakva su bila njihova imena, mi to ne znamo, jer ti dokumenti do danas nisu pronađeni. Kada se početkom 17. vijeka promijenio zakon o timarskom spahiluku i uveden „odžakluk“ sistem, u tadašnjem Bosanskom ejaletu i Bijeljinskom kadiluku pojavljuju se prve spahijske dinastije ili begovske familije kod kojih se pravo vlasništva nad timarima počinje prenositi sa oca na sina, kao i na njihove daljnje potomke. U ovom periodu se u osmanskim defterima, kao i u „Sejahatnami“ (putopisu) Evlije Čelebije, u Bijeljini spominju dvojica veoma jakih i moćnih spahija. Evlija Čelebija je posjetio grad Bijeljinu 1664. godine na svom putu iz Sarajeva preko Zvornika prema osmanskoj Ugarskoj i gradu Budimu. U svojim putopisima  on kasabu Bijeljinu opisuju detaljno, kao i sve javne i vjerske objekte koje je tada imala. Čelebija od čvrstih kamenih objekata u gradu pominje hamam i džamiju sultana Sulejmana, kao i prelijepi odžak sa kulom slavnog osmanskog vojskovođe iz toga vremena Ali-paše Čengića, koji je poginuo u avgustu 1664. godine u bitci kod Svetog Gotharda. Čelebija  kaže za taj Ali-pašin dvorac „da mu nema ravnog u cijeloj Bosni“. Ali-paša Čengić je bio pripadnik poznate bošnjačke porodice Čengić. Dugo vremena on je bio bosanski alajbeg i zvornički sandžakbeg od 1652. do 1654. godine. Imao je velike posjede današnjoj Semberiji. Na svojim posjedima Ali-paša je izgradio pomenuti begovski odžak sa kulom. Drugi veliki osmanski spahija koji je u to vrijeme  živio u Bijeljini i imao velike posjede u okolini grada bio je Mehmed-paša Papazoglu, zvani i Abaz-paša. Mehmed-paša Papazoglu je bio beglerbeg (vezir) Bosanskog ejaleta između 1629. i 1631. godine. Te godine ga je, zbog nezadovoljstva i ljubomore  bosanskih begova, sultan smijenio. Mehmed-paša je bio rođeni Bijeljinac. Južno od Bijeljine, na području Grm-selišta ( današnji Grmić),  imao je veliki timar dobijen od sultana. Tu je on izgradio svoj odžak sa kulom. U ta vremena posjedovanje odžaka i kule je za novopečene osmanske spahijske familije u Bosni predstavljalo statusni simbol njihove moći i prestiža. Nakon velikog razaranja grada i strašnog stradanja stanovništva u borbama sa Petraševim trupama u Austro-turskom ratu od 25. do 27. avgusta 1717. godine, potomci bijeljinskih Čengića, kao i potomci Mehmed-paše Papazoglua,  uopšte se više ne spominju! Postoje samo dvije mogućnosti zašto je to tako : ili su svi oni izginuli u tim borbama ili se preživjeli dio tih prvih bijeljinskih begovskih familija zauvijek odselio iz svog rodnog grada nakon što je on pripao Austriji. Pored osmanskih deftera i Čelebijinog putopisa, danas postoji i jedan autentični dokumenat iz vremena prije razaranja Bijeljine 1717. godine, u kojem se, imenom i prezimenom, spominju još neke značajne bijeljinske spahije. Taj dokumenat je popis bosanskih spahija iz 1711. godine, čiji se original  danas nalazi u arhivu sarajevskog Zemaljskog muzeja i danas je vrlo važan istorijski dokumenat za cijelu BiH i  bošnjački narod. U njemu se nalaze imena velikog broja bosanskih zaima i begova, zajedno sa imenima njihovih glavnih timarskih sela i sa sumarnim prihodima od timara. Spis je muzej kupio u decembru 1927. godine od Travničanina Nazim-bega Teskeredžića. Ovaj službeni spis je dospio u vlasništvo te porodice sigurno tako, što je jedan od njih (ili više njih) bio teskeredžija timar-tefterhane bosanskog vezira u Travniku. Ovaj je spis nastao u vrijeme kada je Osmansko carstvo 1711. godine vodilo rat sa Carevinom Rusijom. U ordiji na rijeci Prutu održan je kontrolni pregled bošnjačkih spahija, a ovaj dokumenat je spis o tom pregledu. On se sastoji od deset listova, ukoričenih u dosta slabe korice. Listovi su od jake hartije. Ovo je dokument vezan za učešće Bošnjaka u bitci sa Rusima na rijeci Prutu 1711. godine, u kojoj su Bošnjaci odigrali glavnu ulogu. Nakon neslavno završenog Velikog bečkog rata, u kojem je Osmansko Carstvo doživjelo katastrofalan poraz u ratu sa Austrijom, Osmanlijama se  ukazala šansa za „kompenzacijom“ u ratu sa Rusijom. Uprkos mirovnom ugovoru iz 1700. godine, koji je Osmansko carstvo potpisalo sa Rusijom, Porta je 20. novembra 1710. godine objavila Rusiji rat. Za povod su uzete patnje švedskog kralja Karla XII, koji je bio osmanski saveznik i koji se nije mogao vratiti u svoju zemlju preko ruske teritorije. Zbog zimskog perioda, prave vojne operacije dviju imperija započele su tek u proljetnim mjesecima 1711. godine. U ovom ratu  učestvovale su  i 1553 spahije iz Bosanskog ejaleta. Njih je na ruski front poveo bosanski namjesnik Karajilan Ali-paša. Međutim, neposrednu komandu nad njima imao je bosanski alajbeg Hasan-beg Čengić. Pored iskazane hrabrosti na bojnom polju, bosanske spahije i njihov alajbeg su se pokazale i kao veoma vješti pregovarači. Hasan-beg je u ime seraskera osmanske vojske, Velikog vezira Mehmed-paše Baltadžije, bio glavni pregovarač sa poraženom ruskom stranom na Prutu, gdje je sultanova vojska držala u okruženju ruske oružane snage sa carem Petrom Velikim i svim značajnim ličnostima Rusije toga vremena. Bilo je to javno priznanje ne samo bosanskom alajbegu, nego i njegovim zemljacima spahijama, koji su se na Prutu pokazali kao najdisciplinovaniji i vojno najsposobniji dio svih prisutnih spahija iz ostalih osmanskih provincija. Među ovim bosanskim gazijama bilo je i dosta naših Bijeljinaca, među kojima je bilo i nekoliko spahija iz grada Bijeljine. Nakon ovog rata je prilikom smotre i pregleda osmanskih trupa bio sačinjen i čuveni popis bosanskih spahija, o kojem sam vam već govorio. U ovom spisku se među 1533 spahije iz Bosanskog ejaleta pominju i sljedeće  bijeljinske spahije : Alija Čukojević, Mahmud Lužac, Mahmud Batković i Durak Tomaševac, za koje je navedeno da su iz Biljine  (stari način izgovora imena našega grada),(Skarić V.:„Popis bosanskih spahija iz 1123 po Hdž. ili 1711.godine“ Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu 1930.godine). Kako sam već napomenuo, nakon 1739. godine i Beogradskog mira, Bijeljina se vratila u okvire Osmanskog carstva u kojem će neprekidno ostati sve do 1878. godine. Međutim, u gradu Bijeljini nakon oslobođenja 1739. godine više se ne spominju stanovnici sa ovakvim prezimenima, kakva su bila prezimena navedenih bijeljinskih spahija iz 1711. godine. Ove nam činjenice jasno govore da se u Bijeljinu nakon Beogradskog mira vjerovatno nije vratila ni jedna od begovskih porodica koja je ranije u njoj živjela. Ovo nam ukazuje i kakav je stvarno bio povratak ostalog domicilnog stanovništva u Bijeljinu nakon oslobođenja grada i Beogradskog mira. Kao uspomena na navedene bijeljinske begove iz tog vremena  ostali su nam danas nazivi nekih sela u okolini našega grada koji podsjećaju na njihova prezimena. To su sela : Batković ( zove se  po begu Mahmudu Batkoviću), Čukojevići (zvalo se po begu Aliji Čukojeviću, a danas se zove Modran), Tomaševac (zvalo se  po begu Duraku Tomaševcu, a danas zove Patkovača) i Lužci (zvalo se je po begu Mahmudu Lužcu, a danas zove Glogovac ). Ovakva imena ovih sela nedvosmisleno govore da je prije katastrofe Bijeljine iz 1717. godine i austrijske dvadesetogodišnje okupacije koja je uslijedila, u našem kraju vladao običaj da se selima koja je naseljavala kršćanska raja daju imena po begovima koji su bili vlasnici zemljišnih posjeda na kojima su ta sela bila podizana. Dokaz ovoj mojoj tvrdnji jeste i podatak koji je o selu Čengićima naveo Mustafa Grabčanović u knjizi „Bijeljina i Bijeljinci str.134. Prema predanjima, ovo je selo dobilo ime po Ali-paši Čengiću koji je bio vlasnik timara na kojem su njegovi kmetovi podigli ovo selo. Danas nijednog od navedenih prezimena nema u Bijeljini niti u okolnim mjestima. Jedino postoji prezime Čukojević i to u Sarajevu, a nosioci tog prezimena za sebe tvrde da su oni stare Sarajlije! Prema tome, Bijeljinu je nakon oslobođenja 1739. godine i Beogradskog mira najvjerovatnije najvećim dijelom naselilo potpuno novo muslimansko stanovništvo iz raznih krajeva Carstva, kao i muhadžiri koji su bili protjerani sa područja koje je zaposjela Austrija. U Bijeljinu i Semberiju su se tada doselili i potpuno novi i do tada nepoznati turski begovi. Njih je sultan nagradio  velikim timarima i zijametima za njihove zasluge u ratu protiv Austrije od 1737. do 1739. godine, u kojem je Osmansko carstvo, zahvaljujući Bošnjacima, pobijedilo i povratilo dijelove izgubljenih teritorija. Danas postoje dvije bijeljinske begovske porodice koje za sebe tvrde da su potomci semberskih i podmajevičkih spahija-starosjedilaca. Za ove njihove tvrdnje danas ne postoje nikakvi pisani dokazi osim njihovih porodičnih predanja. To su porodice Salihbegović i Osmanbegović. Potomci prve porodice tvrde da su njihovi pretci prije 1717. godine i katastrofe grada živjeli u Bijeljini, iz koje su se nakon Požarevačkog mira, kad je Bijeljina pripala Austriji, iselili u Osmansko carstvo, u selo Skočić kod Zvornika. Međutim, ja mislim da je ovo malo vjerovatno. Istorijskih dokumenata koji bi potvrdili porodično predanje ove begovske familije danas nema. Koliko je poznato, bijeljinski Salihbegovići su postali od begova Begzadića iz Skočića i doselili su se u grad kao Begzadići nakon Beogradskog mira 1739. godine. Svoje izvorno prezime Begzadić su promijenili u Salihbegović u Bijeljini tek krajem 19. vijeka i to po svom rodonačelniku Salih-begu Begzadiću, čiji se mezar nalazi uz Atik džamiju u Bijeljini. Druga bijeljinska begovska porodica koja tvrdi da potiče od begova starosjedilaca je familija Osmanbegović, čije porodično predanje govori da su oni prije 1717. godine živjeli u srednjovjekovnom gradu Labu, koji se  nalazio u okolini današnjeg grada Ugljevika, na toponimu koji se zove “Jablan grad”. Osmanbegovići su u okolini tog mitskog grada tada posjedovali timare i sela sa rajom.

                                                                                  (Nastaviće se)