Sjećanje u tri čina: Mićo policajac iz Janje
U proljeće 1987. godine bio sam u kući Milana Đokića, Miće policajca iz Janje. Živio je kuća do kuće, čini mi se, sa direktorom naše škole Safetom Francom.
Povod je bila Smotra znanja i stvaralašva “Titovim stazama revolucije”. Ne mogu se tačno sjetiti ko me je poslao kod Miće policajca, ali sjećam se njegove pojave i, čini mi se, djevojčice s prezimenom Jugović (ograđujem se ako griješim), možda je bila i njegova kćerka Đokić, a meni je u memoriji ostalo pomenuto prezime Jugović.
Mićo policajac nas je Jugom ili Zastavom 128 vozio u Bijeljinu u školu Mirko Filipović gdje je bilo opštinsko takmičenje. Nismo prošli dalje, vratili smo se u Janju. Digresije radi Mićo policajac, Srbin, bio je policajac gdje je po popisu ’92. bilo 99 posto Bošnjaka i znao nas je, maltene, sve u glavu, nikad nikakav problem nije imao….
Kraj aprila ’92. Završavam osmi razred. Na času likovnog kod nastavnika Pašage Gradaščevića (sada ga prvi put poslije 31 godinu vidim u televizijskom prilogu) došao sam u “sukob” sa školskim drugom Slavišom B. Rat je već počeo, Janja okupirana…
“Hoćeš li se tući”, upitao je nastavnik Pašaga Slavišu. Odgovorio je: “Neću”. Potom je pitao mene, a ja sam mu odgovorio: “Hoću”. Nije to bio hrabar potez, niti sam se ja ikada tukao u školi, ali tako mu rekoh…
Otvorio je vrata kabineta, uhvatio me za majicu i bukvalno bacio do kabineta istorije u kojem je bila nastavnica Edina Hrustić i zalupio vrata. Nastavnica je izašla, pitala me o čemu je riječ i uvela me u svoj kabinet. Kada je zazvonilo došao je nastavnik Pašaga.
“Šta ti je, znaš da nas sve mogu pobiti”, rekao mi je. Šutio sam, oborio glavu i do kraja školske godine poslušao njegov savjet…
Zima 1993. godine. Bračni par Milkić zaklali su tokom noći vojnici, pretpostavlja se iz sastava Pahuljice, koji su bili pod kontrolom MUP-a RS, ako se ne varam Tomislava Kovača i direktno Radovana Karadžića.
Ujutro sam bio u svojoj avliji. Dvije djevojke, prvi put ih vidim, idu od kuće do kuće i poručuju: “Ibrec (Ibrahim Huremović), rekao je da žene izađu na proteste”.
Jedine proteste protiv zločina Mladićevih i Karadžićevih hordi organizovale su žene, Bošnjakinje, iz Janje. Oko 15 sati začuli su se rafali, pucnjava… Trajalo je to, možda, 5-10 minuta, a za mene satima. Utrčao sam u kuću, imao 16 godina, i prvi put zagalamio na oca: “Zašto si je pustio”, pitao sam ga. Gledao me, gotovo da je zanijemio. Padao je mrak, mati se nije još vratila…
Uvečer je došla, a prije je iskoristila priliku da pobjegne u kuću amidže Ibrahima, koji je živio na 100 metara od epicentra protesta.
Onaj Mićo policajac iz 1987. godine, onaj Mićo policajac koji se najeo hljeba od Janjaraca kao malo ko, sa megafonom i oružjem u rukama krenuo je sa kordonom policajaca na nenaoružane, pazite sad, žene, koje su se usprotivile klanju bračnog para Milkić.
Sve žene do kojih su Mićo policajac i njegovi podređeni sustigli dobile su pendrek po leđima, neke su naglavačke gurane u kante za smeće, neke gažene nogama. Žena koja nije bila na protestima, prezimena Durgutović, ubijena je jer je provirila kroz prozor kuće. I to nije bilo u epicentru protesta već na periferiji. Mićo policajac nije obavio uviđaj, ubistvo nije zavedeno u knjigu dnevnih događaja možda je, kao i ostalim ubijenim Janjarcima, konstatovano da je umrla prirodnom smrću.
Šta je sve još radio Mićo policajac znaju zidovi u Policijskoj stanici Janja i svjedoci. Poraz Bošnjaka Janje, ne svih, je taj da su pojedinci poslije svega toga sjedili sa Mićom policajcom za istim stolom, neki čak i u vrijeme suđenja.
Epilog je 12 godina kazne za optužene (Mićo policajac tri) i to za ubistva, pljačke, premlaćivanja… Prvi put poslije 31 godine vidim nastavnika Pašagu i čujem njegovu priču. Boli me… Zažmirim i počnem brojati komšije koji su završili u Batkoviću i komšinice, među njima i svoju majku, koju su prisilno vodili da vadi krompir, bere paprike, siječe kupus… za vojsku. Dok su to radile, poput pravih logorašica, na njih su sa puškama na gotovs stražarili “hrabri” jal policajci, jal vojnici.
Nisam siguran.
I na kraju krajeva. Jedini koji su dužnu pažnju današnjoj presudi od medija iz Sarajeva poklonili žrtvama Janje, koliko sam uspio vidjeti, je N1. U Dnevniku BHT-a u 25. minuti je spomenuta presuda sa insertima iz sudnice. Slično i na drugim televizijama… Vara li me osjećaj da smo zaboravljeni kao u aprilu 1992. godine, a potom i u periodu 1992.-1994. kada smo bili u “logoru bez žice”? Sada je 2023. Ista meta isto odstojanje. I nedavno su stanovnike Dugog Polja u Janji, zbog protesta, privodili u Policijsku stanicu Janja. Protesti su bili zbog prolaska šlepera i eksploatacije šljunka sa Drine. Vjerovatno nelegalne. Ovoga puta nisu tukli, ali će prvi put ponovo kada im se ukaže prilika.
E.Skokić
(tuizlapress.ba)