Najbolje da Pandža i dječaci nađu bolju državu
Piše: Emir Imamović
Život piše početak historije: Da je meni, kada sam imao šesnaest, Arvidas Sabonis dao makar upaljač, ja bih sebi do danas, k'o Sejo Brajlović, digao spomenik. I to ne jedan.
Kada sam ja imao šesnaest, postojao je Sovjetski Savez, a naši su bili prvaci Evrope u košarci. Pod našim, misli se na Jugoslaviju.
Inače, Evropsko prvenstvo je igrano u Zagrebu, a ondašnji SSSR je osvojio bronzanu medalju. Drugi su bili Grci.
Džananu Musi je, dok evo ima šesnaest, Arvidas Sabonis, pravi Arvidas Sabonis, na Evropskom prvenstvu u košarci održanom u Litvaniji, dodijelio pehar pobjednika. Ima, bila je negdje, fotografija tog trenutka u kojem bi, da sam ja umjesto Džanana, moja karijera završila.
Zato ja, te karijere u bilo čemu, i nemam. Džananova je tek počela i jednog će se dana, proći će puno, puno godina, o njemu pisati kao i o litvanskom geniju, divu koji je sa centarskih visina izluđivao bekove i sve ostale. One davne 1998., dvadeset i petog novembra, na Dan ZAVNOBiH-a, Džanan Musa nije bio ni rođen.
U Skenderiju je, na kvalifikacijsku utakmicu za Evropsko prvenstvo u Francuskoj, stigao Arvidas. Godinu dana ranije Bosna i Hercegovina je, koševima Nene Markovića iz slobodnih bacanja u zadnjim sekundama, pobijedila Litvaniju u gostima: bilo je tri razlike za nas. Samo što su domaćini igrali bez Sabonisa. U Skenderiji je bilo plus trideset za Litvaniju!
Majka Džanana Muse, vjerujem iako ne znam, nije gledala utakmicu. Trudnice imaju pametnija posla: recimo, smišljati ime za dijete koje nose.
Inače, Dževad Alihodžić je tada, prije sto godina, važio za jednog od najboljih cenatara kada je riječ o igri u odbrani. Dževdo je golem čovjek, visok kao stambeni objekat, ali je pored Arvidasa izgledao… Ma nije izgledao, nije se ni vidio.
Sabonis nam je, na praznik, pokazao košarku 1998. godine. Bilo mu je malo, samo malo manje od trideset i dvije, koljena su mu uveliko bila samljevena, nije mu se, tako je izgledao, nešto ni igralo, ali kada je već došao, e onda nas je poder'o k'o seljak Oslobođenje.
Prošlo je od 25. novembra 1998. puno vremena, rodio se Džanan Musa, prohodao, progovorio, naučio dvokorak i postao najbolji evropski igrač svoje i nešto starijih generacija – za sada. Trenutak u kojem mu je Arvidas Sabonis, pravi Arvidas Sabonis, dao pehar, nije međutim ništa više od kraja početka priče koja će završiti kao historijska. To što je osvojio jedno prvenstvo Džananu nije dosta. Nije čak ni dovoljno. Velikim, najvećim, nije cilj biti najbolji jednom, već biti najbolji uvijek. Kao Sabonisu one zime u Skenderiji, u koju je došao kao jedan od najvećih ikada… Ne najvećih u centimetrima, već u svemu drugom. I takav iz nje izašao.
Srpsko Sarajevo: Tekstualni prijenos finalne utakmice na Evropskom prvenstvu u košarci za kadete, počeo je rečenicom da Bosna i Hercegovina vodi dva na prema nula, zakucavanjem Njegoša Sikiraša, kasnije uvrštenog, uz Džanana Musu, u najbolju petorku turnira.
Njegoš, Džanan i Sani Čampara trojica su igrača – što, također, govori o trenerskom umijeću Josipa Pandže – koji ponaosob mogu prelomiti svaku, ali svaku utakmicu i, također, igrati za svaku, ali svaku reprezentaciju na svijetu. U prvoj petorci odmah.
Odrođavanjem Srba od BiH desilo se, eto, da je postalo čudno kada paljanski dječak sarajevskih korijena igra za vlastitu državu i u njoj, jer je i to prirodno koliko i zasluženo, uživa poštovanje”.
Tako je, recimo, Njegoša zvala Srbija, ali je on rekao: neka, hvala, zauzet sam. Dobro, nije možda baš tako, ali koga briga. Njegoš Sikiraš u Litvaniju nije otišao po nekom drugom poslu, osim da bude jedan od najboljih i uzme tu medalju, zlatnu normalno, kada su već ljudi pripremili pa je šteta da se baci ili da nekome bezveznom. Usput je, preskačući Njemce, Špance, Litvance i ostale narode i narodnosti, pokazao svu dubinu promašenosti srpskih politika u BiH unazad četvrt stoljeća.
Istina, pomogla mu je malo i majka svojom izjavom za FTV, objasnivši onima kojima nije jasno da je Njegoš Srbin, Srbin iz Bosne, da je sarajevskih korijena i eto, igra za Bosnu i Hercegovinu kao jedan od njenih i kontinetalnih najboljih igrača, dok za Srbiju igraju Srbijanci, koji se mogu zvati i, recimo, Ahmed , Josip ili, otkud znam, Jao Ming.
Odricanjem od Bosne i Hercegovine kao i svoje države, autohtona srpska zajednica u Bosni i Hercegovini je ostala bez ikakvog utjecaja na dobrom dijelu teritorija na kojem je stoljećima bila bitna i doživjela deelitizaciju u krajevima koji su trajno obilježeni i srpskim prisustvom. Poput, recimo, Sarajeva, u kojem, da skratimo malo priču, bez Jeftanovića ne bi bilo Hotela Evropa.
Odrođavanjem Srba od BiH desilo se, eto, da je postalo čudno kada paljanski dječak sarajevskih korijena igra za vlastitu državu i u njoj, jer je i to prirodno koliko i zasluženo, uživa poštovanje.
Nije, naravno da nije, posao Njegoša Sikiraša da popravlja štetu koju su Srbima napravili oni što su ih nabedeili kako to što su Srbi znači da nisu i Bosanci i Hercegovci – a jesu, jer jedno drugo ne poništava, nego ide zajedno – već je njegov posao da preskoči tri, četiri Litvanca, ali je on, igrajući vrhunsku košarku, počeo polako vraćati sve druge stvari na svoje mjesto: Srbe u Bosnu i Hercegovinu i Bosnu i Hercegovinu Srbima, u mjeri u kojoj je i Musina i Pandžina i čija god. Ni manje ni više već eto toliko. Isto.
Kako coach kaže: Najbolja rješenja su uvijek najjednostavnija, a ni sa objašnjenjima nije drugačije.
Vitežanin Josip Pandža, selektor kadetske košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine, dakle prvaka Evrope, rekao je po dolasku u Sarajevo da je tajna njegovog tima u međusobnom poštovanju igrača, te poručio kako je to, poštovanje, recept za unormaljivanje Bosne i Hercegovine.
Lako je njemu govoriti, on radi sa najboljima i takve stvara, dok o nama, lošima, odlučuju najgori. Loši smo, jesmo, ne lažimo ni sebe ni druge, upravo zbog onoga o čemu Pandža govori: zbog nedostatka respekta jednih za druge. Da se to, ako treba, a treba, najbolje objasniti kroz vječitu priču o žrtvama. Uvijek su, je li, naše, neke naše žrtve, više žrtve od njihovih, ko god oni bili.
Čim o mrtvima, nedužnima, likvidiranim zbog imena i nacije progovorimo, počnemo se, da parafraziram Borisa Dežulovića, ubijati prejakim veznicima, onim čuvenim, groznim „ali“.
Normalno je, kao, da se za svaki zločin HVO-a kaže da su ga počinile snage HVO-a, ali nije normalno da se kaže kako je zločine Armije BiH počinila Armija BiH. I obrnuto, naravno.
Normalno nam je, jer normalno i jeste, da suosjećamo sa bošnjačkim majkama čiji su sinovi završili po masovnim grobnicama i u temeljima Republike Srpske, ali nam nije normalno kada srpske majke plaču za svojom mrtvom djecom. I, opet, obratno.
Može se ovako do sudnjeg dana, samo što nema potrebe: beskrajna je naša upornost u sukobljavanju sa ljudskošću i zdravom pameti.
Tolika da bi, izgleda, najbolje bilo da Pandža i njegovi dječaci nađu sebi bolju državu – neku Maltu, recimo – i izmaknu svakoj opasnosti od zaraze domovinom kojoj su sve pokazali i objasnili. On, coach, Josip Pandža – kratko, jasno i najbolje.
(buka.ba)