Piše: Jusuf Trbić
I riječu ubijaju, zar ne?
Bauk unitarizma kruži bosanskim vilajetom. Ne prođe dan, a da srpski ili hrvatski političari ne zapjene zbog navodne namjere prepredenih Bošnjaka da Bosnu pretvore u unitarnu državu, a odmah se, po pravilu, javi neko od bošnjačkih političara da kaže kako takve namjere nema, ne daj Bože, fuj, šta će nama to, to niko ne traži. A šta je, da prostiš, taj unitarizam, koji, kako vele, kombinovan s omrznutim građanskim uređenjem, znači direktan napad na Srbe i Hrvate. Prema njima, građanski koncept podrazumijeva unitarnu državu, a takva Bosna može biti samo nekakva islamska, šerijatska država, a šta bi drugo mogla biti?
Dovoljno je protrčati kroz Googl ili konsultovati Wikipediju, o stručnim knjigama da i ne govorimo, da utvrdimo činjenicu da su sve evropske, pa i svjetske države unitarne. Kako sad to? U svijetu postoje tri vrste oblika državnog uređenja: unitarno, federalno i konfederalno (državna zajednica). Oni koji napadaju unitarno uređenje, zalažu se za federalno ili konfederalno uređenje, tačnije, za podjelu Bosne i Hercegovine po etničkim linijama, da bi se ti dijelovi priključili Srbiji i Hrvatskoj. To je sasvim jasno. Profesor Slaven Kovačević je izračunao da su od oko 200 članica Ujedinjenih nacija, njih 187 unitarne države, a ostalo su labave federacije, konfederacije i savezi država. U Evropi su sve države, sve do jedne, uključujući i BiH, unitarne, a ni jedna nije šerijatska, niti ima namjeru da to postane. Šta ćemo sad?
Unitarna država ( prema engl. unitarian, od latinskog unitas : jedinstvo) doktrina i na njoj izgrađen sistem državnog uređenja, znači da država ima jedinstvenu državnu vlast ( zakonodavnu, izvršnu i sudsku), da ima jedinstvenu teritoriju i sve glavne odlike države. Svaka je (unitarna) država podijeljena na niže nivoe, lokalne samoupravne jedinice, i može biti centralizovana ili više ili manje decentralizovana, i to nema veze s unitarizmom. Istorijski, takva je država nastala s Francuskom revolucijom, i taj model danas u svijetu nema alternativu. Šta onda znači sva ta galama protiv unitarizma? Samo jedno : da srpski i hrvatski politički prvaci ne žele jedinstvenu, normalnu, evropsku BiH, to jest – ne žele nikakvu BiH.
I dok Čović i društvo u rukavicama traže raspad države kroz zahtjeve za trećim entitetom i federalizacijom, Dodik je tu sasvim otvoren. Kako je u Beogradu izjavio uoči izbora : Srbi neće u “unitarno uređenu centralističku Bosnu, u kojoj se gubi identitet srpskog naroda, stvaraju se neki građani.” Istovremeno, ni malo mu ne smeta što je njegov entitet, njegova kvazi-država, uređena kao unitarna, do krajnjih granica centralizovana zajednica, koja počiva na građanskom principu : jedan građanin – jedan glas. Niti mu smeta ono što ni za živu glavu ne bi dozvolio u BiH – da jedan narod bude preglasan. U njegovom feudu ne samo što se svakog dana preglasavaju dva naroda, građani i Ostali ( sve su to ustavni konstitutivni elementi), već oni tamo kao i da ne postoje. Dakle, Hrvati i Srbi mogu biti građani svuda, pogotovo tamo gdje su u većini, ali u Bosni – nikako. Sjećam se kako je jednom, u raspravi te vrste na Palama, jedan osviješteni srpski patriota izjavio, a štampa prenijela :” Ovdje nema građana, ovdje smo svi Srbi.”
Ovih dana digla se neviđena prašina zbog Deklaracije SDA u kojoj se, kao dugoročna strategija, navodi vraćanje Bosni prefiksa republika. Čini se da je malo kome jasan stvarni razlog. Jer, u današnjem svijetu, ogromnu većinu država čine republike – 2017. godine od 206 suverenih država 159 su bile republike, a ostalo monarhije. Riječ je nastala od latinskog izraza res publica ( javna stvar) i označava državu u kojoj se svi organi državne vlasti, uključujući i predsjednika države, biraju, ti se položaji ne nasljeđuju, kao u monarhijama, a građani imaju lična i politička prava i ravnopravni su u svakom pogledu. Prva demokratska republika bila je antička Atina, a danas je to uobičajeno društveno uređenje. Republike su i Srbija i Hrvatska, pa nije jasno šta tu smeta Dodiku i društvu. Osim što se zna da im smeta BiH, kakva god da je.
Još jedan termin je danas sasvim neshvaćen – sekularizam. On se obično poistovjećuje s ateizmom, a ateizam s komunizmom, i eto razloga da od njega novi politički umovi bježe kao đavo od krsta. Sekularizam ( od latinske riječi saeculum – ono što ne pripada religiji) označava odvajanje religije od države, odnosno religijskih zajednica od javnih institucija, i slobodu svakog građanina da vjeruje u šta god hoće i da svoju religiju upražnjava neometan ni od koga, ili da ne vjeruje, pri čemu se strogo poštuje individualni izbor. Odvajanje crkve od države izvuklo je Evropu iz močvare mračnog srednjeg vijeka, i danas je to temeljna civilizacijska odrednica, bez koje nije moguć savremeni demokratski svijet. Termin sekularizam skovao je engleski filozof Džordž Džejkob Holiok, a značio je otpor uspostavljanju državne religije ili favorizovanju jedne religije u odnosu na druge. Treba li reći da su sve evropske države danas sekularne, i o tome više niko ne raspravlja.
“Sekularizam je bitan uslov za opstanak BiH”, kaže Mustafa Čengić. “To je jedini način da građani budu ravnopravni religijski, politički, kulturno, ekonomski i u svakom drugom smislu…Svako slabljenje njene sekularnosti je direktan udarac na njeno postojanje.” Kome, onda, smeta sekularizam? Onima koji žele srednjovjekovnu vjersku državu, poput Bošnjaka koji su, svojevremeno, govorili : nek je mala, al nek je muslimanska”. Ili sljedbenika nacionalističkih struja Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u Hrvatskoj. Cilj je, naravno, i u ovom slučaju isti : rasturanje Bosne. I to kod svih nabrojanih.
Još jedna riječ je zanimljiva, a slušamo je ovih dana iz tabora Milorada Dodika – to je riječ samoopredjeljenje – kao, RS ima pravo na samopredjeljenje, to jest optcjepljenje, pa će to pravo jednom iskoristiti. Što je potpuna besmislica. Toga ne samo da nema u Dejtonskom sporazumu, već je smisao te riječi sasvim drugačiji. Kako navodi Enver Išerić u Oslobođenju, svojevremeno je Srbija tražila od evropske Arbitražne komisije, u okviru procesa raspada Jugoslavije, odgovor na pitanje ima li srpski narod u Hrvatskoj i BiH pravo na samoopredjeljenje, to jest otcjepljenje. Odgovor je bio jasan : “Komisija je, u svom mišljenju broj 2 od 11. januara 1992. zauzela stav da pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjene granica koje postoje u trenutku nezavisnosti, te da te granice dobivaju karakter granica zaštićenih međunarodnim pravom i one se mogu mijenjati jedino zajedničkim sporazumom. Komisija je također istakla da srpsko stanovništvo iz BiH i Hrvatske treba uživati sva prava koja su prema važećim konvencijama priznata manjinama, kao i nacionalna međunarodna jemstva u skladu sa načelima međunarodnog prava.”
Dakle, izraz samopredjeljenje ne samo što ne podrzumijeva otcjepljenje, već se on u cjelini odnosi na suverena prava građana, kao nosilaca opšteg prava glasa. To je, prema mišljenju Komisije, “ načelo kojim se štite prava čovjeka, prije svega pravo na slobodno izražavanje svoje pripadnosti etničkoj, vjerskoj ili jezičkoj zajednici.”
Šta tek reći za izraz kao što je već odomaćeni : Bošnjaci-muslimani. Bošnjak je oznaka etničke pripadnosti, a musliman je oznaka za vjernika. Dakle, Bošnjak može biti samo onaj ko je muslimanski vjernik, i niko više, što je prava besmislica. Jeste li ikad čuli da tako o sebi govori bilo ko drugi, da kaže, recimo : mi smo Italijani-katolici, Srbi-pravoslavci, Kinezi-budisti …U svakom narodu građani mogu imati bilo koju religiju ilio biti nereligiozni, i to nema veze s državljanstvom ili pripadnošću etničkoj grupi. Svođenje etničke pripadnosti na religiju je ne samo potpuno pogrešno, već je to mač nad glavom Bosni i Bošnjacima. To su riječi koje ih ubijaju, jer idu na vodu tvrdnjama bosanskih neprijatelja koji tvrde da su Bošnjaci samo vjerska skupina. Ali, ako to tvrde oni koji pucaju na Bosnu, zašto to rade bošnjački političari? Da li su svjesni da time prizivaju uništenje sopstvenog naroda i države?
Ima takvih riječi i izraza mnogo i ne mogu sve stati u ovaj kratki tekst.
Zato jedna poruka na kraju ovog malog ogleda : pažljivo s riječima. Hajde da utvrdimo njihovo pravo značenje, pa tek onda da se koristimo njima. U tom smislu, vjerujem, bio bi koristan jedan pravi Bosanski politički rječnik, koji bi utvrdio značenje svih riječi i izraza koji danas dominiraju političkim javnim prostorom. To bi bilo objašnjenje koje bi za političare, novinare, javne radnike i sve druge bilo od neprocjenjive koristi. Da se ne brukamo pred svijetom i ne ubijamo Bosnu i Bosance, a da možda nismo ni svjesni toga.
