Piše: Saud Grabčanović
Izborni zakon u BiH
Carskom proklamacijom od 17. februara 1910. godine proglašeni su dugo očekivani zakoni o ustavnim uredbama za Bosnu i Hercegovinu. Pored Zemaljskog ustava (Štatuta), sankcionisano je još pet zakona, uključujući Izborni red, kojim su regulisani izbori za bosanskohercegovački Sabor. Red je sadržavao 52 člana, koji su određivali materiju vezanu za aktivno i pasivno pravo glasa, način izabiranja biranih članova Sabora, organizaciju izbora, način glasanja za pojedine kurije, te provođenje regularnosti izbora. Ustav nije donio nikakve novine u pogledu državnopravnog položaja BiH. Potvrđen je status corpus separatum, koji je Bosna i Hercegovina imala i do aneksije, a nije došlo ni do promjena u pogledu vrhovne upravne vlasti u zemlji. Ustavni zakoni u mnogo čemu nisu ispunili nade i očekivanja političke javnosti Bosne i Hercegovine, posebno u pogledu jednakog prava glasa za sve građane. Aktivno biračko pravo imali su muškarci s navršenih 24 godine života, ako su imali bosanskohercegovačku pripadnost i ako su boravili na području Bosne i Hercegovine najmanje godinu dana prije izbora, ali i svi austrougarski činovnici i željeznički službenici koji su tu živjeli. Aktivno biračko pravo imale su i žene muslimanke iz prve izborne kurije, ako su posjedovale zemlju i plaćale najmanje 140 kruna zemljarine. Pasivno biračko pravo bilo je uvjetovano muškim polom, granicom starosti od 30 godina i mjestom stanovanja u Bosni i Hercegovini. Sabor Bosne i Hercegovine je bio biran po tzv. „kurijalnom“ (klasnom) principu. Kurijalni izborni zakon za Bosnu i Hercegovinu bio je karakterističan zbog primjene konfesionalno-nacionalnog načela za podjelu kurija, kojom se osiguravao stalan broj zastupnika tri najveće etničke skupine. Omjer zastupnika pojedinih etničkih skupina u Saboru odgovarao je veličini tih skupina u cjelokupnom stanovništvu BiH. Ovakav, zakonom garantovani broj biranih zastupnika za pojedine etničke skupine, nije bio primjenjivan u ostalim južnoslovenskim predstavništvima u sklopu Austro-Ugarske. Prva kurija, koja se često nazivala i veleposjedničkom, sastojala se od dva izborna razreda sa utvrđenim brojem mandata za pojedini razred. U prvom izbornom razredu glasali su svi muslimanski posjednici zemlje koji plaćaju zemljarinu u iznosu barem 140 kruna, dok pripadnici drugih vjeroispovijesti koji ispunjavaju ovaj porezni cenzus su mogli birati hoće li glasati u prvom ili drugom izbornom razredu. Drugi izborni razred određen je poreznim (imovinskim) i intelektualnim cenzusom, tako da u drugom izbornom razredu glasale osobe koje plaćaju najmanje 500 kruna direktnih poreza (sa izuzetkom tzv. točarinskog poreza), te osobe koje su “svršile koju visoku školu u Austrougarskoj monarhiji i koji drugi njoj ravni naučni zavod u Austrougarskoj monarhiji”. Pred ovih osoba, u drugom razredu glasaju i pripadnici “duhovnog staleža svih zakonom priznatih vjeroispovijesti’’, aktivni i umirovljeni činovnici uprave BiH, učitelji, željeznički činovnici, vojnički činovnici, te “oficiri u miru.” U drugu kuriju spadali su svi stanovnici gradova sa aktivnim pravom glasa, ukoliko ne pripadaju i ne biraju u prvoj kuriji, s napomenom da se gradom smatraju “ona mjesta koja imaju gradski štatut ili se upravljaju po zakonu od 21. marta 1907.”
Treća izborna kurija je bila određena po čl. 8. Izbornog reda: nju su sačinjavali “Oni, koji imaju pravo birati i stanuju u seoskim općinama, a ne pripadaju I. kuriji, jesu birači III Kurije“.
Razvoj zdravstva i školstva u BiH u doba Austro-Ugarske
Razvoj zdravstva u BiH i gradnja bolnica
Odmah nakon okupacije austrougarska uprava je u Bosni i Hercegovini izvršila reorganizaciju veoma lošeg zdravstvenog sistema kojeg je naslijedila od Osmanskog carstva. Austro-Ugarska je u našoj zemlji stvorila modernu organizaciju zdravstva i prve oblike masovne zdravstvene zaštite stanovništva. U ta vremena je stanovništvo naše zemlje, usljed opšte zaostalosti i zapuštenosti, bilo izloženo raznovrsnim zaraznim bolestima (tuberkoloza, trahom, šuga…), endemskim bolestima (gušavost, sifilis, tifus, lepra, osteomalacija), epidemijama (kolera, kuga, velike i male boginje, trbušni tifus, šarlah ,difterija, zaušnjaci…). Ove bolesti, a posebno epidemije, kosile su stanovništvo, posebno mlađu populaciju. U BiH su tek pred kraj osmanske vladavine učinjeni prvi koraci u razvoju zdravstva. Bilo je to u doba velikih reformi koje je provodio Topal Šerif Osman –paša. On je u Sarajevu 1866. godine podigao prvu modernu narodnu bolnicu u BiH – Vakufsku bolnicu „Hastahanu“. Takođe u Sarajevu osniva i Vojnu bolnicu za osmansku vojsku. U cilju stvaranja domaćeg ljekarskog kadra, paša je u Istanbul na medicinske studije poslao Bosance: Mehmeda Šerbića, Zarifa Skendera i Jakova Sumbula. U vrijeme Topal Šerif Osman-paše osnivaju se i otvaraju bolnice „hastahane“ u Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli, Travniku i još nekim mjestima. Ali, sve su to bili objekti veoma malog kapaciteta, a za rad u njima nije bilo dovoljno školovanih kadrova. Otvoren je i jedan broj modernih apoteka. Međutim, pokušaji ovog paše da unaprijedi i osavremeni zdravstvenu zaštitu u tada veoma zaostaloj BiH bili su nedovoljni. Dolaskom Austro -Ugarske stvari se u zdravstvu naše zemlje korjenito mijenjaju. Pošto je teritorija BiH bila zaposjednuta od austrougarskih trupa, na njenoj je teritoriji odmah organizovana i nova okupaciona vlast. U tu je svrhu u BiH iz ostalih dijelova Monarhije doveden veliki broj činovnika i ostalih potrebnih kadrova za organizaciju nove vlasti. Sa njima su došle i njihove porodice. S obzirom na dugoročni plan austrougarske vlasti da ostane na ovim prostorima, pojavila se potreba i za pružanjem kvalitetne zdravstvene zaštite tim dovedenim kadrovima, prema modernim standardima na koje su bili navikli. Okupacione vlasti su odmah nakon okupacije pristupile brzoj organizaciji zdravstvene zaštite širom BiH po modernim evropskim standardima tog vremena. Prvenstveno im je bio cilj da se omogući liječenje njihovim činovnicima i vojsci a nakon toga i ostalom stanovništvu nove pokrajine. U tu svrhu 1879. godine je pri Zemaljskoj vladi u Sarajevu osnovan Zdravstveni savjet. Na inicijativu ovog savjeta iste godine su doneseni zakonski akti i pravilnici o zdravstvenom sistemu nove pokrajine carstva. Na osnovu plana ovog savjeta renovirana je i dograđena stara bolnica u Sarajevu i podignuta Zemaljska bolnica, te nekoliko kotarskih bolnica u BiH. Tako su veoma brzo nakon okupacije otvorene kotarske bolnice u: Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Tuzli, Bihaću i Travniku, kao i dvije opštinske bolnice. U tim gradovima su najprije renovirane postojeće male „hastahane“ iz turskog doba. A i u mnogim mjestima u zakupljenim zgradama su otvorene nove male privremene bolnice, koje su se tada nazivale „notsspittaler“ (nužne bolnice), i to u Bijeljini 1880, Brčkom 1886 i Derventi 1885. godine. Kasnije su te male bolnice modernizirane ili su izgrađeni veći, potpuno novi bolnički objekti. 1886. godine austrougarske vlasti počinju sa izgradnjom tzv. općinskih bolnica širom BiH, a od 1892. godine do 1903. godine izgrađene su i nove kotarske (sreske) bolnice. Nove su bolnice otorene u sljedećim sreskim mjestima: Tuzla 1886. sa 30 kreveta, Brčko 1886. sa 16 kreveta, Mostar 1887. sa 42 kreveta, Konjic 1889.. sa 14 kreveta, Banja Luka 1889. sa 64 kreveta, Višegrad 1896. sa 11 kreveta, Travnik 1899. sa 32 kreveta, Bijeljina 1900. sa 27 kreveta, Trebinje 1900. sa 27 kreveta, Foča sa 6 kreveta, Prnjavor sa 20 kreveta, Bosanski Novi sa 20 kreveta i Derventa sa 32 kreveta. Za vrijeme austrougarske vlasti u BiH su bile otvorene bolnice i u sljedećim manjim mjestima: Zvornik, Kotor Varoš, Kladanj, Cazin, Srebrenica, Livno, Zenica,Vareš, Gacko, Ključ i Goražde. Pored javnih bolnica u BiH su u vrijeme Austro-Ugarske postojale vojne bolnice, kao i privatne bolnice, te bolnice koje su otvarali rudnici i fabrike. Tako je u Tuzli 1891. godine počela sa radom Rudarska bolnica u Kreki. Zdravstvene ustanove koje su stvorene u BiH u doba Austro-Ugarske i ljekari koji su radili u tim ustanovama predstavljaju veliko i važno poglavlje moderne istorije Bosne i Hercegovine.
(Nastaviće se)