Spram liberalne demokratije su autoritarni režimi ili, može se slobodno reći, fašistički poredak !
Profesor je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Senadin Lavić, načinio je za DEPO Portal kompleksan komentar na temu identiteta/ bošnjaštva – bosanstva – islama, a shodno polemici koju smo započeli prethodnih dana kroz tekstove “Sarajevo: Da li smo zreli za kolektivno liječenje nacije?!? Bjesne danas oni koji su najveći krivci za bolest u kojoj živimo…” i “Iza zatvorenih vrata ‘Bošnjačkog sabora’: Kako je bošnjaštvo postalo zarobljeno islamom”.
Senadin Lavić je autor brojnih naučnih i stručnih knjiga i radova u zemlji i inozemstvu, bivši je predsjednik BZK “Preporod” BiH, član Upravnog odbora VKBI, te član Asocijacije nezavisnih intelektualaca ”Krug 99”…
Piše: prof. dr. Senadin LAVIĆ
Polazeći od logike
Ljudi su bića koja iskazuju stavove o pojavama i događanjima u svijetu. Svakoj pojavi se pridaje neko ime. U tom smislu čovjek je onaj koji imenuje! On imenuje i prostor i grupe ljudi koje na njemu žive. Čovjek, dakle, imenuje svijet i iskazuje stavove o onome što jeste. U logici i semantici postoji shvatanje da “razumijeti jedan iskazni stav znači: znati od čega zavisi njegova istinitost”. (E. Tugendhat/U. Wolf)
Govoriti stavove o pojedinim grupama (predmeta, bića, elemenata) uvijek podrazumijeva da ih zasnivamo na istinitim ili vjerovatnim saznanjima i “činjenicama”. U logici i u svakodnevnom jeziku (Umgangssprache) najjednostavniji stavovi su proste rečenice koje se sastoje od subjekta i predikata, naprimjer: “Neretva teče”, “Bosna je lijepa”, “Una je smaragdna” ili “Kiša pada”. Subjekt u ovim prostim rečenicama je supstantiv (imenica). Supstantivi mogu biti: imena (vlastita imena i kompleksna imena) i rodne oznake / generički nazivi (rodne oznake u užem smislu, kolektivne oznake i imena za materijal). Ime za biće je pretpostavka govora o biću, to jeste: tamo gdje ne postoji riječ kao da ne postoji biće! Posebno su imena ljudi i naroda interesantna za istraživanje.
Pitanje identiteta pojedinačnog čovjeka, pojedinca ili individue, s jedne strane, i ljudskih društvenih grupa, s druge strane, ima svoju realnu povijesnu dimenziju i, ujedno, fikcijsko-manipulativnu objektivaciju u zbilji. Odnos individualnog i kolektivnog pokazuje se u ovome fikcijsko-manipulativnom okviru kao prava “drama egzistencije” jer se koncept identiteta doživljava u krutom fundacionalističkom smislu. U tom sklopu identitet ljudi (pojedinaca i grupa) je predstavljen kao dat, definitivan, završen, zaokružen, vječnotrajući ili nepromjenljiv što znači da pojedinac i kolektiv ne mogu ići izvan zadanog okvira identitetnih oznaka (atributa). Ako neko, svjesno ili nesvjesno, izađe izvan zacrtanog i definiranog skupa oznaka, onda je to “izdaja” (“pradedovske vere”, roda, bratstva, plemena, naroda, predaka itd.), otpadništvo, hereza, odnosno to je prava drama u “plemenskom svijetu” koji je zasnovan na skromnim znanjima, navikama, tradicijama i svešteničkim svjetonazorima. Taj arhaični svijet zaostalosti najbolje se vidi u Gorskom vijencu kada članovi jedne grupe “sjede na guvnu” i donose odluku o uništenju druge grupe jer ona vjeruje na “drugačiji način”!
Danas je moguće shvatati identitet pojedinca ili grupe kao skup oznaka ili atributa koji mogu biti fungibilni, odnosno atributi se mogu mijenjati prema preferencijama koje su ovisne od konteksta. U racionalnom uvidu se pokazuje da je ljudski identitet uvijek pluralan (kompleksan, bogat, sadržajan) i da se ne može svesti na jednu uniformnu oznaku koja je, ustvari, izraz “diktature” imenovanja ili nametanja samo jednog obilježja kao dominantnog i superiornog nad drugima.
Neophodno je napraviti granice između pojmova (definicije kojima se određuje sadržaj pojma) da bi imali značenjske razlike koje nam omogućavaju govor i mišljenje. Bez finih značenjskih razlika ne može se uspostaviti komunikacijska orbita ravnopravnih i kompetentnih sagovornika. To je polazna pretpostavka znanstvene racionalnosti. Nametnuti “zaborav razlike” je kraj mišljenja i pokazatelj pada racionalnog govorenja koji se dešava u ljudskim zajednicama.
Logika, koja je u formi tradicionalne, aristotelovske logike bila sastavni dio filozofije, danas je samostalna znanstvena disciplina. (W. V. O. Quine/M. Filipović/N. Ibrulj) Obično je u filozofskoj tradiciji nazivana formalna logika i ona je za predmet imala učenje o pojmu, učenje o sudu i učenje o zaključku. Onda je iz toga polazišta razvijena kao samostalna disciplina i teorija o zaključivanju koja analizira sudove. (Franz von Kutschera/Alfred Breitkopf)
U logici jedan pojam nazivamo razgovijetnim kada nam je potpuno poznat njegov sadržaj (skup bitnih oznaka pojma). Taj pojam se može odnositi na cijelu klasu istorodnih ili istovrsnih predmeta, bića, ljudi, odnosno tim pojmom mislimo na cjeline sastavljene od takvih predmeta ili bića i on se naziva kolektivni (zbirni) pojam. Primjeri za zbirne pojmove su “ekipa”, “razred”, “jato”, “šuma”, “pleme” i tako dalje. Logika i semantika rade oko imena i njihovih značenja. Jezičko-analitičko “bistrenje” pojmova (imena za bića) pomaže da se razumije “upotreba pojmova” i epohalni prijelaz od “stvari ka pojmu”. (A. Newen/E. von Savigny)
Bošnjani, Bošnjaci, Bosanci – imena za ljudske društvene grupe
U pokušajima da se govori o imenima ljudskih grupa u vremenu i prostoru, dakle, o temporalno-spacijalnim bićima, pojavljuje se jedan nezaobilazan uvid, naime, primjetno je da ljudske grupe mijenjaju imena tokom povijesti. Isto tako, mijenjaju se povijesne okolnosti njihovog postojanja, dakle, povijesno-kulturni kontekst egzistencije. Veza između imena i konteksta upućuje na autorefleksiju grupe (kako misli, razumije i predstavlja sebe) i njezinu povijesnu moć. Nekada se imena mijenjaju da bi se pojedinac ili grupa sakrili od nečega ili nekoga. Nekada se imena zaboravljaju ili potiskuju zbog različitih stanja u kojima se jedna grupa nalazi. Ime je znak za biće!
Bosna je staro ime za prostor, poredak vlasti, kulturnu činjenicu koju čujemo više od jednog milenijuma. Njeno prvotno najstarije ime, najvjerovatnije, jeste u obliku Bosona što se, prema I. Pašiću, lingvistički idealno izvodi iz imena tračkog etnika Basanisai (βασανίσαι).
Bosna je, u odnosu na Srbiju i Hrvatsku, najstarije i najpostojanije ime na ovim prostorima za jednu prostornu jedinicu, formu vlasti, kulturno-povijesnu i političku činjenicu. U neosvještenim, spornim i opsolentnim izricanjima etnopolitike Bosna se svodi na geografiju ili geografski pojam koji svako može interpretirati prema vlastitim ideološkim potrebama ili ovisno od toga kolika mu je snaga. Bosna je, međutim, politička činjenica i bitno utiče na politički identitet građana koji u njoj žive i doživljavaju je kao svoju državu. Ona kao i svaka internacionalno (međudržavno) priznata država prevazilazi površnu naraciju o geografiji i etnopolitičkom identitetu. Današnje ime Bosne, Bosna i Hercegovina je ime nacionalne države svih njezinih građana bez obzira koliko ih danas zamajavaju i obmanjuju etnosveštenici i nacionalisti.
Pojmovi Bošnjanin, Bošnjak i Bosanac nisu identični (nemaju identičan ili istovjetan sadržaj i opseg) u logičkom smislu. Tačno bi bilo reći da su interferirajući, to jeste: imaju djelomično isti sadržaj i opseg ili, precizno govoreći, samo se djelomično ukrštaju njihov sadržaj i opseg.
Bošnjani su pripadnici medievalne narodne grupe na tlu Bosne koja nastaje iz antičkog i kasnoantičkog supstrata kojeg čine: ilirska plemena, Goti koji prave državu na teritoriji ilirskog plemena Desidijata, između Bosne i Drine, te Tračani, Avari, Kelti, Vlasi, Slaveni i druge plemensko-narodne grupe koje su se kretale prostorom Bosne kroz povijest. Bošnjani su, također, narod srednjovjekovne Bosne kojom vladaju Kotromanići. Oni su krstjani po vjerovanju i imaju Crkvu bosansku, dakle, dio su kršćanske metafizike, arijanske i manihejske provenijencije. Imaju pismo bosančicu kojim razvijaju svoju pismenost i jezičko iskustvo svijeta.
Bošnjani se od XV stoljeća nazivaju Bošnjaci. To nije ništa čudno i nepoznato, jer se ista pojava može naći i kod drugih naroda u okruženju. Varijacija imena Bošnjani/Bošnjaci rezultat je promjena povijesno-političkog konteksta, nestanka Bosanskog kraljevstva 1463. godine, uspostavljanja Osmanskog sultanata u kojem su oni ušli u muslimansko vjerovanje i poprimili kulturne karakteristike vezane za tu vjeru. Oni, naravno, nisu promijenili svoj biološki kod, narodni identitet, cijelu kulturnu formu, bosansku svijest koju pokazuju pod Banjalukom 1737. godine u boju protiv austrijske vojske, njihov narodni identitet koji u 19. stoljeću brane i čuvaju bosanski franjevci, među njima se rađa sevdalinka, epska književnost… Bitna oznaka sadržaja pojma Bošnjak (narodno ime) u ovome periodu (15.-20. stoljeća) jeste da budu dobri muslimani, a jedan dio dobri kršćani. To je njihov egzistencijalni ideal u kojem vjersko dominira predstavama o životu i svakodnevnim ponašanjem. Oni su bili narod s više vjera! Od 19. stoljeća ideologija nacionalizma ih je razdvojila na osnovu instrumentalizacije religije na “posebne i odvojene” etničke grupe.
Danas je Bosanac izraz političke nacionalne svijesti prema državi Bosni i Hercegovini, pripadanja državi i njezinim strukturnim određenjima. Bosanac nije negacija narodnog identiteta ili identiteta narodne grupe kako to etnopolitika želi lažno predstaviti. U riječi Bosanac se iskazuje politička odgovornost za državu i državljanski nacionalni identitet. Svi građani Bosne i Hercegovine su Bosanci bez obzira na njihovo etničko, religijsko, kulturološko, jezičko ili bilo koje drugo kulturno-psihičko identitetno određenje. Oni su u pravno-političkom smislu građani države Bosne i Hercegovine i prema njoj ispoljavaju poštovanje vladavine prava, patriotsku odanost i političku svijest.
U tom pravno-političkom smislu, država treba da osigurava slobodu i ravnopravnost svakom pojedinačnom ljudskom biću na njezinoj teritoriji. Na taj način država osigurava socijalnu, psihičku, ekonomsku i kulturnu stabilnost svakom građaninu. Bosanac je pripadnik ili član internacionalno priznate bosanskohercegovačke države-nacije.
Zato Bosanac ima semantičku vrijednost imena za bosansku naciju! Nacija je, dakle, politička zajednica ravnopravnih građana jedne države. Ona se ne treba reducirati na etničku ili religijsku društvenu grupu. Svi današnji građani i državljani Bosne i Hercegovine čine bosanskohercegovačku naciju i pripadaju istoj! Oni su Bosanci, građani Bosne i Hercegovine. Danas Bosanac znači – odan građanin svojoj državi Bosni i Hercegovini i njezinim vrijednostima (multietničko društvo, multireligijska zajednica, demokratija, vladavina prava i poštivanje pojedinca i kolektiva).
Prije u povijesti nije mogla postojati nacija Bosanac i bosanski nacionalni identitet, jer Bosna je tek od 1992. godine postavljena u internacionalni poredak kao 177. članica Organizacije Ujedinjenih Nacija. U bivšoj jugoslavenskoj državi se osjećalo bosanstvo kao pripadanje Bosni, ali je ono bilo potisnuto, nemišljeno i politički neprofilirano usljed dominacije koncepta Kulturnation i sveprisutne religijske svijesti. U ovome povijesnom času, Bosanac nije etničko-religijska, nego pravno-politička kategorija i ne dovodi u pitanje narodne identitete Bošnjaka, Hrvata, Srba, Jevreja, Albanaca, Crnogoraca i drugih koji žive u Bosni.
Tako, pojednostavljeno govoreći, možemo pratiti forme naroda: ljudi Bosne su “podanici vladara Bosne” u srednjem vijeku, oni su “dobri muslimani” potčinjeni sultanu od 15. do 20. stoljeća i, najzad, u našem vremenu su “lojalni građani” bosanskohercegovačke države.
Vjerski, narodni i nacionalni identiteti
Postojeći vjerski identitet je rezultat stoljeća nametanja određenih vjerovanja ljudima preko religijskih organizacija. On dolazi iz dubina vremena i ne može se apsolutno i potpuno racionalizirati, kao uostalom i sam ljudski život. Vjera je oblik ljudskog odnosa prema životu, Bogu i drugom čovjeku. Teologija se može razumjeti i kao antropologija i fiziologija. (L. Feuerbach) Naravno, ne vjeruju svi ljudi i ne pripadaju religijskim organizacijama, ali stoljećima je religijska organizacija bila osnova vlasti i instrument za “objašnjenje” povijesnih pojava i procesa, ali ljudi koji nisu slijedili religijske dogme bili su ekskomunicirani i “prokleti”. O tome izrazu moći, ali i dubokog licemjerja, upečatljivo je pisao F. M. Dostojevski u Zapisima iz podzemlja kada veliki inkvizitor zatoči samog Isusa.
Narodni identitet je skup oznaka (atributa) svojstvenih za postojanja jedne društveno-povijesne grupe koja sebe doživljava kao narod na osnovu njih: zajednički jezik, životna teritorija, zajednička povijest, vjerovanje, običaji, velike ličnosti, usmene predaje, razlike spram drugih grupa i drugo. Ove oznake sačinjavaju sadržaj etniciteta i ne smije ih se identificirati s pojmom nacionalnosti.
Nacionalni identitet je izraz postojanja političke svijesti o svojoj državi. Što je zanimljivo za ovu dimenziju identiteta, nacionalna i narodna svijest (ili identitet) se ne moraju poklapati, bez obzira što etnopolitika insistira da su narodna i nacionalna svijest identične. Svi stanovnici današnje Francuske, naprimjer, nisu etnički Francuzi, ali jesu “politički Francuzi”, dakle, nacionalno ili državljanski. U većem dijelu današnje Evrope, koja nasljeđuje liberalne i republikanske demokratske vrijednosti, nacija podrazumijeva političku organizaciju države i društva u kojoj su građani najviša vrijednost. To su građanska društva liberalne i republikanske demokratije. U današnjem smislu riječi nacija se vezuje uz razvoj kapitalističkih ekonomskih odnosa i moderne države-nacije od 17./18. stoljeća u zapadnoj Evropi.
Ostati na nivou pučkog ili narodnog identiteta u vremenu evropske epohe nacionalizma, znači jednostavno – ne misliti državu! Narod se mora uzdizati iz kulturne forme u političku zajednicu! To uzdizanje podrazumijeva “rad pojma” (G. W. F. Hegel), obrazovanje, razvijanje “svijesti o slobodi”, saznavanje nužnosti vladavine prava i time redom. Držanje naroda u regionu u zatočeništvu etničko-religijske Weltbild omogućava vladavinu populističkih vođa i njihovih grupa. Iz toga se razvijaju razni oblici populističko-ideološki manipulacija građana.
Spram liberalne demokratije su autoritarni režimi ili, može se slobodno reći, fašistički poredak
Etnopolitika je često u koketiranju s fašizmom, etnofaulizmom, rasizmom i nacijskim ekskluzivizmom i time stvara pometnju u organizaciji građanskih zajednica… Povijesno dominantni populistički nacionalizam (“populist nationalism”, izraz koristi Francis Fukuyama u tekstu “The populist surge”) pokazuje lahkoću negiranja institucija države, samovolju vladara, ignoriranje osnovnih ljudskih prava, slijeđenje kratkoročno isplativih politika, zloupotrebu vlasti (zakonodavne, sudske i izvršne), zloupotrebu religije, obezvrjeđivanje sistema obrazovanja i reduciranje kulture na etničko-religijske predstave o životu.
Bosanstvo je prirodna politička orijentacija građana države Bosne i Hercegovine. U njemu se dalje razvijaju povijesno-političke intencije ZAVNOBiH-a, republikanske Bosne, internacionalnog priznanja nezavisnosti suverene države Republike Bosne i Hercegovine, državno jedinstvo građana, oslobađanje naroda od etnofaulizma i fašističkih konzervativnih ideologija koje produciraju konflikte i nered. Bosanstvo je uzdizanje ljudi Bosne u formu slobodne egzistencije i građanskog društva.
(kliker.info)