Piše: Saud Grabčanović
Bitka na Monte Melleti, neviđena hrabrost Bošnjaka u borbama
Bitka na Monte Meletti na Soškom frontu, koja se odigrala krajem maja-početkom juna 1916. godine, predstavlja jednu od najslavnijih pobjeda austrougarske armije u Prvom svjetskom ratu. Monte Meletta je 1674 m. visok planinski masiv u današnjoj sjevernoj Italiji (južni Tirol – Alto Adiđe) na kojem su tada bili italijanski položaji. Conrad von Hötzendorf, šef Generalštaba oružanih snaga austrougarske armije, želio je izvojevati pobjedu na italijanskom ratištu. On je planirao da to učini brzim prodorom svojih trupa sa južnotirolskih planina u dolinu Venecije.
Na Monte Meletti (Fior) je u akciji bio bosanskohercegovački Pješadijski puk br. 2, zajedno sa austrougarskim pješadijskim pukovima br. 11 i 27 u združenoj 11. pješadijskoj brigadi. Ova brigada je bila dio 6. pješadijske divizije pod komandom generala kneza Aloisa Schoenburga-Hartensteina, odnosno dio III („željeznog“) korpusa iz Graca. Svi navedeni korpusi su bili iz Štajerske, stoga se u Štajerskoj njeguje sjećanje na bitke za Monte Melettu, ne samo zato što je u Gracu godinama bio stacioniran 2. bosanskohercegovački puk.
Bitka za Monte Mlletu je počela krajem maja 1916.godine. U to vrijeme je bh. regimenta služila kao rezerva sve do 29. maja i tek je 30. maja ušla u akciju. Tog je dana 1. četa I bataljona, sa svojim oficirom Bartom, očistila jedan planinski greben sjeverno od Monte Taverlea, uprkos žestokoj italijanskoj vatri. Italijani su prodoru Bošnjaka i pješadijskoj regimenti br. 76 pružili jak otpor, međutim major Glossner je sa svojim vojnicima u borbama 1. i 2. juna 1916. u području planinske kolibe Mandrielle i ugla uz carsku granicu uništio neprijateljske napore preciznim uputama. Italijani su pokušavali opkoliti i uništiti nadiruće Bošnjake, žrtvujući svoje najbolje vojnike, ali ipak im nije uspijevalo. U vrijeme tih borbi pješadijska je regimenta br. 27 napadala Monte Cimon, dok su regimente br. 11 i br. 73 zauzele Monte Baldo i južne susjedne vrhove. 30. maja uvečer su Italijani odbačeni u dolinu Campo Mulo. Dijelovi 6. pješadijskog garnizona su pregazili gornji dio doline i konačno došli do masiva Monte Meletta. Pogled na ogromni glavni vrh i činjenica da padine te planine može zasuti protivnička artiljerija, dale su naslutiti velike žrtve. Vrh ispred Monte Meletta di Gallio je zauzet 3. juna 1916. godine. Teren je napadačima stvarao ogromne poteškoće, zato je artiljerijska podrška bila neophodna. Napad je zbog kasnog dolaska artiljerije trebao uslijediti 5. juna 1916. Tog dana, prema naredbi brigadnog zapovjedništva 11. pješadijske brigade, vojnici su krenuli u napad. Napadački pokret je sporo napredovao. Žestoka neprijateljska vatra sa dobro zaklonjenih položaja, kao i snažna mitraljeska vatra sa odlično izgrađenih pomoćnih objekata već su u početnoj fazi pruzrokovale brojne žrtve. Još u toku noći jedan je bataljon regimente br. 27, bolje rečeno ono malo boraca što je ostalo, povučen i zamjenjen I i IV bataljonom iz bh. 2. regimente. Vrijeme je bilo kišovito, magle su se spuštale i prisiljavale na smanjenje aktivnosti. Zbog guste magle 6. juna, nastavak je napada izostao. Kada je svanuo 7. juni, mnogi oficiri i vojnici su znali da to treba biti odlučujući napad.
Konačni napad trupa K&K monarhije na italijanske položaje na Monte Melleti započeo je najprije opštim artiljerijskim bombardovanjem. Nakon dugotrajne artiljerijske paljbe tačno u 10 sati ujutro 7. juna 1917. godine Bošnjaci su krenuli u napad na italijanske položaje pod vođstvom obersleutanta Stjepana Duića i Glossnera. Napad obiju grupa (prva grupa pod vođstvom Glossnera i druga grupa pod vođstvom obersta Stjepana Duića) bio je usmjeren na glavni vrh Monte Meletta (kota 1.824). Austrougarski izvještaji iz tog vremena o tome govore: „Naša vojska se probijala kroz gustu maglu do 12 sati, kada su prišli na 400 metara neprijateljskoj liniji. Tada je obustavljen pokret, jer artiljerija više nije mogla sudjelovati u borbama zbog nevremena. Sad su se nalazili, gotovo nezaklonjeni, na padinama i terasama Monte Meletta. Dok su jedni bili uzbuđeni zbog nadolazeće bitke, drugi su čekali naredbe lagodno i opušteno. Bili su potpuno prepušteni svojoj sudbini. Ađutanti su se skupljali oko svojih vođa. Momci su očekivali da će u ovoj magli biti povedeni na prepad. Ali, teren je za to bio pretežak, a i Italijani, već odavno upozoreni na namjeru Austrijanaca, u najvećoj napetosti očekivali su napad Bošnjaka, kojih su se najviše bojali. Neprijateljski mitraljezi su počeli pucati u gustinu magle, ali gubici su bili mali. Bošnjaci su uz pomoć magle došli na samo 300 metara od italijanskih položaja, a onda je oko 12 sati daljnje napredovanje obustavljeno, jer se čekalo na nestanak magle, kako bi artiljerija ponovo mogla efikasno udarati po italijanskim položajima. Počelo je čekanje koje je ubijalo živce. Tek u 18.30 ponovo se javila artiljerija koja je precizno tukla po Italijanima. Zbog silnog otpora i velikih gubitaka (nekada čak i od vlastite artiljerije), napad je stao do 20.15, kada je ponovo krenuo, pod zapovjedništvom Von Glogovca. Zbog teškog terena, Bošnjaci su u rukama nosili samo puške i noževe. Tako naoružani su se sporo, ali sigurno približavali italijanskim položajima. Kada su Bošnjaci konačno probili položaje i upali u rovove, jedan talijanski mitraljez mjenja smjer i kosi po mjestu prodora. Ovo je trenutak Huse Škorića. Poput zmije je klizio ispod prepreke, skočio na alpince, pobio ih i mitraljez je ubrzo ušutio. Pri tome je i zarobio nekoliko Italijana. Kada su Italijani vidjeli da im pucaju linije, šalju rezervu, međutim Bošnjaci su nezadrživo osvajali sam vrh Monte Melette. Većina oficira je pala ili teško ranjena, ali tada su obični vojnici sami preuzimali odgovornost vođenja akcije. Posebno se iskazao Šerif Miljković, 19-godišnjak iz Kladuše. Na oči oficira Hasana Medića i Mile Dragičevića skočio je, pun bijesa i bez naredbe, samo iz ljutnje i mržnje, u cik-cak skokovima uz strmi obronak na jedan dobro zaklonjen protivnički mitraljez. Medić mu nije davao nikakvu šansu. Šerif se provukao ispod posljednje žičane prepreke, krenuo još malo ulijevo i skočio na posadu s leđa. Naoružan samo jednim bodežom sredio je Italijane. Zatim je izvadio mitraljez iz postolja i sa svojim plijenom se vrationa položaj. Nepovrijeđen, kroz pravu kišu metaka. Poseban slučaj neustrašivosti je bio i slučaj Ćamila Rejsa koji je od nestrpljenja za borbom, doslovice frontalno potrčao prema srednjim talijanskim mitraljezima, a za njim je jurnula i grupa ostalih Bošnjaka! Međutim, ono što se činilo nemogućim, uspjelo je. Kao prvi, Ćamil se bacio među talijanske vojnike i pokosio strijelce. Ostale su pobili njegovi suborci“.
O nemilosrdnim borbama koje su vodili Bošnjaci sa Italijanima na Monte Melleti Schachinger u svojoj knjizi nam govori ovo:
“U rukama su im samo bodeži i puške. Iscrpljena tijela stalno traže predah. Žestoka vatra s platoa Gallio ide u njihov desni bok. S leđa im udaraju granate s Monte val Bellea i Col del Rossa. A oni, kao da su gonjeni, uprkos smrti i paklu, idu sve bliže Monte Melettu. (…) Jedan neprijateljski mitraljez mijenja smjer, kosi na mjestu prodora u nadolazeću plimu. To je trenutak Huse Škorića. Poput zmije klizi ispod prepreke, skače, baca se na Alpince… udar… još jednom… i još jednom. Mitraljez šuti. Uzmiču. Dignute ruke…deset, dvadeset i više…Bošnjaci opijeni pobjedom kreću za bjeguncima, skaču, bacaju se, čuče i jure duž rova koji vodi ka trigonometru Monte Meletta”.
Dalje piše Schachinger:
„I Šerif Miljković iz Kladuše imao je veliki dan. Na oči fw. Hasana Medića i san. zgf. Mile Dragičevića, mladić je skočio, pun borbenog bijesa i bez naredbe, samo iz ljutnje, u cik-cak skokovima uz strmi obronak, na jedan dobro zaklonjen protivnički mitraljez, koji je neprekidno izlijevao vatru po napadačkoj liniji. Fw. Medić, koji je tek sad postao svjestan ludog čina i shvatio Šerifovu namjeru, nije mu davao nikakvu šansu. Život mu nije vrijedio pola novčića. Ali, Allah je umiješao svoju volju. Šerif se provukao ispod posljednje žičane prepreke, krenuo još malo ulijevo i skočio na posadu s leđa. Pun bijesa, sa samim bodežom, sredio je Italijane”, bilježi Schachinger i dodaje: “Poput prirodne, elementarne sile, Bošnjaci kao da su sad izvan sebe. Izbacili su Alpince iz njihovog položaja. Bez pardona, bez milosti. Osam sati i četrdeset pet minuta, uvečer. Monte Meletta je osvojena na juriš.”
(Nastaviće se)