Piše: Saud Grabčanović
CRKVENE DOGME RANE „CRKVE BOSANSKE“- BOGUMILSTVO
Prema svom učenju rana „Crkva bosanska“ pripada skupini ranohrišćanskih crkava katarsko-patarenskog učenja sa elementima gnosticizma, Manijevog učenja i monofizitske je orijentacije (monofizit grčki = jedno lice, Krist je samo bog, nema svetog trojstva u njemu). Korijeni ovoga učenja sežu u daleku prošlost i to još u doba nastanka kršćanstva kao religije. Bogumilsko učenje je pored izvora u Isusu Kristu, Jevanđeljima i Pavlovim poslanicama imalo elemente grčkih, rimskih, azijskih i egipatskih misterija, te je imalo i puno elemenata iz Manijevog učenja. Mani je bio perzijski prorok koji je stvorio Manijevu šizmu, koja je bila kombinacija Zoroastraizma (stare perzijske Zaratustrine religije), budizma i kršćanstva. Zbog ovog dijela vezanog za Manijevo učenje bogumile su još nazivali i manihejcima (Manijevi sljedbenici). Manijevo učenje je nastalo u trećem vijeku nakon Krista, a tri vijeka prije Islama. U tom učenju ima puno elemenata koji se kasnije javljaju u učenju islama. Pored ovih elemenata u islamu imamo i elemente Arijevog učenja, a on je tvrdio da Krist nije bio bog nego običan, od boga odabrani čovjek-božiji poslanik. Prvobitna Crkva bosanska, čiji su se vjernici nazivali krstjanima, bila je nasljednik kršćanskog gnostičko-manihejskog učenja i kao takva je učila da ima jedan bog, ali da na svijetu postoje dva osnovna principa: princip dobra i princip zla, dva su najviša bića, jedno dobro, koje je začetnik svega nevidljivog i duhovnog, a drugo zlo, koje je tvorac svega vidljivog i tjelesnog. Zbog ovakvog pristupa mnogi danas tvrde da su bogumili vjerovali u dva boga: dobrog boga Svevišnjeg-tvorca duhovnog, i lošeg boga Satanu-tvorca materijalnog, te da je zbog toga njihova vjera bila dualistička. Nažalost danas nam je o stvarnom učenju rane “Crkve bosanske” ostalo vrlo malo zapisa, jer su njihove svete knjige bile spaljivane kao “knjige nečastive”, te se većina onog što danas znamo o tom učenju zasniva najviše na pismenim optužnicama latinskih inkvizitora iz procesa vođenih protiv bosanskih “patarena”. Ipak danas postoje dva rukopisa rane Crkve bosanske, koji se prema gradovima u kojima se čuvaju nazivaju Pariška i Bečka tajna knjiga. To su latinski prijevodi bugarskih, odnosno starobosanskih rukopisa. U jednoj od ovih knjiga se na prvom mjestu spominje Bosna. Najvažniji od ova dva dokumenta je „Bečka tajna knjiga“ koja je bila sveto bogumilsko Jevanđelje, i u kojoj je iznesena osnova bogumilskog vjerovanja. U uvodnom dijelu ove knjige govori se o vjerovanju bogumila kako je nastao materijalni svijet i sam čovjek. Tu stoji ovo: ”Satana “bijaše uzmožnik nebesni kod prijestolja gospodnjeg i naredbenik nad svršiteljima što služahu Ocu”. (Iz ovog se vidi da su krstjani slijedili srednju neomanihejsku struju, po kojoj je prvobitno sve nastalo iz jednog izvora, a tek kasnije se podijelilo na dva). U vrijeme dok je služio dobrog Boga, Satana je nosio naziv Satanael. Kako je postao zavidan Bogu-Ocu, poželio je da izgradi drugo nebo, nebeski prijesto i sve ostalo. U Bečkoj knjizi stoji : “I zasjede na nebesa, zapovjedajući anđelu koji bijaše nad ajerom i onome koji bijaše nad vodama. I podigne dva dijela vode gore u zrak, a od trećeg dijela satvori pedeset mora. I tako bijaše izvršena podjela voda… Onda ponovo zapovijedi anđelu koji bijaše nad vodama: “Da staneš na dvije ribe!” I tada podiže jednu, treću ribu, iznad glave svoje i zemlja tu ostade suha. Onda uze vijenac od anđela koji bijaše nad ajerom i od polovine vijenca načini svoj prijesto, a od druge polovine sunčano svjetlo on napravi. Zatim uze vijenac od anđela koji bijaše nad vodama, od jednog dijela napravi svjetlo mjesečevo, a od drugog svjetlo dana. Od kamenja satvori oganj, a od ognja nebesku vojsku i zvijezde. Od njih pak satvori anđele – duhove svoje, kao u Svevišnjeg. Sazdade zatim gromove, daždove, grad i snijeg i postavi svoje anđele nad njima. Zapovijedi on, isto tako, zemlji da rodi svakovrsne životinje, drveće i trave. A moru naredi da ribe rodi, a nebu ptice.”“I tada odluči Satana da satvori človjeka, da ima neko da mu služi. I uze blato sa zemlje i od njega sazda človjeka, po obrazu svojemu. I potom naredi anđelu drugom da uđe u tijelo od blata, a onda uze od njega čest i od nje satvori drugo tijelo u liku žene, pa naredi anđelu od prvog tijela da uđe u njega. Anđeli mnogo plakahu, kad spoznaše da imaju smrtno tijelo, i da se jedan od drugog razlikuju u liku svome…
Doznavši za prevaru Satanaelovu, Svevišnji ga liši njegove božanske moći i naslova Boga. Da bi ublažio time prouzročen bijes, ipak mu dozvoli da bude gospodar svijeta kojeg je stvorio nakon svog pada. Ali pod teškim ugnjetavanjem Satanaelovim ljudski je rod patio. Svevišnji spozna da ga je ovaj prevario. Bolji dio čovjeka, njegova nevidljiva duša, odnosno pali anđeli, pripadali su Svevišnjem, a Satanael ih je odvraćao od njega. Zbog toga je Svevišnji ispustio Riječ, a taj Riječi sin bio je arhanđeo Mihael koji se prozva Isus Krist. On je sišao s Neba, primivši tijelo koje je samo prividno bilo ljudsko, a uistinu savršeno i božansko. Izašao je iz desnog uha Djevice Marije, koja je bila anđeo, a ne žena, tako da ona nije mogla biti majkom Kristovom. Tokom života Isus je činio djela spasa i sve ono o čemu govore evanđelja. Kako je samo prividno imao ljudsko tijelo, Isus nije mogao ni jesti, ni trpjeti, ni umrijeti, ni uskrsnuti. Osramotio je Satanaela stavivši ga u lance, a od imena mu je oduzeo posljednji slog “el”, što znači anđeo, tako da se on od tada naziva Satana. Izvršivši svoje poslanstvo, vratio se Ocu i sjeo s njegove desne strane, odakle je bio otjeran Satanael, te je ponovo ušao u Oca u kojem je bio na početku.»
U skladu sa ovim svojim učenjem bosanski krstjani su provodili svoj život i obrede. Stari zavjet i djela proroka smatrali su djelom Satane (Šejtana), kao i krštenje vodom. Oni su odbijali poslanje Sv. Ivana Krstitelja (Jahije pejgambera) i krštenje vodom. Njega su smatrali samim đavolom. Ovaj svijet smatrali su paklom jer u njemu anđeli (meleki) pate u smrtnim tijelima. Nakon smrti ljudske duše idu u raj ili se vraćaju natrag u pakao (na Zemlju), prema božijoj odredbi. Odavde se mogu izbaviti tek kad prime duhovno krštenje koje daju krstjani. Sakrament krštenja, koji su bosanski krstjani nazivali “krštenjem Kristovim”, izvodio se polaganjem na grudi bogumilskog Jevanđelja, a dijeli se polaganjem ruku i predavanjem knjige evanđelja. Time se opraštaju ljudima grijesi ali je svaki, pa i najmanji grijeh – smrtni grijeh, pa je potrebno da svaki onaj koji sagriješi bude ponovo “kršten” na ovaj način. Pripadnici Bosanske crkve su bili anabaptisti. Bošnjanin svojim rođenjem nije automatski (kao što je to kod drugih kršćana) postajao pripadnikom Crkve bosanske. To znači, da se on slobodno odlučivao o tome da li će biti pripadnik Crkve tek kad dođe u zrelije doba. Najbliže ovome su današnji Amiši iz Sjeverne Amerike. Osim obreda svjetovnog tipa, sve katarsko-patarenske sekte, pa tako i “Crkva bosanska”, imale su inicijantske obrede koje su prolazili svi “usavršeni” članovi zajednice. Inicijacija je shvaćena kao put oslobođenja duše zarobljene u materijalnom – korumpiranom i degradiranom tijelu kojim, zbog nesavršenosti njegova tvorca, upravlja princip Zla. U tu svrhu koristili su različite tehnike ekstaze za odvajanje duše od tijela, tehnike slične onima iz hindu-yoge. Od trenutka inicijacije, koja ih je svrstavala u “Usavršene”, “pravi krstjani” su se obavezivali na apsolutnu čistoću duha i tijela, doživotni celibat i na još strože vegeterijanstvo. Bogumilski su se vjernici dijelilili u dvije skupine. Prvu skupinu, koja je bila najmanja, činili su „pravi krstjani i krstjanice“ za koje su važila stroga pravila i zakoni crkve. Drugu skupinu su činili „mrsni ljudi“. Ova je skupina bila veća i za nju su važili nešto blaži crkveni propisi. Bogumili su osuđivali ratove i ubijanja, osim u samoodbrani, jer su smatrali da se svaki čovjek može za svog života spasiti, te su čak osuđivali i svako ubijanje životinja. Zabranjivali su svako polaganje zakletve i davanje milostinje, smatrajući da se na taj način umanjuju izgledi za spas tog čovjeka. Sahranjivali su se pod veoma teškim kamenim sarkofazima nazvanim „stećci“, čiji je zadatak prevashodno bio fizičko sprječavanje njihovog uskrsnuća nakon smrti i ponovnog dolaska na „ovaj svijet“ kojeg su smatrali paklom.
(nastaviće se)