Piše: Saud Grabčanović
CRKVENA ORGANIZACIJA RANE CRKVE BOSANSKE
Bosanski bogumili- krstjani nazivali su Rimsku crkvu crkvom idola. Po njima jedina prava Kristova crkva bila je njihova “Crkva bosanska”. Smatrali su da su krstjani nasljednici apostola, a da je njihov djed bio jedini pravi Kristov namjesnik na Zemlji – jedini autentični nasljednik svetog Petra. Nadalje, bogumili su odbacivali bogomolje i ostale čvrste građevine (crkve) određene za crkveni kult i nazivali su ih “đavolove sinagoge”. Nisu priznavali hostije niti sveti sakrament. Pričest kruhom i vinom su odbacivali i smatrali su da se Kristovo tijelo ne može pretvoriti u kruh, a i ako može, onda tog kruha ne treba jesti, jer je to kanibalizam! Nisu priznavali križ kao simbol kršćanske vjere, jer je to bilo sredstvo za ubijanje, pa su govorili : „Ne smiješ obožavati drvo kojim ti je brat ubijen“. Crkvena zvona i poziv zvonom na molitvu su smatrali krivovjerjem, a zvono su nazivali „đavolja truba“. Na molitvu su vjernike pozivali „klepom“. To je drvena daska u koju se udara drvenim batom. Molili su se pet puta na dan. Prva molitva je započinjala u ranu zoru, druga je bila u podne, treća oko tri popodne, četvrta u sumrak, a peta u tri sata ujutro. Osuđivali su kult svetih slika i kipova u katoličkim i pravoslavnim crkvama. Javno štovanje i klanjanje slikama i kipovima su smatrali idolatrijom. Bogumili su zabranjivali obožavanje svetačkih relikvija i moštiju kao i molitava Katoličke i Pravoslavne crkva za mrtve. Oni su smatrali da je jedina vrijedna i spasonosna molitva koju Bog prihvata: “molitva Gospodnja” (Očenaš).
U svom je sastavu “Crkva bosanska” je imala dvije skupine vjernika: 1.) “prave krstjane i krstjanice” i 2.) “mrsne ljude”. Pravi krstjani i krstjanice bili su redovnici-kaluđeri, oni koji su primili i davali krštenje i držali se strogih odredbi svoje crkve i vjere . Ove su redovnike obični vjernici posebno cijenili i oni su bili glavna pokretačka snaga Crkve bosanske te čuvari i misionari njenog učenja. Mrsni ljudi su bili obični vjernici, oni koji su prihvaćali crkvena učenja kao istinita, ali nisu živjeli po strogim odredbama krstjana, oni bi tek pred smrt primili potpuno duhovno krštenje. Odabrani su krstjani između sebe, demokratski, na crkvenim saborima birali svoje crkveno vođstvo i samog djeda. Ti „odabrani krstjani“ su živjeli u posebnom objektima-hižama koji su bili zajednički za redovnike i redovnice. Nisu zavisili od milostinje pobožnih vjernika niti su tražili priloge za crkvu, nisu ubirali nikakve crkvene namete i poreze. Imali su zajedničke zemljišne posjede i zajednički imetak. Te zemljišne posjede su zajednički obrađivali i od toga su se izdržavali. Odabrani krstjani su oblačili jednostavnu kratku suknenu haljinu crne boje s dugim rukavima,visokog ovratnika na koji se spuštala pomno uređena duga kosa, a nogavice su im tijesno prilijegale uz noge do gležnja. Na haljini su imali kukuljicu slično kao franjevci. Na čelu Bosanske crkve bio je djed ili „did“ koji je bio duhovni prvak bosanskohercegovačkih krstjana. Djedu su pomagali gosti,starci i strojnici koji su hijerarhijski bili svaki za stepenicu niže od njega. Zajednički su ih nazivali “poglaviti krstjani” ili “dobri mužje”.
Kako nisu gradili crkve, članovi “Crkve bosanske” vršili su svoje obrede u privatnim kućama nekog od članova zajednice. Lokalnu zajednicu (džemat) nazivali su “hiža” (kuća), a na njenom čelu nalazio se starac. Pored molitvi u kućama ljeti su se bogumili molili na otvorenom, najčešće na vrhovima visokih brda, kao i pećinama. Tradicija ovog obreda postoji i danas kod Bošnjaka-muslimana – primjer djevojačke pećine u Kladnju, te poznata Ajvatovica kod Prusca. Odabrani krstjani i krstjanice su živjeli veoma strogim isposničkim i asketskim životom. Cijeli život su provodili u celibatu i odricanju od svih tjelesnih užitaka. Dobri krstjani i krstjanke nisu se ženili niti udavali, a bilo im je zabranjeno imati djecu i porodicu. Sahranjivali su se na posebnim mjestima ispod kamenih sarkofaga u obliku kuće–stećaka koji i danas svjedoče o postojanju te danas potpuno nestale vjerske skupine. Glavno sjedište Crkve bosanske i samog djeda bilo je uvijek u blizini mjesta gdje je stolovao ban, a kasnije bosanski kralj. Nekoliko vijekova je sjedište bosanskog Djeda bilo u selu Moštre pokraj Visokog, a jedno vrijeme u samim Milama (danas Arnautovići selo kod Visokog), ljetnoj rezidenciji bosanskog kralja i mjestu gdje su se tradicinalno održavali sabori bosanskog plemstva, viteški turniri, crkveni sabori, kao i krunisanje bosanskih kraljeva. U vrijeme kada su u Bosnu stigli franjevci i Inkvizicija, a bosanski kraljevi silom morali prihvatiti katoličanstvo, sjedište Djeda je preseljeno u grad Hodidjed (pored današnjeg Sarajeva), a na kraju, pred sam pad kraljevine Bosne pod Turke, bilo je u Hercegovini u mjestu Blagaju na vrelu rijeke Bune, gdje se danas nalazi poznata tekija.
(nastaviće se)