Piše: Jusuf Trbić
Na naše nacionalizme može se primijeniti definicija koju je Hannah Arendt iznijela u knjizi „Izvori totalitarizma“ – to su „plemenski nacionalizmi“, koji su potpuno drugačiji od zapadnjačkih državnih nacionalizama, objedinjujućih i jednakih državnom patriotizmu. Ona iznosi još neke karakteristike takve vrste svijesti, koje lako prepoznajemo: pripadnici takvih naroda, bez smisla za demokratiju i odgovornost, smatraju da je „njihovo“ gdje god žive pripadnici njihovog plemena; oni boluju od kolektivne paranoje i uvijek tvrde da su okruženi neprijateljima; njihovo pleme je „božanskog porijekla“ i zato nije dužno da poštuje norme koje važe za sve ostale; činjenicu porijekla smatraju razlogom za ponos; oni se u potpunosti razlikuju od drugih, a pogotovo od onih koji im smetaju da ostvare svoje imperijalne snove, bolji su od „njih“ i imaju pravo da ih ugnjetavaju. „ A kako i da ne postoji suštinska razlika kad su Srbi nebeski narod, podrazumeva se da oni zato imaju veća prava nego drugi. Zato nas svi i mrze, jer nas je Bog lično i personalno izabrao za velika dela. Čim Srbi nisu privilegovani, naši patriotski burevesnici zakukaju kako je srpki narod ugrožen.“ Falsifikovanje prošlosti i sadašnjosti stvara mutni, kontrolisani haos, u kojem cvjeta bijeda, i duhovna i materijalna, u kojoj se gube svi principi i vladaju glupost, ropski karakter, neznanje, laž, mržnja i strah od drugih. Vladajuće elite grade sistem apsolutne neodgovornosti, a društvo zapada u ambis samodestrukcije i propadanja iz kojeg nema izlaza. Nacionalizam negira Jugoslaviju zbog komunizma, ali nema kritike autoritarnog karaktera tog sistema, na meti je samo ono što bi svuda i uvijek bilo označeno kao pozitivno: građansko društvo, sekularizam, ravnopravnost, uvažavanje razlika, otvorenost, jasan sistem vrijednosti, vrednovanje znanja, zakonitosti i rada. Nema kritike nedemokratske prakse, već samo gušenja nacionalizma, a pošto su četnici, ustaše i slični njima bili izraziti nacionalisti, oni su, razumljivo, promovisani u nove heroje. Kad su u Sarajevu ulica i škola dobile ime ustaškog intelektualca Mustafe Busuladžića, i to u vrijeme vlasti SDP-a, bivših komunista (u toj opštini), opravdanje je bilo da je on žrtva nepravednog suđenja. Niko nije pomenuo tolike žrtve nepravdenih suđenja (i bez ikakvog suđenja) ustaškog režima, kojem je služio Busuladžić, među kojima je bilo, samo u Sarajevu, više od četiri stotine Muslimana. Niti je rečeno kako će se nekom jevrejskom djetetu, đaku u toj školi, objasniti zašto škola nosi ime čovjeka koji je slavio istrebljenje Jevreja i pozivao, na samom kraju rata, sve muslimane svijeta da brane fašizam. I nikome iz vlasti nije palo na pamet čemu vodi to veličanje fašizma kod onih koji su bili najveće žrtve fašizma u Jugoslaviji, nakon Jevreja. Vođeni maksimom „kad mogu oni, možemo i mi“, i Bošnjaci su zapucali na antifašizam izjednačavajući ga, sasvim pogrešno, s ateizmom, pa su rehabilitovali, pored ostalih, i Huseina efendiju Đozu, imama Handžar divizije, i Aćif efendiju, odlikovanog nacističkim Željeznim križem II reda, i Huseina Rovčanina, koji je poginuo braneći odstupnicu majoru Pavlu Đurišiću, jednom od najvećih masovnih ubica muslimana. Dovoljno je što su bili vjernici, sve ostalo je nevažno. Malo ko danas pominje muslimanske brigade i brojne antifašiste, od kojih su mnogi dali živote u borbi protiv ustaša i četnika. Novi kriterij je muslimanstvo, pa se pisac Enver Čolaković ne veliča zbog svoje književnosti, već svoje privrženosti vjeri. Ali, nije ni to sve. Bošnjački ideolozi iz misaonog kruga Mladih muslimana ne uvažavaju ni one koji su bili istinski intelektualci i vjernici, a istovremeno i antifašisti, poput Hamdije Ćemerlića – ništa im to ne vrijedi ako nemaju oreol žrtve navodno nepravednih suđenja u režiji komunističke vlasti. Pri tome se, bez kolebanja, zalažu za one političke sisteme koji i danas zatvaraju bez suđenja i skidaju glave i za mnogo manje stvari, nudeći Bošnjacima primjer zaostalih i krajnje autoritarnih islamskih država. U Sarajevu su iz naziva ulica protjerani narodni heroji Fuad Midžić, Vaso Miskin, Radojka Lakić, Slaviša Vajner Čiča, Ahmet Fetahagić, Jusuf Džonlić i mnogi drugi, a ulicu Đede Kecmanovića, predsjednika ZAVNOBiH-a, te tihe zakletve bošnjačkih „patriota“, dobio je Nusret Šišić Dedo, nekadašnji ustaški časnik i, u ovom ratu, pripadnik Zelenih beretki.
Vladari naših sudbina kreiraju novi identitet svojih podanika kao poslušnih, bezličnih pripadnika plemena, opijenih rasom, mitovima, mržnjom prema svemu drugačijem, kičerskom kulturom, neznanjem i slijepom vjerom u demagogiju svojih vladara, koji tvrde da nas upropaštavaju, zavađaju, unesrećuju, potkradaju i vode u propast – u našem interesu. Vjerske zajednice podržavaju novi fašizam iz istih razloga – Jugoslavija je bila sekularna i odnosila se isto prema svim religijama, a one, po prirodi stvari, hoće vladavinu religijskog i hoće svoja stada, slijepa i gluha, koja mogu voditi kud hoće. Zbog toga je tako jaka sprega vjere i politike, koja stvara sakralizovanu politiku i nacionalističku religiju, dvije udružene sile na istom zadatku stvaranja zasebnih atara za svako pleme posebno. Promjene ideološkog sistema u toku i nakon rušenja Jugoslavije bile su tako vratolomne i sveobuhvatne, da se to može uporediti s nacističkom „revolucijom duha“ u Hitlerovoj Njemačkoj, koja je donijela ujednačavanje društvene svijesti (Gleichschaltung) na način dotle nezabilježen u istoriji. Bila je to, kako su govorili, kulturna revolucija čiji su rezultat bili milioni „opranih mozgova“. Nametanje zvanične politike pamćenja kod nas toliko je u suprotnosti sa istinom, činjenicama, sjećanjima i opredjeljenjima većine građana, da je pravo pitanje kako je sve to moglo proći bez ozbiljnijeg otpora. Logika tog mišljenja je jasna: antifašisti su bili protiv nacionalizma, i zato će uvijek biti negativci, a kvislinzi i fašisti su bili nacionalisti, koji potvrđuju legitimitet sadašnje vlasti, pa su dobri, ma kakvi da su zaista bili. Ima li danas nekoga ko ne zna da je nacionalizam kancer koji razara naše društvo i uništava sve nas? Ili nekoga, pogotovo iz starije generacije i iz intelektualnih krugova, ko ne zna šta je fašizam i ko mu je pripadao? Ali, malo ko se buni.
Nisu zabilježeni čak ni skromni protesti ispred škole s Busuladžićevim imenom, na ulicama koje su nazvane po fašistima, ispred spomenika ili državnih organa koji su odgovorni za takvu nominaciju javnih prostora. U Rudom je, povodom obilježavanja 73. godišnjice najslavnije partizanske brigade – Prve proleterske, u spomen-sobu brigade postavljen veliki portret Draže Mihajlovića, smrtnog neprijatelja partizana, a uz to je Ulica Prve proleterske u tom gradu preimenovana u Ulicu Draže Mihalovića. Kako navode mediji, u „crvenom“ Splitu danas nema ni jedne ulice koja nosi ime nekog antifašiste, ali to više nije nikakav izuzetak.U Bijeljini postoji trg u centru grada koji nosi ime đenerala Draže Mihajlovića, a na tom trgu se nalazi bista narodnog heroja Veselina Vese Gavrića koga su zaklali četnici tog istog Mihajlovića. U BiH još nema šanse da se izglasa zakon o zabrani fašističkih organizacija ili zabrani negiranja genocida, a ravnogorski četnici su uredno registrovani i zakonski izjednačeni s antifašistima. U RS-u su slavljeni ne samo zločinci iz Drugog svjetskog rata, već i iz rata protiv Bosne, čak i oni osuđeni za genocid, i data su im najviša odlikovanja. Zar može gore od toga? Zar moramo plaćati takvu cijenu prostačkom nacionalizmu koji nas je sve unazadio za sto godina? Ako je nacionalizam zaista paranoja, bolest uma, kako je pisao Danilo Kiš, onda smo mi bolesno društvo koje je skrenulo na stranputice istorije, društvo koje je prihvatilo bijedu, mržnju i smrt kao svoje zastave. I to dobrovoljno. „ Što je sa svima onima koji su prihvatili ideologiju koja neizbježno vodi k smrti „drugoga“, onima koji čak možda nisu vjerovali, ali su se mirno prilagodili, nisu se odupirali“, pita Slavenka Drakulić. „Ako svi znaju šta se događa, a nitko se tome ne odupire – kako se to zove? Sve dok se ne nađe odgovor na to pitanje, do tada će iz ormara prošlosti povremeno ispadati kosturi koji će sijati nemir i izazivati polemike. Jer ako je istina da ne postoji kolektivna krivnja, pa čak ni kolektivna odgovornost, pitanje je postoji li kolektivna nevinost?“
(Nastaviće se)