Kako je odbranjeno Predsedništvo BiH
U vojnom smislu 2. maja 1992. Jugoslovenska narodna armija doživela je krah u pokušaju da zauzme Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i okupira grad. “Vojska je napustila kasarne u gradu. Stoga, smatram da je 2. maj 1992. bio odlučujući. Da su taj dan ušli u Predsjedništvo i zauzeli ga pitanje je da li bi došlo do razmjene Alije Izetbegovića i Milutina Kukanjca i te cijele ovdašnje armijske oblasti”, kaže Dragan Vikić, komandant Specijalnih jedinica MUP-a i najveća legenda odbrane Sarajeva.
Sarajevske vlasti obeležile su 2. maja Dan Sarajeva, podsetivši, polaganjem cveća i venaca na šehidska mezarja, na dan kada su Teritorijalna odbrana i građani odbranili zgradu Predsedništva Bosne i Hercegovine od agresora iz Jugoslovenske narodne armije i srbijanskih specijalnih jedinica. Sarajevski mediji podsetili su na ovaj dan i hronologiju događaja.
Po povratku sa mirovnih pregovora u Lisabonu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, njegova kćerka, zatim prevoditeljica Sabina Berberović i zamjenik predsjednika vlade Zlatko Lagumdžija uhapšeni na Aerodromu Sarajevo i odvedeni u Lukavicu u vrijeme žestokih borbi oko Predsjedništva BiH.
General JNA Milutin Kukanjac ponudio iz opkoljene komande da se njemu i ostalim vojnicima omogući izvlačenje u zamjenu za Izetbegovića. U dramatičnim pregovorima, vođenim između članova predsjedništva BiH Ejupa Ganića i Stjepana Kljujića sa generalima JNA, koje je predvodio Vojislav Đurđevac, dogovoreni su principi razmjene. Pregovori uživo emitirani na RTV BIH.
To su ključni događaji koji su obilježili 2. maj 1992 godine.
Početak maja 1992. godine će za sve Sarajlije zauvijek ostati duboko urezani u sjećanje. Pokušaj specijalnih jedinica tadašnje jugoslavenske vojske da zauzmu zgradu Predsjedništva BiH kulminirao je na Skenderiji, gdje ih zaustavljaju Specijalna jedinica MUP-a i Teritorijalna odbrana BiH koju su činili građani Sarajeva. Prva velika bitka za glavni grad Bosne i Hercegovine se desila 2. maja 1992. godine. Pucnjava iz automatskog oružja i eksplozije artiljerijskih granata satima su odjekivale centrom Sarajeva. Građani nisu ni znali šta se tačno dešava, a po intenzitetu pucnjave i siline eksplozija bilo je jasno da se ne radi o uobičajenom puškaranju i sporadičnom granatiranju Sarajeva.
Otvoreni program Televizije Sarajevo, 2. maj 1992. U direktnom radijskom prijenosu dnevnika tadašnje Televizije Sarajevo svjetska javnost je saznala da je Predsjedništvo BiH napadnuto, da je Komanda JNA u Sarajevu u okruženju, da je predsjednik države u zarobljeništvu, da se grad razara iz svih artiljerijskih oruđa i da se posredstvom medija pregovara o obustavi vatre i razmjeni zarobljenih.
Isti dan je granatama i zapaljivom municijom sa brda oko Sarajeva, zapaljena zgrada Glavne pošte na Obali. U potpunosti je izgorila, te je onemogućena telefonska komunikacija u gradu.
Dan kada je odlučeno o toku rata
“Kada je predsjednik Izetbegović zarobljen i kada je bila razmjena, ne bi oni njega tako lako pustili da su u noći na 2. maj završili posao. Mi smo taj dan veliki posao uradili, 2. maj je za mene ključni dan toka rata u Sarajevu, jer tog dana je Sarajevo trebalo biti presječeno. Oni su došli do Predsjedništva nekih tridesetak metara. Da su uspjeli ući, tok rata bi bio drugačiji.”, kaže Dragan Vikić, komandant Specijalnih jedinica MUP-a i najveća legenda odbrane Sarajeva.
Prema mnogim svedocima i analitičarima, 2. maj 1992. godine za Sarajevo, ali i Bosnu i Hercegovinu, njen opstanak i nezavisnost je datum od presudnog značaja. Takvog je mišljenja i Dragan Vikić.
“Padom glavnog grada, pala bi i BiH. Taj dan mnogi smatraju danom ‘D’. Napad paravojnih formacija Srpske demokratske stranke (SDS) sa dobrovoljcima, potpomognutim Jugoslovenskom vojskom sa tenkovima, minobacačima i svim artiljerijskim oružjem kojim su raspolagali počeo je u četiri sata ujutro”, rekao je Vikić za Anadoliju.
“Međutim, zaustavili smo ih na Vrbanja mostu, a drugi pravac napada bio je iz pravca bolnice Jagomir. Na taj način su željeli da presijeku grad. Računali su na to da se u tom međuprostoru nalazi kasarna “Maršal Tito”, koja je bila pretrpana vojskom i rezervistima koji bi im mogli pomoći u izvođenju akcije“, podseća Vikić.
Sprečena dejstva paravojske SDS
Prema njegovim riječima za uspješnu odbranu od napada veoma važne su bile predradnje koje su obavljane, kako u vojnom, tako i u obavještajnom smislu.
“Početkom aprila, domogli smo se kompletne ratne dokumentacije o paravojnim formacijama SDS-a u svih deset općina u Sarajevu. Uspješno smo sa drugim kolegama iz Službe državne bezbjednosti i policijskim snagama uspjeli taj dio u gradu razoružati i faktički ga ugasiti. Moram reći da je 17. aprila obavljena veoma značajna akcija ulaska u tvornicu Pretis, gdje smo se domogli protivoklopnih sredstava, granata za ZIS top, koje do tada branioci Sarajeva nisu ni posjedovali. Tako smo 2. maja imali preduslove da im se žestoko suprotstavimo”, kaže Vikić i dodaje da je jedan detalj bio od presudnog značaja.
“Dan prije napada u toku večernjih sati dobili smo pravovremenu informaciju od Munira Alibabića, načelnika Službe bezbjednosti, da će se napad dogoditi u jutarnjim satima. Tako smo imali vremena na ključne pozicije ‘gurnuti’ dodatne snage i zadati im 2. maja velike gubitke. Uz policijske snage u toj akciji je učestvovao veliki broj patriota grada Sarajeva predvođenih svojim komandantima. Ipak, policijske snage su bile od presudnog značaja, kao najosposobljenije, najbolje naoružane i najobučenije za takve situacije. U to vrijeme se tek formirala Teritorijalna odbrana. Okosnica tog otpora bile su policijske i samoorganizovane patriotske snage iz svih dijelova grada”.
Taj 2. maj neće ostati upamćen samo po napadu srpskih snaga na ključne institucije i tačke u Sarajevu, nego i po otmici Alije Izetbegovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Republike BiH. Sa delegacijom, s kojom se vraćao sa pregovora iz Lisabona, Izetbegović je zadržan na aerodromu, a potom prebačen u Lukavicu u kasarnu JNA.
“Bitno je naglasiti da se taj dan iznenada u Sarajevu pojavio i Fikret Abdić. Nakon što je slomljen napad, regularna Jugoslovenska vojska sa svojim zaštitnim pukom, koji se nalazio u Butilama tokom dana ušla je u Sarajevo. Uprkos činjenici da je na snazi bio sporazum da se po gradu mogu kretati samo sanitetska vozila ili vozila za snabdijevanje hrane”, rekao je Vikić.
On je dodao da je gotovo 300 vojnika sa oklopnim i protuoklopnim vozilima i svim onim čime su raspolagali došli su sa namjerom da zapale Glavnu poštu na Obali. U tome su djelomično uspjeli, ali nisu ušli u Predsjedništvo, rekao je bivši komandant specijalne jedinice.
Prelomna tačka
“Tada su oni imali sve regularne snage unutar grada, opkoljenog paravojnim formacijama. No, tada su slomili zube na Sarajevu i rat je otišao u drugom pravcu, a to je bilo permanentno granatiranje i ubijanje civila. U vojnom smislu su doživjeli krah, jer im je propao plan da okupiraju grad. Nakon toga je vojska napustila kasarne u gradu. Stoga, smatram da je 2. maj 1992. bio odlučujući. Da su taj dan ušli u Predsjedništvo i zauzeli ga pitanje je da li bi došlo do razmjene Izetbegovića i Milutina Kukanjca i te cijele ovdašnje armijske oblasti”, smatra Vikić.
Jedan od ključnih ljudi odbrane Sarajeva od srpskih snaga i vojske JNA navodi da se iz dokumentacije do koje su došli, te kasnijeg slijeda događaja, među kojima je otmica predsjednika Izetbegovića i pojavljivanje Abdića u Sarajevu, jasno vidi da je sve bilo dobro isplanirano.
“To je pitanje za istoričare da istraže sve činjenice. Nažalost, ovdje svako ima svoju istinu, ali će nakon određenog vremena sve biti poredano i sve će se znati, šta je sve prethodilo 2. maju i zašto je baš taj dan odabran za sve te događaje. Patriotske snage i policija BiH uspjele su taj dan pretvoriti u dan pobjede. Od naroda i njegovog srca nema ništa jače, a to se pokazalo 2. maja kada smo zaustavili nadmoćnijeg, naoružanijeg, spremnijeg i neprijatelja sa određenim ciljem”, kaže Vikić.
Kada pomisli na 2. maj 1992. Vikiću je prva asocijacija početak rata, jer tada je prema njegovom mišljenju definitivno postalo jasno da nema mirnog rješenja i da je počela agresija na Sarajevo i BiH.
“Do 2. maja radili su tramvaji, trolejbusi. Faktički je rat krenuo, ali vjerovatno druga strana nije bila spremna da ono što je uradila 2. maja uradi ranije, početkom aprila. Izgleda da im je trebalo vremena. Kada gledate ta naša zajednička sredstva, naprimjer tramvaje kako gore, postajalo je jasno da je rat počeo. Do tada sve nekako mislilo se možda će se postići neki sporazum i riješiti sve na miran način. Međutim, tada više nije postojala nikakva šansa i išlo se u odbranu. Sigurni smo da smo vodili odbrambeni rat. Naša strana sigurno nije imala nikakav plan, ali za njihov se znalo i tada i danas, neki poput Vojislava Šešelja pričaju o tome. Sve se zna šta se dešavalo. Naoružavali su ljude planski, došli smo do dokumenata u kojima su bili podaci sa imenom i prezimenom čovjeka i koje naoružanje duži, tako da je sve to bilo organizovano i pripremljeno”, rekao je Vikić za Anadoliju.
(e-novine.com)