Piše: Jusuf Trbić
Davno je neko rekao: tamo gdje prestaje logika, tu počinje Bosna. Sve je u ovoj državi mimo svijeta i pameti. Kod nas je prošlost važnija od budućnosti, ono što je davno prošlo važnije je od hljeba našeg svakidašnjeg. Kod nas vladaju najgori, a te najgore mi biramo na svakim novim izborima. Biramo ih, a znamo da nam lažu, da kradu i trpaju u sopstvene džepove, znamo da su to ljudi tanke pameti i još tanjeg morala, znamo da dogovorno održavaju ovo nesnošljivo stanje haosa i svekolikog propadanja, znamo da s njima neće biti boljeg sutra, ali kad dođu izbori, mi bježimo od svoje odgovornosti, pa ne glasamo uopšte ili glasamo opet za te iste, najgore. A kod nas je neprekidno predizborna i izborna atmosfera, samo što prođe jedno izlaženje na glasačka mjesta, naši političari počnu kampanju za sljedeće, izluđivanje naroda traje bez prestanka. I građani već četvrt vijeka glasaju za to stanje mraka, bijede, ludila i nezaustavljivog propadanja. Zato je upitno da li se svi sa biračkih spiskova mogu nazvati građanima.
Jer, građani su slobodni, nezavisni pojedinci koji svojom voljom biraju nosioce vlasti, kao sluge države i naroda, oni glasaju za najbolje, za razvoj, rad i red, a građansko društvo je garant jednakosti svih i brana pred etničkim, vjerskim, političkim ili rasnim podjelama koje donose neravnopravnost i nepravdu. Svi građani su u civilizovanom svijetu jednaki pred zakonom, bez obzira na porijeklo ili bilo koju grupnu pripadnost, svako može birati i biti biran, i vlast, prije svega, štiti tog pojedinca, a time i čitavo društvo. Ako vlast nije dobra, ako građani lošije žive, slijedi smjena na izborima. Tako je u normalnom svijetu. A tamo gdje je kolektiv, bilo koji, važniji od pojedinca, tamo nema demokratije, nema slobode, nema budućnosti. U SAD-u, najvećoj demokratiji na svijetu, žive pripadnici valjda svih etničkih grupa na svijetu, ali svi imaju isto pravo glasa, pa ni jedan tamošnji Dodik ili Čović nije rekao da Barak Obama nije legitiman, jer su za njega glasali i drugi, a ne samo Afroamerikanci, kojih ima oko 10 posto. Sve države u svijetu danas su multietničke, nema ni jedne u kojoj žive pripadnici samo jedne etnije, ali svuda vlada isti princip: pobjednik na izborima je onaj koji dobije najveći broj glasova građana, bez obzira na etničku pripadnost – njegovu i onih koji su glasali za njega. Većina država ima mehanizme zaštite određenih kolektivnih prava, i to niko ne dovodi u pitanje. Ali, nigdje nema bosanskog rašomona, koji je osudio i Evropski sud za ljudska prava – da, praktično, ne postoje građani, Bosanci, već samo etničke grupe, koje su izvor svih političkih prava. Ako u Ustavu države piše da članovi Predsjedništva BiH mogu biti samo Srbin, Bošnjak i Hrvat, to znači da tu nema mjesta ni za koga ko ne pripada tim najvećim društvenim grupama. Tako smo dobili prvi ustav u svijetu, nakon nacističke Njemačke, po kojem predsjednik države ne može biti Jevrej ili Rom, a ni pripadnik bilo koje druge društvene grupe, osim tri pobrojane. Ali, ne mogu ni pripadnici tih grupa ako žive na pogrešnoj teritoriji. Bošnjaci i Hrvati u RS-u i Srbi u Federaciji ne mogu glasati za koga hoće i ne mogu se kandidovati, jer su na „pogrešnoj“ strani. Takve skandalozne ustavne odredbe nema danas ni jedna zemlja na svijetu. Ali, zagovornici promjena Izbornog zakona, i u BiH i susjednim državama, ne žele ni da razgovaraju o tome, presude Evropskog suda su gurnute u stranu, zaboravljene su brojne zakonske brane ostvarivanju ravnopravnosti građana, zaboravljen je problem post-genocidne Srebrenice, i sve se svelo na pitanje izbora Hrvata u Predsjedništvo BiH, po želji Dragana Čovića i HDZ-a. Sve se svelo na zahtjev da samo pripadnici hrvatske etničke grupe mogu birati Hrvata u Predsjedništvu BiH, što je suprotno ustavu i nespojivo sa modernom demokratijom. Kako bi to izgledalo u SAD-u ili bilo kojoj drugoj zemlji? Može li se to primijeniti na Srbiju ili Hrvatsku? Hrvatski političari u BiH i Hrvatskoj tvrde da je zbog toga ugrožena ravnopravnost hrvatskog naroda, ali nikad ne pominju činjenicu da stranka sa oko 10 posto glasova ima preko 40 posto entitetske i 33 posto državne vlasti i da može (što i čini već četvrtu godinu) potpuno blokirati uspostavu vlasti na oba nivoa, i to bez ikakvih posljedica. „Činjenica je da se ne može govoriti da su Hrvati u Federaciji obespravljeni, niti da je Čović u pregovorima nastojao postići zaštitu njihovih političkih interesa. Ono što je sigurno i što se može govoriti jeste to da su i Bošnjaci i Hrvati ugroženi u RS-u o kojem se ne govori kada su u pitanju izmjene Izbornog zakona. Ne govori se o činjenici da na tom području ne živi ni četvrtina prijeratnih Hrvata”, kaže poznati novinar Davor Gjenero. A prof. Senadin Lavić otkriva suštinu Čovićevih zahtjeva: “Njemu nije stalo do Izbornog zakona, nego do nečeg drugog. Želi da dođe do fame koja bi se širila prvo među Hrvatima u BiH, a onda u Hrvatskoj, pa i u EU. Time bi imao podršku u Briselu, ali i ključnu stvar da ispuni zahtjev za hrvatskom jedinicom. Kada do toga dođe, onda bi ta jedinica rekla da je totalno ugrožena od države BiH i u jednom trenutku bi rekla da ona mora da se otcijepi. I u suštini, to je ono što Čović traži i želi.” A to su prije neki dan otvoreno rekli i Čović i Milanović. Zahtjeve da BiH bude građanska država Čović proglašava “puzajućim šerijatom”, što je uvredljivo ne samo za Bošnjake, već za svaku normalnu pamet, i apsurdno sa stajališta cijelog demokratskog svijeta. Dodik već godinama tvrdi da građanski sistem ne dolazi u obzir, “jer bi se time Srbi pretvorili u manjinu”, ali ne objašnjava kako onda entitet RS može biti strogo građanski, iako su time pretvoreni u manjinu svi koji nisu Srbi. Građanske države su i Srbija i Hrvatska, pa to niko ne dovodi u pitanje, građanski bi bio i treći (hrvatski) entitet, svi mogu biti građani, samo Bošnjaci, eto ne mogu, pogotovo tamo gdje su većina.
Dakle, karte su na stolu. Dodik želi secesiju i to ponavlja već godinama, to isto želi i Čović, stara ratna osovina ponovo je na djelu. Šta na to kažu građani BiH, oni koji su, u ubjedljivoj većini od 64 posto, glasali za nezavisnost BiH prije tri decenije? Šta kažu, jesu li živi, ima li ih?
Na žalost, ti koji su glasali kao slobodni građani, već prvom prilikom, na prvim, navodno demokratskim izborima, glasali su za sopstvenu propast, jer su, u ogromnoj većini, dali glas onima koji dijele Bosnu. I to čine na svim izborima do današnjeg dana. Gojko Berić to, s pravom, naziva građanskim kukavičlukom. Hoćemo li i dalje navijati za one koji nas uništavaju? Za one kojima je, navodno, vjera važnija od države, a fotelja od oboje? Za one koji su bezobzirno upropastili tužbu za genocid protiv Srbije, svjesno i namjerno, i time počinili izdaju naroda i države? Ako i dalje budemo slijepo slijedili svoje nesposobne i pohlepne lidere, ako opet glasamo za nacionalizam, za plemensku podjelu, za korupciju i kriminal u vlasti, za bezakonje, za primitivizam i bijedu – to će značiti samo jedno: sami smo krivi i neće biti čudno ako i Bog digne ruke od nas.