Nema novih granica

29

Richard Holbrooke je mrtav, baš kao i većina onih koji su devedesetih godina ucrtavali linije današnje podjele BiH

Piše: Gojko Berić

U kojoj se to školi političkog mišljenja uči da treba do besvijesti raspravljati o pitanjima o kojima je u datim okolnostima dogovor nemoguć, a zanemariti ono o čemu je dogovor moguć i koristan za sve.

Kad god smisli neku novu pakost na račun Bosne i Hercegovine, Sarajeva ili bošnjačke politike, Milorad Dodik u glavnom gradu podijeljene zemlje postaje politički i medijski slučaj. Ovog puta to se desilo nakon njegovog, po običaju obimnog, upadljivo plasiranog intervjua beogradskoj Politici od 17. februara, u kojoj Dodik ima tretman prekodrinskog vazala Aleksandra Vučića. Na novinarsko pitanje “Može li RS ostati bez imena, što najavljuju iz Sarajeva?”, trenutno prvi čovjek Predsjedništva BiH je odgovorio: “Prije petnaest godina su mi u Americi poturili papir u kome se tražilo preimenovanje RS baš ovako kako to sada traže, da bude Republika Srba, Hrvata i Bošnjaka. Prije toga, traženo je da se bira jedan predsjednik u BiH. To su ideje koje ne nestaju. Ali ljudi ovdje vole RS, ginuli su za nju i vežu svoj život za RS. Kada ovo ne bi bila RS, pola ljudi ne bi ostalo tu da živi, od Trebinja do Novog Grada. Oni koji osporavaju ime sve to veoma dobro znaju. Iritiraju nas ti zahtjevi – iako su nemogući, ali prevashodno nas brine preglasavanje u Ustavnom sudu BiH. Tamo sjedi dvoje sudija koji su bili potpredsjednici SDA, najprije Alijine, a sada partije Bakira Izetbegovića, i troje stranih sudija. Pokrenu li oni tu inicijativu, mi ćemo pokrenuti inicijativu da se pored naziva Republika Srpska stavi crtica i dopiše – zapadna Srbija. Ne da mijenjamo naziv, već da ga dopunimo, ako već hoće da ga dopunjavaju. Ako hoće da idemo, ići ćemo do kraja. Sinonim za RS može da bude samo zapadna Srbija. Imam još ideja, pa neka o tom razmišljaju oni koji krize izazivaju”.

Iako tvrdi da je ovo pravi trenutak da se od Ustavnog suda BiH zatraži ocjena ustavnosti imena Republika Srpska i njegova dopuna, Bakir Izetbegović je povukao potpuno beskoristan, čak loš potez. Dodikov odgovor nije bio ništa pametniji. Ali, u tom ludilu itekako ima sistema. Naime, lideri dviju najjačih stranaka u zemlji znaju da će njihova partija političkog šaha, iako završena jalovim remijem, osnažiti njihovu ličnu poziciju i dodatno homogenizirati Bošnjake, odnosno Srbe. U tom smislu, oni će se ćerati još, jer se političko ćeranje retoričkim provokacijama pokazalo kao jako isplativo. Uostalom, populizam trijumfuje širom Evrope, pa zašto ne bi trijumfovao i u Bosni i Hercegovini. Ali, šta naše veselo građanstvo dobija aplaudirajući trikovima kojima se služe Izetbegović i Dodik? Najnovija razmjena njihovih političkih nota samo je uvećala spisak evergreen tema. Neke od njih stare su deset ili petnaest godina, ali se na političkoj pijaci i danas nude kao da je riječ o svježem voću. Takve teme postale su repertoarski hitovi etnonacionalističkih oligarhija. Dodikovi imaginarni referendumi, Izetbegovićeve promašene aplikacije i prijetnje ratom, Čovićevo oživljavanje Herceg-Bosne, za koju inače tvrdi da je neumrla, pa famozni 9. januar, pa otimanje članova državnog Predsjedništva o zastavu Republike Srpske, sve do toga u čiju čast Vojni orkestar može da svira a u čiju ne – stvari su koje sa životnom svakodnevnicom ljudi nemaju nikakve veze, ali koje su nametnute kao biti ili ne biti za jedan, drugi ili treći narod. Na desetine hiljada ljudi su napustile i napuštaju ovu zemlju, ostavljajući ta pitanja kao suvišan prtljag koji ih ne zanima. Bježe i Srbi iz Republike Srpske, dokazujući da mogu da žive ne samo bez njenog imena već i bez nje same. Baš ih briga što Dodik ne želi biti ni Bosanac ni bosanski Srbin, što se njih tiče, može biti i Srbin od Moravu.

Uprkos tome, naši politički bosovi uporno igraju na kartu takvih i sličnih pitanja kako bi se održala atmosfera u kojoj se oni najbolje snalaze. A to je atmosfera nepovjerenja među etničkim zajednicama, koje se često završava u mržnji. Evo jednog važnog pitanja za svaku ovdašnju vlast i za svaku opoziciju: U kojoj se to školi političkog mišljenja uči da treba do besvijesti raspravljati o pitanjima o kojima je u datim okolnostima dogovor nemoguć, a zanemariti ono o čemu je dogovor moguć i koristan za sve? Naravno, ni jedna razumna politika ne postupa tako. Pametni, racionalni i odgovorni ljudi koji se bave tom profesijom drže se dobro poznate izreke koja glasi da je politika umijeće mogućeg. U zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, ta izreka je trostruko važna. Evo, Dodik je, kako stvari stoje, voljan da svoje političke kapacitete stavi u službu ulaska Bosne i Hercegovine u EU. Treba li sada tu važnu ponudu dovesti u pitanje samo zato što taj isti Dodik rezolutno odbija da prihvati MAP (Akcioni plan za članstvo u NATO-u)? Bošnjačka strana uzvraća udarac tako što odbija dati suglasnost za dolazak Dodikovog čovjeka na mjesto predsjedavajućeg Vijeća ministara, uz obrazloženje da tu funkciju, jednu od najodgovornijih u državi, ne može obavljati neko ko neće poštovati svojevremenu odluku državnog vrha da je Bosni i Hercegovini mjesto u NATO-u. Treba li zbog tog u sadašnjim okolnostima nerješivog spora, čitav politički život stati, jer niko nema mač kojim bi presjekao taj Gordijev čvor? Ovo pitanje je na mjestu, pogotovo ako se ima u vidu da Dodik, što se može naslutiti iz pomenutog intervjua za Politiku, sada popušta svoj kraj zategnutog užeta, rekavši kako je pitanje MAP-a “operativno pitanje o kom treba razložno odlučivati, a ne u atmosferi života i smrti”.

Kamen spoticanja su tri različita koncepta uređenja zemlje. SDA se deklariše kao unitarna probosanska stranka, SNSD insistira na krajnje reduciranom baznom konsenzusu tri naroda i dva entiteta, dok je HDZBiH na poziciji sa koje čeka rasplet srpsko-bošnjačkih pregovora. To su rješenja koja izazivaju napetosti i konflikte, ali o njima će se morati razgovarati. Što prije, tim bolje. Pojedinačno traženje podrške u svjetskim centrima moći neće donijeti nikakav rezultat, jer više nikome ne pada na pamet da se prihvati crtanja novih mapa Bosne i Hercegovine, niti da piše njen novi ustav. Richard Holbrooke je mrtav, baš kao i većina onih koji su devedesetih godina ucrtavali linije današnje podjele ove zemlje.

 

(oslobodjenje.ba)