Državni kontinuitet i njegovo osporavanje

19

Tvorci Dejtonskog sporazuma vodili su računa o kontinuitetu Bosne i Hercegovine. Kreirana je nova državna struktura, a nije ukinut kontinuitet države Republike Bosne i Hercegovine. Tako bi trebalo biti sa svim strategijama, uključujući i NATO. Ali…

Autor: Ivo Komšić

U Članku 1. Aneksa IV – Ustav, Dejtonskog sporazuma, stav 1. – Kontinuitet, piše: „Republika Bosna i Hercegovina čije će zvanično ime od sada biti ‘Bosna i Hercegovina’ će nastaviti svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom kako je ovdje određeno i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona će ostati država članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina zadržati ili se prijaviti za članstvo u organizacijama unutar UN sistema i drugih međunarodnih organizacija.“

Tvorci Dejtonskog sporazuma vodili su računa o kontinuitetu države BiH. Sporazumom, odnosno Ustavom BiH kreirana je nova državna struktura, „modificirana“ stara, ali nije ukinut kontinuitet države Republike Bosne i Hercegovine – ona je samo promijenila ime. Njen republikanski državni karakter nije ukinut, nije formirana nikakva nova država nego je Republika BiH promijenila ime i „modificirala unutrašnju strukturu“. Ta temeljna ustavna odredba je dosljedno provedena u cijelom Sporazumu. Država BiH ostaje članica UN-a, jedino se ona može „prijaviti za članstvo i drugih međunarodnih organizacija“. Entiteti to ne mogu, niti to mogu osporavati, jer oni su dio unutarnje strukture države. Odluke državnih organa u tim zahtjevima/prijavama su konačne i ne mogu ih entiteti dovoditi u pitanje. To također nije domena političkih organizacija, vladinih i nevladinih udruga, a ni naroda kao etničkih ili političkih skupina, bez obzira na njihovu konstitutivnost. Konstitutivnost se ostvaruje konstitucijom države i onoga trenutka kada je država konstituirana, suverenu vlast ostvaruje država sa svojim institucijama. Nepoznato je u dosadašnjoj političkoj povijesti da se narodi prijavljuju u članstvo međunarodnih organizacija država; oni mogu biti članovi narodnih i nacionalnih organizacija i udruženja.

Princip kontinuiteta

Ovaj princip kontinuiteta države pritvrđen je u dodatku Ustava, pod naslovom Aneks 2. (na Ustav), Prelazne odredbe, stav 2. – Kontinuitet propisa: „Svi zakoni, propisi, sudske procedure, koje su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu ostaće na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi kompetentni organ vlasti Bosne i Hercegovine.“ Čak svi propisi i administrativni postupci nastavljaju svoj kontinuitet (stav 3. istog aneksa).

Ovo je u skladu s demokratskim principima i međunarodnim pravom, prema kojima funkcioniraju pravno uređene države. Ali, više od toga, tvorci Dejtonskog sporazuma htjeli su osigurati državni kontinuitet BiH i to postaviti kao ustavnu odredbu. Za funkcioniranje Bosne i Hercegovine nakon Daytona to je ključan princip i obvezujući za svaku vlast.

Nacionalističke stranke u BiH, koje gotovo u kontinuitetu imaju vlast u BiH od stupanja na snagu Dejtonskog sporazuma, ne poštuju Ustav države BiH. Sa svakom novom garniturom u vlasti problematiziraju se svi pravni propisi doneseni ranije i preispituju sve procedure, bez obzira na to što se u vlasti mijenjaju samo funkcioneri istih stranaka. Svaka naredna garnitura počinje od sebe i u skladu sa svojim interesima kreira propise, kao da prije njih nije ništa postojalo. Ide se tako daleko da se novim zakonima i propisima ne samo anuliraju stari, nego se primjenjuju retroaktivno. U ocjenama stranih organizacija koje prate naše pravne procedure i primjenu propisa BiH je, prije svega, zemlja pravne nesigurnosti. Zbog toga nema velikog interesa stranih investitora za ulaganja u našoj zemlji, a domaći se ne odlučuju za veća ulaganja od trenutnih. Nitko ne zna koji novi propis ih može sutra dočekati i potpuno promijeniti poslovnu klimu.

Pravosudna kulminacija

Kulminacija te prakse je u pravosuđu. Većina prvostepenih odluka sudova se obara u drugostepenom postupku, najčešće zbog greški u procedurama vođenja postupka, ili se izmisle neki drugi uzroci zbog kojih se postupak vraća na početak. Tako se sudstvo stalno vrti u krugu koji samo producira, postupci koje pokreću tužilaštva vraćaju se na početak, stanje kriminala i korupcije se održava a ne rješava. Doduše, potvrđena je pravna efikasnost ukoliko netko ukrade dva metra drva, taj plaća odštetu šumskom gazdinstvu i sigurno ide u zatvor barem na dva mjeseca.

Na isti način se država drži u stanju neizvjesnosti kad je u pitanju njeno priključenje međudržavnim organizacijama, iako joj to pravo garantira Dejtonski ustav. Ekstremni primjer je priključenje Bosne i Hercegovine NATO savezu, koji nije samo vojna organizacija, odnosno, aktiviranje godišnjeg plana MAP-a. BiH je preko svojih nadležnih državnih institucija davno donijela odluku o namjeri priključenja. Te odluke su donijeli i Predsjedništvo države i Ministarsko vijeće. Danas, kada je NATO podigao rampe koje su zaustavljale taj proces, kada je put otvoren, potrebno je samo aktivirati davno donesene odluke vezane za to, a koje prema Ustavu moraju imati kontinuitet. Da bi se taj put nastavio potrebno je samo dostaviti godišnji plan postupaka. Taj plan dostavlja, po svojoj nadležnosti, Ministarstvo obrane BiH. Za to nisu potrebne nikakve nove odluke Predsjedništva države, niti Ministarskog vijeća. Te su odluke donesene i danas se trebaju samo tehnički realizirati. Međutim, „nova“ nacionalistička vlast, koja je, očito, promijenila političke mentore iz svijeta, ne poštuje kontinuitet propisa, što im je ustavna obveza. Oni insistiraju na novim odlukama o starim obvezama. To je recept za blokadu koji se stalno koristi – od Daytona do danas. Naravno, neki to rade otvoreno, neki prikriveno i licemjerno, ovisno o njihovoj političkoj (ne)kulturi. Tako je Dragan Čovićnedavno izjavio kako je „hrvatski narod opredijeljen i privržen NATO-u“ i kako je on sa svojim suradnicima u vlasti najviše doprinio da se dobije poziv od NATO-a za aktivaciju MAP-a. Očekivano od Čovića da govori o narodu, a ne o državi i njenim preuzetim obvezama u mandatu njegove stranke, kao da narod ulazi u taj najznačajniji vojno-politički savez zapadnih zemalja. To bi, drugim riječima, značilo da hrvatsko opredjeljenje za NATO treba na siguran način dovesti do realizacije. Najsigurniji je način, po tome, hrvatska samostalnost u BiH koja se ostvaruje zasebnim entitetom ili nekim prelaznim organizacijskim oblikom. U EU i u SAD-u trebaju znati: ukoliko žele Hrvate u NATO-u, moraju ih osamostaliti. Inače, sa Čovićevim partnerima u vlasti to ne ide. Pri tome se Čović ne osvrće na jasan stav svog političkog partnera Dodika oko toga, nego na „bošnjački stav“, kojim se aktiviranje MAP-a stavlja na prvo političko i strateško mjesto, iznad formiranja državne vlade. Problem za Čovića je uvjetovanje formiranja Ministarskog vijeća aktiviranjem MAP-a, a ne Dodikovo jasno i nepokolebljivo odbijanje tog puta. Da je istina ono što Čović javno izjavljuje, da to nije licemjerje, on bi naredio svojoj ministrici obrane BiH da bez odlaganja i bilo kakvog uvjetovanja obavi tehnički dio posla i pošalje godišnji plan MAP-a koji NATO traži. On ne bi prioritet imao u formiranju Ministarskog vijeća, što traži Dodik, koje u novom sazivu treba odlučivati o onome o čemu je davno odlučeno.

Ako je istinito to „opredjeljenje naroda“ o kome Čović govori, ako je to ključno pitanje budućnosti naroda, neka svom političkom partneru Dodiku to predoči i neka to političko partnerstvo uvjetuje sudbonosnim pitanjem svoga naroda. Ovako, on je za NATO, ali je njegov politički partner protiv. Dodik se drži interesa Srbije i Rusije. Problem je zašto se Čović ne drži interesa svoga naroda i susjedne Hrvatske, koja je već u NATO-u? Čoviću je ovo partnerstvo važnije od svega, ono je iznad interesa vlastitog naroda. Za koga je onda priča o narodnom interesu? U svakom racionalnom prosuđivanju to bi se ocijenilo kao veleizdaja.

Da li Čović misli da su svi maloumni, da njegove kontradikcije mogu biti prekrivene licemjernim frazama? To se više ne može podastrijeti ni maloj djeci, a kamoli cijeloj našoj i europskoj javnosti (izuzetak je Andrej Plenković).

Sreća, oholost je uvijek glupa i razotkriva samu sebe.

 

(analiziraj.ba)