Piše: Jusuf Trbić
Nekad smo u školi učili i ćirilicu i latinicu, to se podrazumijevalo, i oba smo pisma morali znati podjednako. I niko od toga nije pravio pitanje. Ja ni danas ne razlikujem ta dva pisma kad čitam, da me ubiješ ne bih znao reći je li posljednja knjiga koju sam pročitao bila pisana ćirilicom ili latinicom. Čini mi se da je čovjek bogatiji ako zna više. Tako je nekad bilo, ali više nije. Oni koji ne znaju dobro ni jedno ni drugo pismo, izgidoše ubjeđujući druge da je samo ovo njihovo, a ono nije, nipošto. A ćirilica je staro bosansko pismo, njime su ispisani svi stari dokumenti, od Povelje Kulina bana pa nadalje, njime su ispisani stećci, i nikakvog razloga nema da ga se Bošnjaci odriču. Naprotiv. Ćirilica je, isto tako, staro, autohtono hrvatsko pismo, koje je Akademija znanosti Hrvatske predložila da uđe na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine. Latinica je srpsko pismo koliko i ćirilica. Ali, primitivni nacionalistički um nametnuo je obrazac podjele, po kojem je naše-naše, a sve ostalo njihovo, i to dvoje ne smije da se miješa. Dok cio svijet slavi zajedničke kulturne vrijednosti, mi bismo i ovo malo što imamo podijelili, pa da svako ima svoje. Normalni ljudi kažu : važno je ono što je dobro, a ne ono što je “naše”. Moji pisci su : Kafka, Borhes, Svetislav Basara,
Rembo, Celan, Kiš, a nisu moji oni loši, pa da su sto puta Bošnjaci i Bosanci. Tako smo, u moje vrijeme, i u školi učili, kad je to bila prava škola.
Nekad su među osnovcima, pogotovo djevojčicama, bili u modi spomenari. Lijepo iscrtane sveske, u kojima su bile pohranjene sve dječije tajne ovoga svijeta. Na prvoj stranici obično je pisalo : “Ti se sjeti mene, i moje uspomene”, a nakon toga slijedili su upitnici. U ručno iscrtane formulare upisivalo se : ko ti je omiljeni pjevač, gdje bi volio da putuješ, kakvu poeziju voliš, ko su ti omiljeni drugovi i ko je tvoja simpatija. Ovo posljednje je bilo najvažnije, jer tu se krio mogući začetak jedne velike i slatke ljubavi u đačkim klupama.
Svijet je počeo da dolazi u naš grad s farmericama, gramofonskim pločama i limenkama Coca-cole. Bilo je to krajem šezdesetih godina, kad su se odlučniji čaršijski mangupi upustili u trgovinu sa Zapadom, usmjerenu na Trst. Onaj ko pronosa nove farmerice Rifle korzom, pa još ako u ruci nonšalantno nosi limenku neobičnog svjetskog pića, kao da je to za njega sasvim uobičajeno, taj je glavni frajer. Još ako ima gramofon i neke od ploča za koje smo čuli na Radio-Luksemburgu ili od Minimaksa, za njega kraja nema. Kasnije se to pretvorilo u masovni šanerski posao, u kojem su se iskazali mnogi mangupi vještih prstiju. Njima u Bijeljini niko nije zamjerio. Ako su koga i oštetili, to su neki kapitalisti na mrskom Zapad. Za nas su oni bili najkraći put do tog istog, navodno mrskog Zapada, kojem smo se, zapravo, svi divili.
A tamo su najprije stigli ljudi u potrazi za poslom. Prozvali smo ih jugošvabama, a oni su sebe nazivali radnicima na privremenom radu u inostranstvu. Nije bilo većih patriota od njih, oni su u svojim selima i perifernim dijelovima grada podizali velike, prostrane, šarene kuće sa stubovima i lavovima na ogradama, dolazili su u velikim autima, u šarenim odijelima, sa zlatnim lancima oko vrata i dugim zulufima, po ugledu na njemačke folk pjevače, sa kasetofonima iz kojih se orila jeftina kafanska muzika. Gradska raja im se u potaji podsmijevala. Sve dok se i mi, kao izbjeglice, nismo našli u njihovoj koži, sve dok nismo vidjeli kako se teško hljeb zarađuje u Njemačkoj i drugim evropskim zemljama, koliko se poniženja tamo mora progutati i koliko su ti ljudi pomogli našoj državi i svima nama. I nikad im se više nismo podsmijevali.
Sastanci i rastanci
Bijeljinci su rasuti po svijetu, ali mnogi od njih dolaze ponekad u svoj grad, da obiđu kuće i vide familiju, i da ponesu sa sobom djelić duše svoga grada, da ih grije kad ih obuzme tišina. Uvijek mi je drago vidjeti ih, jer oni koji ne žele zaboraviti sebe, jesu nada za budućnost, nada da će ovaj grad, jednom, ipak vratiti nešto od onoga što je bio i što je imao.
Oni koji žive u Bijeljini – druže se, gledaju jedni u druge i jedni se na druge naslanjaju.
U mom kafiću se sreću preostali čaršijski ljudi, šale se kao nekad, razmjenjuju novosti, slave Bajram uz pjesmu i uzdahe. Dođu ponekad naši ljudi iz inostranstva, prospe se priča, ožive sjećanja. Jednom je došao Faik Čavalić iz Kanade, skupili smo se i sjeli u restoranu u Janji, pored Drine. Kad je Faik rastegao harmoniku i zapjevao onim svojim kraljevskim glasom, srca su nam zamrla, Drina je stala, noć utihnula, i zavičaj je potekao kroz vene, kao nova krv, kao neki život mnogo mlađi i ljepši od ovoga sada. To je bila Bijeljina koju poznajemo, koju u srcu nosimo, to je bio san koji pod kožom čuvamo. Ponovili smo to još jednom. Da osjetimo da živimo, da se vratimo onome što nam se činilo sasvim izgubljenim.
U Janji su druženja na obali Drine bila svakodnevna. Janjarci se sjećaju starih pjevača i muzičara. Među njima su bili Nuko i Latif Kundaković, pa Hajra Samsarova, koja je, u pratnji kćerke Nise, išla od jednog veselja do drugog. Poznata je, i u Janji i u Bijeljini, bila Devka Tulumova, svirala je harmoniku i pjevala, a svirali su i Hilmo Prepić, Abaz Hrustanbegović, Azem Manjić, Avdo Rizvanović Maketa, Beriz Hajduković, Šaban Čeliković, Mustafa Saračević, pjevačica Emira Husadžinović, pa Meksud Bečić, Šefik Sarajlić, Ramiz Efendić, Mejra Bubić… U orkestrima su svirali Mustafa Saračević, Fehrat Junuzović, Mustafa Borogovac, Sudo i Izet Hadžić, Mevludin Aletović, Ramiz Osmanbašić… A godinama već staru slavu janjarskih pjevača i muzičara, nesmanjenim tempom, održavaju Mehmed Gutić sa sinovima, Ibro Milkić, Dževad Velagić, Senahid Adanalić Grošo i Azra Gradaščević , kao i mlade snage iz KUD-a “Mula Alija Sadiković. Sve su to ljudi koji dušu daju za raju, za uživanje, za sevdisanje, i to su, čini mi se, posljednja utočišta uspomena na našu bolju prošlost.
A nekada su takva druženja i u Bijeljini bila dio naše svakodnevice. Skupljali su se prijatelji u svakoj kafani, u svakoj zanatskoj radnji, po kućama i avlijama, na izletima i teferičima. Pričali i pjevali. Nikada neću zaboraviti Kasima Ibrišbegovića, Kaleta, kako smo ga svi zvali, čaršijskog gospodina, kafanskog lafa, divnog čovjeka, prijatelja svih Bijeljinaca, pjevača kakvi se valjda više ne rađaju. On je bio stvoren za druženje, za pjesmu, za akšamluk, i nije bilo nikoga ko ga nije volio. Kale je bio zvijezda naše mladosti, naših ranih pijanki, naših kafanskih noći. S osmijehom na licu, s cigaretom u ruci i kaputom prebačenim preko ramena, lijep i nasmijan, Kale je ostao opojna slika onih toplih, mirisnih vremena koja se više nikad neće ponoviti.
Pjevali su i Osman Selimović Moco, i Salih Muratović, i Muho Brko, i Mehmedalija Rešić Pjevo, i Vito Šuševski, pjevala je Selma Hamidović Burek, pa Hajdar Hajdarević, Refik Jahić Lepi, Vehid Selimović Lojzo, pročula se i Alma Mulamustafić – Alma Alta, svirali su Migo Doknić, Adil Tikveša, Afan Hamidović, Šefalija Mujdanović, Ćerim i Jusuf Ferhatović, Enver Aličić, pa Ćamil Ikanović i njegova ekipa – Lilo Nukić, Salih Osmanović, Samir Mehmedovići pjevačica Vida Gajić, prosipale su se naše svijetle noći, pilo se vino života, sve dok je postojala ona prava Bijeljina.
Danas to više nije onaj grad.
A da li će ikad više početi da liči na sebe – to zavisi od svih nas.
( nastaviće se)