Duša grada (II dio)

14

Piše: Jusuf Trbić

Nekad je Bijeljina bila mnogo manja nego danas, ali je imala svega mnogo više. Recimo, imala je javni toalet, nalazio se na trgu, i narod je znao gdje se šta radi. Srušen je kad i stara čaršija.  Pa sam ja jednom u Semberskim novinama predložio gradskim glavonjama da otvore i javni WC i javnu kuću, da se zna gdje se šta radi, i ko za to plaća. Dabome, nisu me poslušali. Lakše im ovako.

U Bijeljini je nekad svaka mahala imala improvizovano fudbalsko igralište, za djecu i omladinu, baška igrališta u školama, pa se lopta gurala i vodala od jutra do večeri. Danas su sve to pokrili betonski bunkeri sa čijih nam balkona maše mokri veš. Jednom je na balkonu u zgradi pored pijace novi domaćin uzgojio povisok kukuruz, da se zna odakle je došao. Kod većine njih cvijeće ni danas nije u modi.

Kad je svojevremeno izgrađen stari neboder u centru grada, bila je to prava senzacija. A to je bio i početak umiranja bijeljinske čaršije. Srušena je zbog njega Janjica džamija i čitav kvart starih kuća, kao i dio harema, a nakon nebodera podignut  je i vodotoranj, visoka, okrugla zgrada koja je mogla da stoji bilo gdje na periferiji, isto bi bilo. Ali, to je dobro poslužilo da novi varvari krenu u rušenje prošlosti. Gledam  fotografiju stare čaršije i zamišljam kako bi bilo da je sve to sačuvano, pa obnovljeno, okrečeno, uređeno, da bude kao   nekad. Bijeljina bi bila ljepotica, pravi stari evropski grad. Na žalost, varvari su pobijedili.

U nastavku rušilačkog pohoda na grad podignuta je Robna  kuća, velika četvrtasta zgradurina bez prozora. Privlačila je pažnju novim načinom prodaje i bogatim izborom robe, ali su narodu najinteresantnije bile stepenice koje same hodaju. Zvali smo ih : pokretne stepenice. Ljudi su dolazili ko na čudo, stajali su u redu da se provozaju, a djeca s njih nisu silazila po cio dan. Sve dok direktor Faik Jahić nije stepenice zaključao, pa se samo on vozio. Da se zna ko je direktor. Otključa, popne se na sprat, pa zaključa. A narod gleda i zavidi mu.

Nekad se na fudbalske utakmice išlo zbog navijanja i druženja. Skupi se društvo, počesto se iz džepa izvadi pljoska i malo suhovine, pa se mnogi tek nakon posljednjeg sudijinog zvižduka raspituju ko je pobijedio. Najveći navijački izgredi su bili kad publika pomene pomoćnu mater sudiji kraj aut-linije, ili glasno konstatuje da glavni sudija nije muško. Nacionalistički izgredi, danas uobičajeni na stadionima, bili su potpuno nepoznati.

Sjemenke su bile stalna potrošna roba i na utakmicama i u kinu. Na stadionu je to nekako i išlo, ali u kinu su Boca i Smajo stalno opominjali mlađariju da ne bacaju oljupinu, a ponekog su, vukući ga za uho, morali izbaciti zbog neposlušnosti. Ipak, nije bilo mnogo ljutnje, pa su sjemenke preživjele mnoge takve okršaje.

Sedamdesetih godina pojavili su se prvi televizori, crno-bijeli, veliki kao ormari. Čudo neviđeno, koje se moglo gledati u boljim kafanama ili ustanovama, a ko god je kupio tu novu spravu za kuću, morao se suočiti s danonoćnom najezdom znatiželjnog komšiluka, koji gleda sve – od crtaća do baleta. Tako je i već pomenuti Salih Pita kupio televizor, i onda vidio da se zajebo. Sve se žene iz komšiluka skrkale u njegovu sobu, samo se smjenjuju i ibrete pred onim što vide na ekranu. Dođe on jednom nervozan i usred pune sobe zaviče ženi : “ Spremaj mi korito, hoću da se kupam!” Ona zapanjena, pa nemoj, pa gdje ćeš sad, i sve tako, ali Salih neumoljiv. Na kraju počne da se skida, a znalo se da u huji svašta može uraditi. Kad je došlo do gaća, žene zaciče, pa se razbježe. I gužva se raščisti za sva vremena.

A kad je Ešef Ćelo naručio televizor na kredit, al nije plaćao rate, došla inspekcija  u pljenidbu. Pa  mu inspektor, fin neki čovjek, savjetuje da ipak plati, da ne nose aparat. “ Samo vi nosite”, kaže Ešef, “ naručio sam ja drugi.”

 

Stari i novi običaji

    Kad sam se, poslije rata, vratio u Bijeljinu, vidim jednom u Domu JNA čudan prizor : gomila djece nešto slavi, dječaci s flašama piva i cigaretama u rukama, djevojčice obučene i našminkane ko kafanske pjevaljke, dim se diže u nebo, arlauču folk pjevači iz zvučnika. Šta je ovo, majko moja, zapitam se. I ubrzo dobijem odgovor : đaci završili osmogodišnju školu, pa slave maturu. Poslije saznam da se to radi redovno, da se za tu djecu zakupe kafane, čak i u drugim mjestima, pa oni piju i divljaju do mile volje. Toga u moje vrijeme nije bilo. Mi smo išli na izlete u prirodu, svi zajedno, ili u posjetu muzeju, biblioteci ili pozorištu u Beogradu ili Sarajevu, pa smo to pamtili godinama. A nikome od naših učitelja i nastavnika ni u snu ne bi palo na pamet da nas vodi u kafanu, jer je tada piće bilo zabranjeno za djecu. O ostalom da i ne govorim. A i škola je bila nešto sasvim drugo.

Đaci su nekad znali istoriju, i ko je bio dobar, a ko nije. Ko je bio fašista i zlikovac, a ko je bio na strani slobode i naroda. Danas su oni zamijenili mjesta, pa su fašisti postali narodni heroji, a antifašisti istjerani iz istorije, i mnoge stvari su se pobrkale u dječijim glavama. Nedugo pošto je Osnovna škola “Radojka Lakić” promijenila ime u “Sveti Sava”, učitelj vjeronauke pita đaka : “ Kako se Sveti Sava zvao ranije, prije nego što se zamonašio?” A dijete ko iz topa : “Radojka Lakić”.

Nekad se kafa pila iz fildžana i zvala se kahva. Pila se sporo, s uživanjem, uz razgovor,  jer niko nije htio da kahvu pije sam. Koliko puta sam vidio čovjeka koji kruži gradom, šta je, pitam ga, a on veli : “Tražim nekog da popijemo kahvu.”

A pilo se, nije da nije. Ali, ljuta rakija je imala 35, a meka 28 stepeni, pa su ljudi pili i mezetili po dva dana, a da se ne napiju.    Nekad su stari Bijeljinci znali pola dana da mezete u Gradskoj kafani, a pred njima : kuhano jaje i Zdenka sir. Pa naruče dva ili tri ćevapa. Ne treba više, jer se nije pilo zbog pića i napijanja, već zbog druženja i šale. Pilo se polako, uz priču i pjesmu, i tako je bilo sve dok se nisu pojavila nova, moderna pića : konjak Zvečevo, pa Badel, vinjak,  štok i ostalo. Onda se prešlo na eks i stigla su neka nova, brža vremena.

 

                                                                  ( nastaviće se)