Piše: Jusuf Trbić
Jedna od riječi koje često čujemo u javnom prostoru jeste: tradicija, i ta se riječ upotrebljava neselektivno za sve i svašta. Iza te riječi skrivaju se često sasvim pragmatični politički ciljevi, jer nacionalizam koji vlada kod nas počiva na rekonstrukciji prošlosti i onoga što se naziva tradicijom. A tu se onda radi o tradicionalizmu, političkoj ideologiji koja, pozivajući se na prošlost, najčešće izmišljenu i lažnu, odnosno idealizovanu, opravdava ono što vlast čini sad i ovdje. Tradicionalizam je temelj nacionalističke politike, koja bježi od svih civilizacijskih normi, pam su za nju glavni neprijatelji pravda, vladavina zakona, jednakost građana, sekularizam i demokratija, jer ugrožavaju vladavinu klero-nacionalizma, etničku podjelu i razdvajanje ljudi po etničkoj, vjerskoj ili političkoj pripadnosti. A od toga žive nove političke elite
Kad je riječ o tradiciji, postoje stvarna i izmišljena tradicija. U stvarnu tradiciju spadaju, recimo, sevdalinka, gusle i tamburice, stara gastronomija, folklorne igre, vjerske i svjetovne svetkovine, dobri običaji poštovanja susjedstva i komšiluka, zmijanjski vez i livanjski sir i tome slično. Ali, to vrlo malo zanima praktični nacionalistički um. Njega zanima samo ono što njemu ide u korist, što opravdava njegovu današnju politiku, pa udarnički radi na tome da od građana napravi poslušno krdo koje će zaboraviti ono što je bilo, a sjećaće se onoga što mu se kaže da se mora sjećati, to jest onoga čega nikad nije bilo.
U jednom tekstu novosadski profesor i pisac Aleksej Kišjuhas nabraja primjere izmišljene tradicije. Škotski kilt i bavarska nošnja izmišljeni su u 19. vijeku, tradicionalni bušido kodeks japanskih samuraja izmišljen je 1899., džudo 1882., a tekvando tek 1945. Navodno tradicionalni grčki ples sirtaki izmišljen je za potrebe filma „Grk Zorba“ 1964, špagete karbonara 1944, a šopska salata 1955. u Bugarskoj. Srpski pozdrav sa tri prsta izmišljen je za vrijeme „jogurt revolucije“ 1988, a plivanje za časni krst 2005. Primjera ima bezbroj i svi služe istom cilju: legitimizaciji rigidnih nacionalističkih ideologija i njihove ksenofobne politike.
Tradicionalizam poziva na povratak u prošlost, u izmišljeno herojsko doba, u Dušanovo carstvo ili „pusto tursko“, kad se znao red: ljudi su bili kmetovi feudalaca, žene robovi, vladari nedodirljivi, a religija vodeća snaga u društvu, ali to idealizovano doba kvare savremena civilizacijska dostignuća i moderna demokratska pravila, koja nama ne trebaju, jer mi smo pravi, prirodni ljudi, od Boga dati. Nacionalizam teži da izgradi zatvoreni, jednodimenzionalni kolektivni identitet, da svi građani budu dio plemena, da svi misle jednom glavom, glavom lidera, koji nas sa svjetske autostrade vodi na kaljave drumove mračne prošlosti koje smo se jedva kutarisali.
Svjedoči o tome i katastrofalni projekat „islamizacije muslimana“ u Bosni, koji je pokrenula politička grupacija oko Alije Izetbegovića, ugledajući se na organizaciju „Muslimanska braća“, koju mnogi označavaju kao neku vrstu muslimanskog fašizma. Taj je projekat, kao temeljnu ideju, imao etničku podjelu Bosne i stvaranje male muslimanske džamahirije na jednom dijelu naše države, po uzoru na islamističke režime, koji su davno potonuli u blato sveopšte regresije i iz njega se ne mogu iščupati. U toj državi vladao bi srednjovjekovni poredak, na čelu bi bile begovske porodice i Islamska zajednica, osnovni zakon bi bio šerijat, a religija bi vladala svim porama društva, kao u Srednjem vijeku. Sam Izetbegović je u pamfletu „Islamska deklaracija“ kritikovao i Kemala Ataturka, jer je stvorio modernu Tursku, a modernost i savremena civilizacija su najveća prijetnja ostvarivanju tradicionalističkih ideja. Zbog toga su iz prašnjavih fioka prošlosti izvučeni likovi kao što je Mustafa Busuladžić, Mladi musliman, koji je slavio istrebljenje Jevreja u Sarajevu i pozivao sve muslimane da brane Hitlera. Ali, ne samo to. On je, poput vladika Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića, novih svetaca Srpske crkve, za sva zla optuživao bezbožni Zapad, koji je, uz sva druga zastranjivanja, religiju ograničio na privatnu sferu, a ženama dodijelio za njih krajnje neprihvatljivu ravnopravnost sa muškarcima. Busuladžić je grijehom smatrao i sijela, svečanosti, teferiče i pozorišne predstave, proslavu svjetovnih praznika, muzičke priredbe i plaže za žene, a takve antiprosvetiteljske i anticivilizacijske ideje i danas propagiraju samozvani bradati tumači vjere koji bi sve muslimane strpali u tor u kojem se gubi svaka individualnost. Sam Alija Izetbegović je u Islamskoj deklaraciji napisao da muslimani uglavnom ne postoje kao pojedinci, već samo kao dio ummeta, a njegov sin Bakir je, ne tako davno, izjavio da je za njega Bog, dakle religija, iznad zakona.
Nije onda čudo što na svakom koraku možemo danas vidjeti praktično realizovanje tradicionalističkih ideja, od žena pokrivenih nikabom, tj, burkom, do slavljenja fašista iz Drugog svjetskog rata, zato što su bili vjernici, što je zajednička crta tradicionalizma na svim stranama. Uostalom, tradicionalisti su bili i Ante Pavelić i Dimitrije Ljotić, i njima su bila puna usta tradicije, takvi su bili i Adolf Hitler i njegovi ideolozi, takav je i Vladimir Putin, kao i talibani, isilovci i pripadnici Al kaide, takvi su i današnji zapjenjeni branioci narodnjačke kulture, vodiči u mračnu prošlost, tumači nebeskih tajni, majstori mraka svih fela, koji su nas opljačkali i doveli u nezapamćenu duhovnu i materijalnu bijedu, u kojoj svakoga dana strahujemo za sopstvenu budućnost. Od njih i njihovog zemaljskog raja bježi ko god može, ali ni jedan nacionalistički političar ne traži posla u inostranstvu. Za razliku od nas, njima je i ovdje savim dobro, da bolje ne može biti.