Piše: Jusuf Trbić
U Bijeljini je teško tragati za izgubljenim vremenom, za istorijom. Pisanih tragova skoro da i nema, a sjećanja blijede i nestaju, odlaze u zaborav ljudi i vrijeme, nestaju građevine, u prah i pepeo pretvaraju se vijekovi, i život teče nekim novim, doskora nepoznatim putevima. Iz rijetkih rukopisa mogu se razabrati obrisi prošlosti, čiji su tragovi izgubljeni.
U knjizi “Korzo stare Bijeljine” Slobodan Petrović je pisao o dva grada na Savi, dvije Rače, Bosanskoj i Sremskoj, koje su nekad živjele velike i svijetle trenutke, a sad su utonule u ništavilo. I tih nekoliko stranica teksta, uz bilješke Mustafe Grabčanovića, jedini je trag onoga što je nekad bilo. Kad prođete cestom od Bijeljine prema Savi, nećete primijetiti ni najmanji znak da je tu nekada bio pravi, veliki grad. Bijeljinci koji još pamte znaju da je na okuci, na kojoj put savija uz rijeku, bila kafana, a prije nje spomenik poginulim partizanima. I to je sve. Do obližnjeg graničnog prelaza, prije mosta, nema ničega. Niko ne bi rekao da tu još traju nevidljive sjenke grada sa kratkom, ali sjajnom istorijom. Isto je i sa druge strane.
Prošlost je mrtva na obalama rijeke.
Kako je nekad bilo
Daleke 1658. godine kroz naš kraj je proputovao francuski diplomata M. Quiclet, koji je, po zadatku francuske vlade, išao iz Dubrovnika, preko Sarajeva i Bijeljine, za Istanbul, i o tome ostavio putopis. To je najstariji putopis u kojem se pominje Bijeljina, a štampan je na francuskom jeziku 1664. godine u Parizu. Godine 1905. preveden je na bosanski jezik i objavljen u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Uz kraći dio o Bijeljini, tu se nalazi i zapis o Rači ( Sremskoj): …” Krenusmo sutradan, u ponedeljak na 27. maj, nakon šest sati puta, sa istim našim kolima , stigosmo na granicu pokrajine Bosne, koju međaši velika rijeka Sava, i pošto smo je prešli na skeli, uđosmo na drugoj strani u grad zvani Rača, vrlo lijep i velik, sa lijepim džamijama, te smo se nastanili u sobama jednog od dvaju hanova, što ih tu ima, od kojih se jedan zove Hadži-Ahmetov, a drugi Hadži-Mustafin han.”
Šest godina nakon toga kroz ovaj kraj je prolazio čuveni turski putopisac Evlija Čelebija ( Čelebi) i ostavio takođe zapis o Rači.
“Podigavši se odatle ( iz Bijeljine, to jest Biline, kako se tada zvala) krenusmo opet prema sjeveru, kroz šume, i za četiri sata stigosmo u tvrđavu Raču. Najprije smo došli na suprotnu stranu tog utvrđenja, grada sa trgovačkim pristaništem (bender). Lađom smo prešli rijeku Savu, odsjeli smo kod carinskog povjerenika (gumruk-emini). Nastojeći da pregledamo i upoznamo ovu varoš, koja je veliko trgovačko pristanište, najprije smo se obratili starcima, učenim ljudima dobrim muslimanima, koji dobro poznaju mjesto.” Evlija je zapisao da Rača “ima muftiju, predstavnika šerifa, spahijskog ćehaju, janjičarskog serdara, carinskog povjerenika za harač…Ima i tržnog nadzornika, baždara i načelnika grada.” O naselju dalje kaže : “ Tu se nalazi sedam muslimanskih i četiri bugarske i srpske mahale, ima 550 kuća, prizemnih i na sprat. Svi su putevi potpuno potpođeni daskom, štaviše, i sve ulice su potpođene daskom i balvanima… Ima pet džamija, dvije medrese i tri osnovne škole, dvije derviške tekije, dva mala hana, jedan hamam i tri drvena mosta, sedamdeset dućana, a nema bezistana. Na glasu su im hljeb, medovina šljive i jabuke.”
Sremska Rača, je, inače, opkoljena lukom rijeke Save s tri strane, a sa četvrte strane je imala kanal, pa je, praktično, bila neka vrsta ostrva, na izuzetno važnom strateškom mjestu.Turci su ga osvojili u proljeće 1526. godine, nešto prije Mohačke bitke, a grad je ubrzo postao jako vojno uporište. U 18. vijeku na bosanskoj strani je podignut grad-blizanac, Bosanska Rača, zbog važnosti tog vodenog puta i velike luke, važne za Tursku carevinu. Tada je taj kraj pripadao Sremskom sandžaku. Luka na Savi između dvije Rače bila je jedna od najvećih u evropskom dijelu carevine, tu je stizala roba sa zapada, pa se prevozila dalje u unutrašnjost. Brodovima su stizali odjeća i obuća, hemijski proizvodi, metalni predmeti i alat, a utovarani su poljoprivredni proizvodi, stoka, vuna, drvena građa. Bilo je to zlatno doba za oba grada na obali Save. Ali, kad su se, nakon poraza kod Beča 1683. godine, Turci počeli povlačiti iz Ugarske i Srema, jedna od najvećih bitaka odigrala se kod Sremske Rače. Pošto je grad, opkoljen vodom, bio skoro neosvojiv, austrijska artiljerija ga je toliko bombardovala, da je sve bilo uništeno. Od toga se Sremska Rača više nikad nije oporavila. A konačni udarac zadale su joj velike poplave 1932. godine, zbog kojih je izvršena regulacija korita Save, a grad premješten na drugu lokaciju.
S druge strane je bila Bosanska Rača, krajnja trgovačka stanica prema Evropi, koja je, zbog velike luke, bila izuzetno važno mjesto i u doba turske, a i austrougarske vladavine. Na kraju truskog perioda Bosanska Rača je imala stotinak kuća, poštu, nekoliko hanova i hotela, dosta dućana i magacina za smještaj robe, kao i riječnu agenciju, a mnogo ljudi radilo je na istovaru i utovaru robe. Grad je dobio na važnosti kad je 1917. godine izgrađena pruga od Mezgraje do Bijeljine, i od Bijeljine do Save. Uz već postojeću skelu izgrađena je tada dvoužetna žičara, koja je danonoćno prevozila ugalj preko rijeke.
nastaviće se