Reagiranja Zapada na ukidanje Izvještaja o Srebrenici su pranje savjesti onih koji ih potpisuju
Piše: Dženana Karup Druško
Nije malo onih koji su reagirali na odluku Narodne Skupštine Republike Srpske da poništi izvještaj za Srebrenicu Vlade RS-a iz 2004. te da se formira neka nova “nezavisna međunarodna komisija” koja će se ovaj put ponovo baviti Srebrenicom, ali i Sarajevom, što nije ništa drugo nego još jedan pokušaj da se relativiziraju genocid i drugi masovni zločini počinjeni tokom rata u BiH, i izjednače svi s ciljem novog pokušaja nametanja narativa kako je to bio građanski rat u kome su svi činili zločine. I za odluku su glasali svi srpski zastupnici partija u RS, i iz pozicije i iz opozicije. I 23 godine nakon rata, nakon brojnih presuda Haškog tribunala ali i drugih sudova među njima nije bilo suzdržanih, nije bilo onih koji su protiv. Time je nastavljena genocidna politika u Republici Srpskoj koja je i nastala na zločinima i genocidu.
I nije ovo bio nikakav predizborni potez Milorada Dodika, uostalom on je toliko puta ponovio svoje negiranje genocida u BiH u svakoj prilici da mu zato ne treba predizborna kampanja, ali je činjenica da je predizborna kampanja iskorištena za još jednu akciju plana smišljenog na relaciji Banja Luka-Beograd, u kome uz političke elite učestvuju i akademici i drugi intelektualci, podržani medijima, koji imaju samo jedan cilj: povjesni revizionizam, uz sve njegove poznate metode, od negiranja, pogrešnog interpretiranja činjenica, osporavanja svih dokaza, nametanja “novih” dokaza, do “kritičkog” odnosa prema sudski utvrđenim činjenicama i njihove racionalizacije javnosti.
A nije malo toga što povjesno moraju “očistiti” – Haški tribunal je kroz sudsku i tužiteljsku dokumentaciju utvrdio činjenice koje kažu da su Srbija Slobodana Miloševića i Hrvatska Franje Tuđmana namjeravale da stvore velike etnički što čistije države – Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Srbija, na račun Hrvatske i BiH, Hrvatska na račun BiH. Cjeneći dokaze i Tužiteljstva i odbrane, sudije su našle da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio međunarodni u svim fazama zbog direktnog i indirektnog učešća Srbije i Hrvatske. Rat putem posrednika (proxy war). Rječnikom presuda: Srbija i Hrvatska bile su u ratu sa BiH posredstvom Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, nad kojima su imale opću kontrolu. Cilj vlasti Bosne i Hercegovine, napadnute sa dvije strane, bio je – odbrana i oslobađanje teritorije.
Stoga, posljednja akcija Milorada Dodika, realizirana preko Narodne Skupštine RS-a, nije nikakav predizborni potez već realizacija Memoranduma 2 SANU-a koja je sve ove zadatke decidno poredala još prije nekoliko godina i koje Milorad Dodik, uz podršku ostalih političara u RS-u, ali i Beograda, samo ispunjava. Uz blagoslov Rusije, koja svoju pomoć i podršku i uvjetuje upravo jačanjem radikalizma i nacionalizma, odnosno onemogućavanjem bilo kakvog normalnog života u BiH, pa i regionu. I to je do sada, valjda, svakome jasno. Kao što je jasno da saopćenja već odavno nemaju nikakvu svrhu. Saopćenja se zaboravljaju, ono što radi Milorad Dodik ostaje. Pri tome ohrabren izostankom konkretnijih poteza njegova bahatost i arogancija sve više rastu, i uz vrijeđanje bošnjačkih žrtava ismijava i vrijeđa i zapadne predstavnike međunarodne zajednice, zaogrnut ruskim plaštom sigurnosti.
A u međuvremenu zapadni predstavnici međunarodne zajednice ponavljaju kako su im ruke vezane, kako ne mogu Dodiku uvesti sankcije (zašto?), kako on ima podršku birača… No, je li baš tako? Da li, recimo, neko u Evropi danas negira holokaust? Ne. Da li je to zakonom zabranjeno? Da. Više puta je pokretana inicijativa da državni parlament BiH usvoji zakon kojim bi bilo zabranjeno negiranje genocida i činjenica utvrđenih u Haagu i nikad do toga nije došlo jer su srpski zastupnici uvijek glasali protiv. Istovremeno, u BiH još uvijek postoji ured visokog predstavnika koji ima bonske ovlasti, kao i najveći ured Evropske delegacije u regionu. Iste one EU koja se hvali svojim vrijednostima. Zašto ta EU nije, recimo, svima onima koji su digli ruke i podržali poništavanje Izvještaja za Srebrenicu zabranila ulazak, pokazujući da vrijednosti na kojima je napravljena još uvijek postoje. Ili postoje ali samo za odabrano društvo? Puno je toga što se može uraditi da se hoće, kako bi se zaustavila genocidna politika i vrijeđanje žrtava. Stoga saopćenja u kojima se izražava “zabrinutost” i kojima se “osuđuje” Dodikovo divljanje koje ovu zemlju vodi u novi rat, nisu ništa do pranje savjesti onih koji ih potpisuju.
(Vijesti.ba)