Republika Srpska je ostala bez političkog razuma, bez ikakvih političkih ideja, bez ekonomske nade, bez izvjesne budućnosti i bez prijatelja.
Piše: Branko Perić
Postoji u budističkoj filozofiji izraz srednji put, pojam koji je i danas u središtu kineske političke filozofije. Tim pojmom se bave na zapadu svi koji su nezadovoljni pravcem kojim idu njihova društva. Oni koji su pažljivo analizirali pojam srednjeg puta tvrde da je on krajnje vrletan, jer podrazumijeva razboritost i umjerenost kojih nema u zapadnom racionalnom apsolutizmu.
Uzalud su umni ljudi zapadne civilizacije ukazivali na istočnjačku mudrost i značaj razuma i upozoravali da je svekoliko naše dostojanstvo u mišljenju i razumijevanju. „Trebamo da se trudimo da mislimo valjano jer je to princip morala“, pisao je Blez Paskal! Nije se primilo: razboritost i umjerenost nisu postale osobine našeg društva!
Možemo tu nesrećnu činjenicu da analiziramo na političkoj šizofreniji koja je nastala ovih dana nametanjem Odluke visokog predstavnika Valentina Incka o zabrani negiranja genocida. Ona je paradigma bezumnosti, neumjerenosti i jalovosti naših politika, koje dvadeset pet godina nisu u stanju da riješe ni jedan ozbiljan problem funkcionalnosti bh. društva.
Kao što znamo, odluci Valentina Incka o zabrani negiranja ratnih zločina prethodio je slučaj odlikovanja ljudi iz političkog i državnog vrha Republike Srpske, koji su pravosnažno osuđeni za ratne zločine pred Haškim sudom (Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Biljane Plavšić). Visoki predstavnik je smatrao da veličanje ratnih zločinaca „povređuje i provocira one koji su pretrpjeli posljedice rata, te šteti sjećanju na žrtve“, zbog čega je političkim liderima Republike Srpske ostavio rok od tri mjeseca da stave van snage odluke o odlikovanjima. Prije toga je Visoki predstavnik naložio da se ukloni spomen ploča Radovanu Karadžiću sa studentskog doma na Palama, što je u posljednjem času učinjeno.
Svako razuman, posebno ko zna za ratna dešavanja i strahote zločina, ne bi mogao prigovoriti moralnoj i pravnoj osnovanosti zahtjeva Visokog predstavnika. Ne radi se samo o pitanju da li je Incko za to bio nadležan ili nije, prosto se radi o pitanju moralnosti društva koje dodjeljuje najviša državna odlikovanja ljudima koji su pravosnažno osuđeni za najteža krivična djela. Ako društvo prihvati takvo postupanje državnog vrha prema izvršiocima najtežih krivičnih djela, onda se može očekivati da sutra svaka lokalna zajednica dodjeljuje odlikovanje osuđenim ratnim zločincima sa svog područja i da im podiže spomenike i otkriva spomen ploče. Da li bi to bilo moralno prihvatljivo, ili bi bilo dokaz moralne izopačenosti društva?
Dodik i njegovi koalicioni partneri, sa jadnom i dezorijentisanom opozicijom, odbili su da postupe po zahtjevu Visokog predstavnika, šaljući poroku urbi et orbi da su osuđenici za ratne zločine narodni heroji koji zaslužuju odlikovanja! Da li je to razuman stav? Svaki pošten i moralan čovjek bi, bez ikakvih znanja o budističkoj filozofiji, zaključio da je to nemoralno i nerazumno. Dovoljno bi mu bilo da zamisli da to čini neki drugi narod, pa da zaključi da je to neljudsko i sramno.
Dakle, odluka Valentina Incka o nametanju zakona o zabrani ponašanja koja su usmjerena na širenje mržnje i netrpeljivosti je moralno i pravno prihvatljiva. Test njene prihvatljivosti bio bi odgovor na pitanje da li bi u državama vladavine prava takvo ponašanje političara bilo prihvatljivo ili bi bilo pravno sankcionisano. Zaključak je, van svake razumne sumnje, da bi u svakom civilizovanom društvu zakonodavac donio odluku kakvu je donio Visoki predstavnik. S kakvim je onda argumentima moguće osporavati Odluku Valentina Incka?
Kad prijeđemo u nama susjedne etničke prostore i razmotrimo njihovo političko ponašanje prema njihovim osuđenim ratnim zločincima i njihove odgovore na srpski politički idiotizam, vidimo gotovo identičnu sliku nemoralnosti. I njihov odnos prema zločinima i zločincima, osuđenim i neosuđenim, nije bio lišen veličanja, počasti i priznanja. U mržnji se otišlo i korak dalje, pa je Republika Srpska nazivana „genocidnom tvorevinom“, „šumskom republikom“. Ali, srpska politika nije reagovala na takve provokacije. Stiče se utisak da ih je jedva dočekala da bi odgovorila istom mjerom.
Razumno reagovanje bi bilo da se o omalovažavanju entiteta RS, kao dejtonske tvorevine, i veličanju zločina i zločinaca , kao i o negiranju genocida, poveo javni političkopravni dijalog i saglasno predložila intervencija u krivično zakonodvstvo kojom će se zaustaviti širenje etničke mržnje i netrpeljivosti. Razumni i pošteni političari morali bi znati da je to interes svih naroda i najsigurniji put toliko neophodnom pomirenju. Niko to, očigledno, nije želio. Vladajuće politike na svim stranama su pokazale da im nije cilj pomirenje, prosperitetan suživot i ohrabrujuća budućnost, nego razdor i etnička mržnja kao snažne poluge osvajanja i očuvanja vlasti.
Ovakvo stanje se održava od okončanja rata nesmanjenom žestinom. Vladajuće nomenklature pokazuju da nisu u stanju da vode politiku pomirenja i prosperitetnog razvoja društva. To je porazna i uznemirujuća činjenica. Društvo dvadeset pet godina tavori u carstvu političke nemoralnosti, bezakonja, korupcije i organizovanog kriminala. Za to vrijeme su oštro suprotstavljene nacionalne politike uzurpirale i na političke lidere prenijele nadležnosti državnih institucija. Država se danas identifikuje sa najjačim nacionalnim političkim partijama i njihovim moćnim liderima.
Pogledajmo na koji način se reagovalo na moralno i pravno zasnovanu odluku Valentina Incka. Iz Republike Srpske su stizale osude bez ikakve pravne i moralne argumentacije. Narogušenost političkih vođa svodila se na nejasne političke fraze u vidu „satiranje slobode“, „uništavanje srpskog naroda“, „necivilizacijski akt“, da bi se okončalo donošenje dva zakona po hitnom postupku. Prvi zakon se odnosi na neprimjenjivanje Odluke Visokog predstavnika i nametnutog Zakona kojim su proširene odredbe postojećeg člana 145a KZ BiH, kojim se definiše krivično djelo izazivanja nacionalne mržnje i netrpeljivosti.
Da li je bilo razumno donijeti zakon o neprimjenjivanju državnog Krivičnog zakona, i to samo u dijelu jedne krivičnopravne odredbe? Ne postoji pravnik koji bi potvrdno odgovorio na ovakvo pitanje. Svaki svršeni student prava bi znao da se zakon može staviti van snage odlukom organa koji ga je donio ako je prestala potreba za njegovom primjenom, i da se njegova ustavnost može osporavati pred Ustavnim sudom pod određenim uslovima. Ne postoji mogućnost da neki drugi organ donese zakon o neprimjenjivanju zakona koji sam nije donio, jer bi to bio pravni nonsens. Krivični zakon BiH djeluje prema svima u BiH i niko nema ovlaštenje da ga suspenduje osim donosioca. Dakle, Parlament RS je donio zakon koji nema ni logičku ni ustavnopravnu osnovu. Najviši organ zakonodavne vlasti entiteta donio je neustavan i nerazuman zakon na način da je izvršio nalog političkih lidera vladajućih i opozicionih partija, bez ikakve naučne i stručne analize. Javnost je dobila očigledan dokaz da su nadležnosti državnih institucija prešle u ruke političkih lidera i kabinete vladajućih partija, čime je RS teško kompromitovana. Na stranu činjenica da se suspendovanje jednog važnog državnog zakona od strane entitetske vlasti može podvesti pod opasno antidejtonsko postupanje i rezultirati nepredvidivim političkim posljedicama.
Drugim zakonom koji je usvojila Narodna skupština RS uvedeno je u Krivični zakon RS novo krivično djelo Povrede ugleda Republike Srpske i njenih naroda, kojim su predviđene zatvorske kazne za izlaganje poruzi, preziru i grubom omalovažavanju RS i njenih simbola. Nema ništa nejasno u zakonskim elementima ove krivične odredbe. Ugled entiteta može da uživa krivičnopravnu zaštitu ukoliko postoji opasnost da on bude podrivan i ugrožen. Nije novost u krivičnom zakonodavstvu da države i državni entiteti uživaju krivičnopravnu zaštitu. U krivičnom zakonu bivše države postojalo je isto krivično djelo.
Problem sa ovom izmjenom Krivičnog zakona leži u tome što se nije ranije reagovalo na narušavanje ugleda i grubo omalovažavanje RS. Zašto se čekala Odluka Visokog predstavnika da bi se krivičnopravno reagovalo na praksu grubog omalovažavanja RS? Zašto je osvetnički poriv postao mjera političkog razuma u RS? Da li je takva vlast, koja samu sebe naziva patriotskom, ozbiljna i dosljedna u očuvanju nacionalnih vrijednosti?
S druge strane, da li su narodni poslanici prije donošenja ovog Zakona razmišljali kako će se u praksi prmjenjivati ova odredba ako RS odbija saradnju sa državnim policijskim institucijama? Ko će hapsiti i privoditi pred pravosudne institucije RS počinioce ovog krivičnog djela kada ga izvrše građani Federacije BiH na području Federacije? Čemu služe krivičnopravne odredbe koje neće biti primjenjive?
Nikakve koristi neće biti od ovakvog brzopletog, politički i pravno neodmjerenog i hirovitog reagovanja na Inckovu Odluku. Sve što će od toga ostati biće gorak okus političke blamaže, pravnog neznanja, nesposobnosti i palanačkog primitivizma, nedostojnog bilo kakve vlasti. Odluke da se ne razgovara sa novim Visokim predstavnikom, da se ne primjenjuje nametnuti zakon, da se ne učestvuje u radu državnih institucija i da se policija suprotstavi djelovanju SIPE u RS daleko su od svake politike, razuma i moralnosti. Političari koji svoje političko djelovanje svedu na bojkot i negiranje svega i svačega nisu svjesni da uvode svoj narod u neizvjesnost koja može biti tragična. Život građana ne smije biti zaustavljen, sukobi ne smiju zamijeniti dijalog i saradnju, ucjene i uslovljavanja ne smiju biti sredstvo javne politike.
Republika Srpska je ostala bez političkog razuma, bez ikakvih političkih ideja, bez ekonomske nade, bez izvjesne budućnosti i bez prijatelja. Nacionalizam i nekompetentnost njenih vladajućih politika uništio je budućnost srpskog naroda u RS. Da li je to njegov vitalni nacionalni interes?
Vrijeme koje živimo je vrijeme mudrih politika, politika koje su sposobne da predviđaju i idu u susret događajima. Za nacionalnu politiku potrebne su razumne ideje i prijatelji. Današnje vladajuće politike nemaju ni jedno ni drugo. One su zatrpane ruševinama prošlosti, uprljane pohlepom i nemoralom i u svemu nevjerodostojne. Politike koje ne znaju da razgovaraju sa svijetom i koje svijet prezire nisu nikakve politike.
Šta očekuje politički um koji nema s kim da razgovara, koji jedino zna da negira, čije je jedino umijeće da osporava i koji na najnedostojniji način vrijeđa na svakom koraku? Spočitavati Valentinu Incku njegovo porijeklo i ulogu Austrije i Njemačke u dva svjetska rata je nešto najnedostojnije što jedan političar može danas javno izgovoriti. Neko ko osporava političku ulogu Vijeća za implementaciju mira, u kome sjedi i predstavnik prijateljske Rusije, ko negira zakonitost izbora Visokog predstavnika i ne želi s njim da razgovara, ko odbija da primjenjuje zakone države čiji je politički dio, ne zaslužuje od političkog svijeta ništa drugo osim političkog i ljudskog prezira.
Uloga političara je da sve svoje znanje, vještine i mogućnosti iskoristi da razgovara i pridobija istomišljenike i saveznike koji će mu pomoći da za svoju državu i građane ishodi najviše koristi u datim političkim i društvenim okolnostima. Vladajuća politika u RS čini sve da širi neprijateljstvo sa svima i stvara neprijatelje na sve strane. Neprijatelji i izdajnici su omiljeni junaci njenog političkog narativa.
Nacionalizam, nesposobnost i isključivost vladajućih politika prijete da unište Republiku Srpsku. Nije to više ni posebna novost. Izopačene i kriminalizovane politike uništavale su srpski narod od kraja Prvog svjetskog rata do danas. Treba pogledati listu nacionalnih poraza u tom periodu. I treba pročitati šta je o tome pisao svojim srpskim prijateljima Švajcarac Arčibald Rajs 1928. godine u knjižici „Čujte Srbi! Čuvajte se sebe!“
(buka.com)