Piše: Jusuf Trbić
Cirkus zvani „konstitutivni narodi“ nastavlja se bez zastoja, konstitutivnost je važnija od hljeba, od vazduha, od logike i pravde, ona je sklonište svih naših političkih hulja i zaštita od svih principa i zakona koji važe u civilizovanom svijetu. A šta je, da prostiš, ta konstitutivnost i šta su ti konstitutivni narodi, za koje se naši lideri drže kao za slamku spasa i uslov svih uslova, pa je ponovo aktuelan razgovor Čovića i Izetbegovića o tim i takvim narodima i njihovom „legitimnom“ predstavljanju?
Koncept konstitutivnosti naroda preuzeo je svojevremeno glavni tvorac Titovog ustavnog sistema Edvard Kardelj, i to iz stare prakse Sovjetskog Saveza, koja je odavno napuštena u cijelom svijetu. Niko danas nema konstitutivne narode, a kolektivna etnička, kulturna, vjerska, politička… prava zadovoljavaju se ustavnim mehanizmima građanskog društva. Konstitutivnost naroda, kako se kod nas nazivaju etničke, tačnije: etno-religijske grupe, poslužila je kao okidač i opravdanje za krvave pohode i osvajanje teritorija. Sjećamo se poziva Slobodana Miloševića na ujedinjavanje „srpskih etničkih prostora“, i tvrdnji da Srbi nigdje na Balkanu ne mogu biti nacionalna manjina, pa zatim Tuđmanove politike otkidanja dijela BiH u ime „interesa hrvatskog naroda“. Zatim je uslijedilo unošenje principa konstitutivnosti naroda u Dejtonski sporazum i novi ustav, i to na insistiranje sve tri strane, pri čemu je bošnjačka bila i najglasnija. Već i prije rata, a pogotovo tokom rata bilo je sasvim jasno da se princip konstitutivnosti naroda svodi na zahtjev za tri odvojene teritorije. Ni srpsku ni hrvatsku nacionalističku politiku nisu zanimali ljudi, njihovi sunarodnici, već samo i isključivo teritorije. U BiH je prije rata živjelo oko milion i sto hiljada Hrvata, od toga je 900 hiljada bilo van teritorije nelegalne Herceg Bosne, ali je tuđmanovska politika, i tada kao i danas, otvoreno pokazivala da je ne interesuju Hrvati Posavine, Srednje Bosne, Sarajeva i drugih dijelova BiH, da ti ljudi za njih ne postoje, ako ne žele da se dosele u projektovani mono-etnički raj u Hercegovini. Isti je slučaj bio s politikom Karadžića i njegovih nasljednika, do današnjeg dana. A šta su mislili bošnjački lideri uoči, za vrijeme i poslije rata – to, vjerovatno, ni Alah ne može razumjeti. Jer, ako oni sami pristaju da njihov narod bude „konstitutivan“, dakle sveden na četvrtinu teritorije države, na kojoj ne može opstati ni sedam dana, onda se ozbiljno postavlja pitanje njihove pameti, morala, znanja i patriotizma, a možda i mentalnog zdravlja. Ili se radi o nečem drugom: da su, naime, ti lideri zaključili kako je za njih najbolje da imaju svoj feud, koliki god da je, jer će u njemu moći da vladaju do kraja svijeta, onako kako sami žele. Uz pomoć vjerske zajednice koja ih je, kao i na druge dvije strane, srdačno primila u zagrljaj.
Dakle, konstitutivnost se, uz svu prigodnu galamu, svodi isključivo na teritoriju i neograničenu moć nacionalističkih oligarhija na toj teritoriji, što i Hrvatska i Srbija nikada, ni u snu, ne bi primijenile kod svoje kuće. I kad Vučić ili Milanović nude da oni pregovaraju o Bosni, njenom izbornom zakonu i odnosima naroda u njoj, to je podmukla prevara, jer o nama bi onda odlučivali oni koji slijede politiku podjele i uništenja Bosne. A sve postaje zanimljivije ako se zna da termin „konstitutivni narodi, zapravo, ne postoji u Dejtonskom sporazumu. U preambuli Ustava, koji je sastavni dio Dejtonskog sporazuma, piše: „Bosniacs, Croats and Serbs, as KONSTITUENT peoples (along with Others) and citizens of Bosnia and Herzegovina…U prevodu: Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao KONSTITUNETNI narodi (uključujući Ostale) i građani…Razlika između ta dva termina je velika: konstitutivni znači onaj ko nešto konstituiše, stvori, napravi, a konstituentni označava dio ili komponentu cjeline, sastojak nečega, a u političkom i pravnom rječniku KONSTITUCIJA je ustav. U ovom slučaju izraz „konstituentni narodi“ znači: narodi pomenuti u Ustavu, ustavni termin. Da li je slučajno što mi danas nemamo verifikovan jedinstveni prevod Dejtonskog sporazuma, pa se i na web stranici Ustavnog suda BiH koristi termin konstitutivni, koji je odavno ušao u široku upotrebu?
Svijet je davno uočio prevaru, pa je početkom januara 2018. godine Evropska komisija, u procesu pripreme za približavanje BiH članstvu u EU, postavila našim vlastima pitanje: „Šta je pravna osnova za princip „konstitutivnosti naroda“ i u kakvoj je on vezi sa principom jednakosti svih građana neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti, kao što je određeno pravnom stečevinom EU?“ Jasan je bio stav da BiH ne može postati član EU s takvim uređenjem, koje je u potpunosti suprotno građanskom društvu i temeljnom principu jednakosti svih građana, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili političku pripadnost. A Evropski sud za ljudska prava (u predmetu „Zornić“) bio je još jasniji : „U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se obilježi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Priroda tog sukoba je bila takva da je bilo neopohodno pristati na „konstitutivne narode“, kako bi se osigurao mir…Međutim, sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi takvih odredbi. Sud očekuje da će se, bez daljnjeg odgađanja, uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokratija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu BiH osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda BiH, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili grašana Bosne i Hercegovine…“ Ovdje se, kao što vidimo, ne radi samo o mišljenju, već o nalogu, i zato to naši lideri neće ni da pomenu u svojim svakodnevnim natezanjima oko političkog plijena.
Sad je jasno šta znače pozivi na „pomirenje“ naroda, šta znače pokušaji lidera susjednih zemalja da govore u ime „svojih“ naroda koji žive u BiH, i šta znači termin „legitimni predstavnici naroda“ – to je otvoreni poziv na teritorijalnu podjelu BiH. Termin „legitimni“ ( ili istinski predstavnik naroda, kako je to nekad govorio Alija Izetbegović, kreator ovog izraza) ne postoji u Ustavu i potpuno je stran svakom obliku savremenog društva. U svakom današnjem društvu „legitimni“ su oni koje izaberu slobodni građani, i o tome nema razgovora. Sličan je izraz „pravi“ Bošnjak, Srbin ili Hrvat, čega smo se naslušali do sad. Kad Dragan Čović traži da se čak i u Ustav unese da su članovi Predsjedništva BiH legitimni predstavnici tri etničke skupine, to je otvoreni zahtjev za podjelom države. Predsjedništvo je kolektivni predsjednik države i on predstavlja SVE GRAĐANE, pa bi, shodno tome, u izboru članova Predsjedništva BiH cijela država morala biti jedna izborna jedinica u kojoj mogu birati i biti birani svi građani. Pravilo da tu ne mogu biti ljudi iz iste etničke skupine, kao ustupak etničkom principu, samo pomaže da se uspostavi zadovoljavajući balans. I ništa više od toga. Činjenicu da su za Željka Komšića glasali i ljudi iz drugih etničkih grupa, treba pozdraviti kao začetak demokratije kakva vlada u svijetu. U budućnosti i Bosna mora imati jednog predsjednika i dva ili tri potpredsjednika, svi iz različitih naroda, koji se biraju glasovima građana u cijeloj državi.
O tome bi i Bakir Izetbegović mogao razgovarati s Draganom Čovićem, u sklopu ugradnje presuda Evropskog suda u naš pravni sistem. O daljim etničkim podjelama – nikako.