Naseljavanje prognanika u Bijeljinu i gradove u Bosni
Piše: Saud Grabčanović4
Iseljavanje Bošnjaka iz sela u Srbiji 1830-1834.
Progon i iseljavanje Bošnjaka muslimana iz Kneževine Srbije odvijao se u dvije etape: prva, u periodu 1830-1834. Godine, i druga, u periodu 1862-1867. Nakon neslavno završenog Drugog srpskog ustanka i kompromisa sa Turcima, vojvoda Miloš Obrenović je od sultana dobio kneževsku titulu 1815. Godine, a njegova Srbija unutrašnju samoupravu u selima sa srpskom većinom. Smederevski sandžak je dobio službeni naziv Knjaževina Srbija. Dobivši «državu» u državi ( slično današnjem RS –u u BiH) knjaz Miloš i njegova nacionalistička vrhuška su počeli praviti planove kako da iz Srbije protjeraju sve Bošnjake, da zemlju etnički očiste i tako ostvare konačnu samostalnost srpske države. Bošnjaci muslimani, koji su predstavljali veliki dio stanovništva njegove knjaževine, remetili su Miloševe planove i san o nezavisnosti. Zato su srpski knjaz,s rpski političari i vrh SPC skovali dobro razrađen plan kako eliminisati Bošnjake iz Srbije. Da bi to ostvarili, oni su sve muslimane proglasili Turcima, osim ciganske manjine (isto se ponovilo u BiH u ratu 1992-1995). Među brojnim zahtjevima koje su Srbi počeli postavljati Osmanlijama preko poslanika na Porti, posebno važno mjesto zauzimalo je iseljavanje Turaka ( Bošnjaka) iz Srbije,pogotovo seoskog stanovništva. Porta je ove zahtjeve stalno odbijala, ali to nije dugo trajalo. Po savjetu Rusa, za ostvarivanje svoga cilja o etnički čistoj Srbiji iseljavanjem muslimana, Miloš je mitom preduprijedio protivljenje Osmanlija. Uputio je poslanstvo u Istanbul da mito uruče i dobiju obećanja da u svojim nakanama neće biti ometani. Evo kako je sam čin uručenja mita opisao Milošev pisar Grgur Jakšić: «Pošto su članovi Miloševog izaslanstva po odobrenju ruskog poslanika, rešili da glavnom tumaču dadu pet stotina dukata (deset hiljada groša) na dar od Miloševe strane, Marković, vođa izaslanstva, je u društvu sa sekretarom deputacije Georgijevićem otišao na zakazani sastanak. Isak efendija ih je primio hladno i prebacio im je ljutito što su došli, bez uobičajene preporuke beogradskog vezira. Na to mu je Marković spustio pod sedžde zapečaćenu kesicu s pet stotina dukata Ovo naš knez, rekao mu je, daruje za sad Vašoj Svetlosti kao znak svoga visokog poštovanja, preporučujući deputaciju milosti Vašoj. Naš bi knez smatrao za čast pisati svome prijatelju, ali se bojao da se zbog ovoga ne bi vaša Svetlost našla nešto uvređena ili da pismo ne bi što naškodilo jednoj ili drugoj strani u ovo kritično vreme (naglasio JM). Zatim ga je zamolio da u svemu pouči deputate. Pošto je opipao kesicu i podmetnuo je bolje poda se, efendija je odmah promenio ton i obećao da će deputaciji u svemu pomoći. Sutradan je bio još ljubazniji, rekao im je da njegovu kuću smatraju kao svoju, da dolaze k njemu bez ikakvih ceremonija i savetovao ih je da se reis efendiji predstave posle Bajrama.» Ovaj mito rezultirao je odlukom Porte o oprostu zbog progona Turaka, odnosno muslimana. O tome Jakšić kaže: «Naskoro zatim Veliki vezir je javio knjazu da mu je iseljenje podrinskih Turaka oprošteno, s tim da im Srbi isplate štetu za imanja, koja će jedna mešovita komisija proceniti. Tako je, naposletku, knjaz Miloš uspeo da Srbiju, uglavnom, oslobodi turskog stanovništva i da joj osigura granice koje je krvlju svojih sinova do 1812. bila zadobila.» Hatišerifom od 3. avgusta 1830. godine, sultan Mahmud II (1785-1839) je naložio da se muslimani isele iz svih sela u Srbiji, osim onih koja su direktno vezana za tvrđave, i da napuste teritoriju Knjaževine do kraja 1834. godine. Predviđeno je da jedna mješovita komisija izvrši procjenu imanja muslimana koji treba da napuste Srbiju. Pretpostavlja se da je u vrijeme donošenja Hatišerifa u Knjaževini Srbiji bilo oko deset hiljada Bošnjaka – muških glava , koji su živjeli u selima oko gradova : Beograda četiri, šeher Užica dvije, Ćuprije hiljadu i po, Smedereva osam stotina, Smederevske/Hasan–pašine palanke dvije stotine itd. Odmah po objavljivanju Hatišerifa, po muslimanskim selima Knjaževine Srbije odaslani su knjazovi izaslanici da s njenim sadržajem upoznaju muslimane kućedomaćine i da imaju sultanovo naređenje za napuštanje Knjaževine do kraja 1834. Godine. Urađeni su popisi sela iz kojih se muslimani moraju iseliti i dostavljeni valiji u Beograd, odnosno Visokoj Porti. Kad je ovaj posao bio završen, knjaz je i prije nego što mješovita komisija pristupila procjeni nekretnina, izdao uputstvo svojim povjerenicima da obilaze muslimanska sela i otkupljuju njihove nekretnine, uz obavezu da im se nakon isplate predaju vlastovni listovi (tapije ili kadijski hudždžeti). Prodaja nekretnina nije išla po knjazovim očekivanjima, iako je vlasnicima u nekim slučajevima nuđena cijena i iznad stvarne. Manji broj muslimana prodao je nekretnine i uzeo novac, dok je veći broj njih bio uvjeren da će sultan svoj proglas opozvati i da će ostati na svojim ognjištima, odnosno da će im mješovita komisija ponuditi veću cijenu od one koje im nude knjazovi povjerenici. A desilo se da su upravo oni izvukli deblji kraj, jer su u iščekivanju jednog ili drugog dočekali i sami kraj 1834. godine, kada su se na brzinu morali iseliti. Mješovita komisija je posao procjene nekretnina iseljenih muslimana iz sela u periodu 1830-1834. godine završila tek 9. muharrema 1286, odnosno 9. aprila 1869. godine, dakle, 35 godina kasnije. Iako je vršena procjena nekretnina za svakog vlasnika poimenično, spiskovi su objavljeni po selima u nahijama, a navedena su tri podataka : broj sela, broj domaćinstava i vrijednost nekretnina za svako selo i nahiju u cjelini. Prema podacima Šabana Hodžića, od 4.753 iseljenih domaćinstava muslimana iz 219 sela, samo u četiri nahije (Kruševačka 33, Podgorska 20, Starovlaška 56 i Studenička 110), vrijednost po komisiji procijenjenih imanja iznosila je 35,974.000 groša, odnosno 8,81 tona zlata, finoće 830/1 000. U jednom drugom spisku, dat je pregled sela Sokolske nahije u kojima su bili nastanjeni muslimani do 1862. godine. Iz njega se mogao preuzeti podatak prema kojemu se u periodu 1830-1834. godine iz 28 sela iselilo 204 domaćinstva. Muslimani su se do danas zadržali samo u selima Mali Zvornik i Sakar.Ovi su se doseljenici naselili u postojeća i novopodignuta naselja na području Zvorničkog sandžaka: u kasabe Bijeljina i okolina, Janja, Brčko i okolina, Gračanica i okolina, Kladanj, Tuzla i okolina , Vlasenica i okolina,Zvornik i okolina , selo Modriča, Gradačac sa okolinom i Posavina . Prognani nikada nisu naplatili utvrđeni dug Srbije prema njima. O ovoj prvoj etapi iseljavanja muslimana iz Kneževine Srbije, Grgur Jakšić kaže: «Tako su ostala samo dva sela Mali Zvornik i Sakar, koja su se nalazila pod topovima Velikog Zvornika (danas Zvornik u BiH), koja nisu mogla biti iseljena. Ali duž Drine su postavljene jake straže, a zatim, u novembru 1834. godine, pravi vojnički kordon». Međutim taj oružani napad na podrinjska sela izazvao je u Istanbulu veliko neraspoloženje prema Srbiji. Sultan i Visoka porta su odmah odredili jednog komesara da izvrši uviđaj. Ali ni knjaz Miloš nije ostao skrštenih ruku. Da bi zagladio stvar, naredio je odmah deputatima u Istanbulu da reis efendiji (predsjedniku osmanske vlade), koji mu je bio prijatelj, stave na raspoloženje potrebnu sumu novca za sultana i turske velikodostojnike. Srbi su i dalje podmićivali osmanske dužnosnike, o čemu Grgur Jakišić kaže: «Za vreme skupštine knjaz je zadržao kao svoga gosta turskog komesara, Ćešaf agu. Pored 40.000 groša (dvije hiljade dukata), koje mu je poslao na Drinu, prilikom dovršenja rada na obeležavanju granica, knjaz ga je obdario bogatim poklonima i ispratio ga u Vidin». U periodu 1830-1834. godine, iz sela u knjaževini Srbiji su iseljeni svi muslimani, koji se nisu proglasili Ciganima kako bi ostali i zadržali svoja imanja. Ubrzo nakon što je uspješno završio prvu etapu etničkog čišćenja Srbije od muslimana, Miloš Obrenović je napustio stolicu knjaza Knjaževine Srbije, zamijenio ga je sin Mihajlo Obrenović (1839), koji je nastavio njegovo krvavo djelo u još uspješnijoj formi.
( Nastaviće se)