ETNIČKO ČIŠĆENJE KNJAŽEVINE SRBIJE (IX dio)

13

Piše: Saud Grabčanović

Naseljavanje Bošnjačkih prognanika 1862. u Bosnu  i ostale dijelove Turske

 

Iseljavanje prognanog bošnjačkog stanovništva –muhadžira iz Knjaževine Srbije  prvo je počelo ka Nišu, a kasnije su prognanici  upućivani u Albaniju, Makedoniju, Rumeliju, Tursku, a ponajviše  u sjeverne dijelove Bosne, u nova naselja  Gornju i Donju Aziziju, (Bosanski Šamac i Orašje), pa sve uz Savu, do Orahove kod Bos. Gradiške.Tako su nikla i naselja Kozluk kod Zvornika, Janja kod Bijeljine, koja je postala kasaba, Brezovo Polje kod Brčkog, Kostajnica, Orahova kod Bos. Gradiške, itd. Neke porodice iz Beograda odselile su se u okolinu Istanbula i tamo osnovale selo istog imena.Veliki broj Bošnjaka muslimana iz Srbije Turska je odmah naselila u Anadoliju i pogranična mjesta prema Kurdima. U prvo vrijeme niko nije imao pravo izbora, svako je morao da prihvati ono što mu se ponudi. Muslimansko stanovništvo iz Užica i okoline iselilo se najviše u Bosnu i dugo je od srpske vlasti tražilo naknadu za svoja dobra, ili potraživanje prihoda sa svoje zemlje, ali nikad nikakve prihode niti naknade nisu ostvarili. Srpski seljaci iz okoline su napuštena bošnjačka imanja uzurpirali i prisvojili i to bez odobrenja lokalnih stariješina, dok su napuštene kuće palili, kako se slučajni povratnici ne bi imali na šta vratiti. Opisujući selo Baščaluci kod Loznice, L. Sopalović 1903. godine piše, “Ime Baščaluci pričaju da je došlo otuda što su u staroj varoši Loznica oko reke Sire stanovali Turci (citaj muslimani), čije su bašte bile na tom mestu, gdje je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabučnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krče šume, već su imali gotovo zemljište sa baštama”.Odlazak Bošnjaka iz Užica prema kazivanju istog autora bio je veoma tužan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je čelo bilo na Kadinjači, a začelje se još formiralo u samom Užicu. Slično je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Šapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd. Kolone iseljenika obezbjeđivala je i srpska vojska. Neki od vojnika vrijeđali su iseljenike, drugi su ih žalili, pa je na jednu takvu uvredu iseljenik Husein beg Kravadarević rekao “ako vam je biva car dao da nas sa naših ognjišta krećete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je poštenom čovjeku preči i od samog života”. Jednu takvu kolonu nadgledao je i kapetan Mića, koji je, bar prema riječima. žalio iseljavanje muslimana uz komentar “oni su se ovdje izrodili, oni i njihovi djedovi, i njihovi čukundjedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kuću, svoj zavičaj i svoje ognjište”. Šta je sve iza Uzičana ostalo, najbolje pokazuje primjer Ibrahima Hadžiahmetovića, koji je u samom Užicu imao konak, dvije kafane, 5 bašti, 2 voćnjaka, 2 čaira, njivu, vodenicu, jedan vodenički zakup i 7 placeva. Baštu je imao i u okolini u Bugaru i Zabučju. U Vilovini je imao 2 voćnjaka, zemlju i još jedan vodenički zakup, a u okolnim selima još 7 čaira, 6 voćnjaka i 2 vodenička zakupa, ne računajući posjede u Požegi. Prema izvorima ruskih diplomata iz Sarajeva, 1862. godine u krajeve Zvorničkog sandžaka došle su 533 porodice sa oko 1.234 članova, u Tuzlu je došlo 12 porodica, Bijeljinu 23, Brezovo Polje 89, Bos. Šamac-Gornju Aziziju 235, u Gračanicu 14, Srebrenicu 22, Donju Asiziju-Orašje 132 i u Vlasenicu 3 porodice. Zajedno sa Užičanima u Bosnu je stiglo i nekoliko desetina Cigana iz ovoga grada, koji su takođe protjerani. Nešto muslimanskih porodica ostalo je u Malom Zvorniku, na primjer porodice: Alić, Ćorica, Imširević, Demirović, a bilo je i onih koji su pristigli iz drugih krajeva Srbije, kao što su porodice : Beganović, Đonlić, Krzević i drugi, ali su i oni kasnije protjerani u Bosnu. H. Suljkić, koji je pisao o iseljavanju muslimana iz Užica, navodi neke od porodica koje su došle iz Srbije u Tuzlu : Berbić, Čugurović, Mandžić, Mukić, Prcić, Saračić, a S. Hodžić navodi i imena drugih porodica koje su došle 1881. Godine, kao: Prgonjić, Đulbegović, Bojadžija, Hasanović, Tabak, Čulumarević, Kulenović, Ramić, Čosić, Džudžić, Sejdić, Saletović, Buzadžić, Drinjaković, Žilić, Tufekčić i drugi. U Bijeljinu su došle porodice: Kotarević, Grabčanović (Grabčijan), Berberović, Čosić, Alibegović, u Brezovo Polje: Tvice, Satarić, Bešlagić, Kukić, u Bos. Šamac: Grabčević (Grapčijan), Fisović, Topalović, Škiljić, Begić, u Orašje: Kabaklić, Čosić, Doljančić,Drljača, Isić, Beširević, u Srebrenicu :  Begić, Malagić itd. U Bosni je sulatan  Abdul- Aziz, o trošku državne blagajne, za muhadžere iz Srbije  podigao više novih naselja, gdje se  pretežno nastanila  srednja i siromašnija  klasa. Tako su nastali potpuno novi gradovi u Bosni. To su mjesta: Donja Azizija (Orašje), Gornja Azizija (Bosanski Šamac), Brezovo Polje, Kozluk, i u Krajini: Bosanska Kostajnica i Orahova. Iz gotovo svih izvještaja u kojima se   donose podaci o broju izgrađenih kuća za muslimanske doseljenike iz Srbije proizlazi da  je u Kozluku podignuto 110, Brezovu Polju 250 i Orahovi 200 kuća. Podaci se razlikuju  za Donju Aziziju, odnosno Orašje, i Gornju Aziziju, odnosno Bosanski Šamac. Za Orašje  se najčešće navodi 241, a za Šamac 315 kuća.  Međutim, podaci o broju novoizgrađenih  kuća i broju stanovnika u njima, koje je valija Šerif Osman-paša dao engleskom konzulu u Sarajevu, neposredno poslije završene gradnje novih naselja,  svakako su najpouzdaniji.

Bosanski namjesnik  je izjavio da su u zvorničkom kajmakamluku podignuta ova nova   naselja: Kozluk (zvornička kaza) u kojem je izgrađeno 118 kuća i u njima smješten 571   stanovnik, Brezovo Polje-Brezovo selo (bijeljinska kaza) u kojem je sagradjeno 300 kuća i   smješteno 1.555 stanovnika, Orašje-Azizija (gradačačka kaza) u kojem je izgrađeno 200  kuća i u njima nastanjena 963 stanovnika, Bosanski Šamac-Gornja Azizija (gradačačka  kaza) u kojem je izgradjeno 260 kuća i u njima smješteno 1.180 stanovnika. U krajini u banjalučkom  kajmakamluku izgrađeno je novo naselje Orahova (gradiška kaza) u kojoj je sagrađeno 225 kuća i naseljeno 1.090 stanovnika. Osim ovih novoizgrađenih naselja podignute su  nove , ili osposobljene stare kuće za stanovanje i u drugim dijelovima Bosanskog ejaleta. Tako je u Zenici osposobljeno za stanovanje 150 kuća, a u Kostajnici (kozaračka kaza) izgrađene su 182 kuće i u njima smješteno 728 stanovnika. Sva nova   naselja sagrađena su po istom planu sa pravilno raspoređenim ulicama, snabdjevena su dovoljnim količinama pitke vode, imaju po jednu džamiju, a svaka porodica je dobila poveću obradivu parcelu od 25-40 dunuma. Svi ovi novi stanovnici doselili su se iz    Beograda, Užica, Sokola i Šapca. Imućniji muslimani. koji su raspolagali kapitalom, birali su mjesto gdje će se naseliti.Tako su neki došli u Tuzlu, Bijeljinu, Banja Luku, Brčko,   Zvornik, Mostar, Sarajevo. Oni su živjeli i umrli u nadi da će se jednoga dana ponovo vratiti u svoj : Beograd, Soko, Užice, Čačak, Valjevo, Rudnik…Posebno su za svojim zavičajem čeznuli i patili prognani Užičani. Užice je nekada, zbog svoje ljepote i bogatstva, nazivano mali Carigrad. Nesretni prognani muslimani iz Srbije  sanjali su svoj povratak na vjekovna ognjišta, na svoju rodnu grudu, gdje su vijekovima živjeli njihovi pradjedovi. Ali, ta im se želja nikada nije ostvarila. Muslimani muhadžeri iz kneževine Srbije  pokušavali su na sve načine da se vrate u svoj rodni kraj. Stvorili su svoja udruženja širom Bosne, sa samo jednom idejom : da se vrate u Srbiju. Najjače je bilo udruženje prognanih muslimana iz Užica. Na čelu udruženja je izabran ugledni trgovac iz Bijeljine Salih-aga Grabčenović (Grabčijan) . Predstavnici ovoga udruženja su pokušavali kroz izravne kontakte i molbe knjazu i vlastima u kneževini Srbiji da ostvare svoj povratak nazad u svoj grad. Kada se 1882. krunisao „prvi srpski kralj nakon Kosova» ,uMilan Obrenović, Salih-aga je išao u Beograd na čelu   delegacije užičkih muslimana na krunidbu i poklonjenje . Delegacija Užičana je bila lijepo primljena od strane novog kralja. Prilikom audijencije u kraljevom dvoru izaslanstvo užičkih muhadžera  je predalo kralju Milanu svoju molbu, u kojoj su istakli da priznaju njegovu vlast, kao i kraljevinu Srbiju kao svoju državu, i da se žele, kao muslimani, vratiti u svoj rodni kraj. Novi kralj  ih je uljudno i kurtoazno primio i saslušao. Njihovu pisanu deklaraciju-molbu je predao predsjedniku vlade, radikalu Nikoli Pašiću, inače velikom islamofobu i muslimanomrscu. Ovaj političar, po nacionalnosti Bugarin, koji je glumio Srbina,  stajao je na čelu stranke koja je svoju politiku temeljila na Garašaninovim «Načrtanijima», rodoslovnom listu četništva i velikosrpstva, koje ne poznaje nacionalne niti vjerske tolerancije. Ova deklaracija naivnih Bošnjaka je  najvjerovatnije ubrzo završila u korpi za otpatke ili u Pašićevom kaminu! Srpski kralj je delegaciji  naivnih muslimana iz Užica dao pregršt lažnih obećanja, po starom srpskom običaju , i na tome se sve  završilo.

                                                                ( Nastaviće se)