Naseljavanje prognanika u Bijeljinu  i gradove u Bosni  

Piše: Saud Grabčanović

Uvod

 

              Mi Bošnjaci Bijeljine, preživjeli građani Republike Bosne i Hercegovine i dan danas se sa tugom u srcu i gorčinom u grlu sjećamo rata i  strašnih događaja koji su se odigrali u periodu genocidne agresije na našu državu između 1992. i 1995 godine. Bili smo akteri tog strašnog rata,bestijalnih ubistava, genocida, urbicida, uništavanja vjerskih i istorijskih vrijednosti našeg naroda, bjesomučne pljačke, otimačine  i progona civila. Ali, rijetki su oni među nama oni koji dovoljno poznaju istoriju bošnjačkog naroda, kako neposrednu, tako i onu našu davnu i daleku prošlost. Ovaj genocid i rat protiv Bošnjaka nije bio ni prvi, a možda neće biti ni posljednji koji je vođen sa ciljem našeg istrebljenja i eliminacije  sa ovih prostora. Protiv Bošnjaka je u istoriji vođeno jako puno ratova i provedeno je niz zavjera, strašnih zvjerstava i genocida, krstaških  ratova i protjerivanja našeg naroda sa njegovih vijekovnih ognjišta. Kompletna naša istorija, i to od našeg doseljenja na ove prostore, puna je tih ratova i pokolja. Ali, Bošnjaci su, uprkos svemu, uspjeli preživjeti i do dan danas bitisati na ovim prostorima. Ja ću u ovom radu opisati jedan od tih bezbrojnih genocida koji su provedeni protiv nas u našoj istoriji. To je genocid i progon Bošnjaka muslimana iz Smederevskog sandžaka, a kasnije Knjaževine Srbije. Hegemonistička velikosrpska ideja osvajanja tuđih teritorija naslanjala se na stavove u ideološkom spisu poznatom pod imenom „Načertanije“, koji je 1844. godine osmislio Ilija Garašanin, rodonačelnik srpskog velikodržavnog koncepta – temeljnog projekta protjerivanja  muslimana iz Knjaževine Srbije i ostalih dijelova Balkana.  Nedostatak i nedostupnost pisanih informacija nije nas sprečavala da ovu tragediju usmeno prenosimo sa koljena na koljeno ali je u praksi od toga jako malo urađeno. Ovaj  strašni genocid i progon, koji je izvršen nad dijelom našeg naroda u Srbiji u 19. vijeku, danas je skoro potpuno zaboravljen. O ovoj velikoj tragediji, koja je pogodila dio našeg nacionalnog korpusa, do danas je vrlo malo pisano, a za vrijeme komunističke vlasti ovo je bila  tabu tema, pa su se o ovome smjele pisati samo dobro filtrirane i selektirane «istine», a stvarna istina je gurana «pod tepih». U školskim istorijskim udžbenicima  plasirana je prastara velikosrpska teza o «oslobađanju srpskih gradova od Turaka», i to je bila zvanična «istina» vladajućih. U Knjaževini Srbiji toga vremena u gradovima, izuzev  tvrđava i vojnih objekata, tada nisu živjeli nikakvi Turci, nego su srbijanski gradovi  i sela bili prepuni Bošnjaka muslimana, koji su tu živjeli kao autohtono stanovništvo. Ali, uzimajući kao dokaz srpske izvore, vidi se da je postojala jasna diferencijacija između pravih Turaka i Bošnjaka, iz čega se može vidjeti da su oni nad kojima je izvršen pokoljm Bošnjaci muslimani, porijeklom iz Bosne, te domaći muslimani.Tako poznati srpski istoričar Tihomir Đorđević piše:» Samo paše, njihovi činovnici, koji su dolazili s njima, i nešto vojnika i poneki građanin, bili su pravi TurciZnatno veći deo su bili Srbi Muhamedove vere iz Bosne i Hercegovine.» Da je riječ o koloniziranim Bošnjacima u Srbiji, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, o tome nam govori i Đ. Magarašević 1827. godine: » Turci u Šabcu bili su po većoj časti Bošnjaci, dakle poturčeni Srbi, od kojih jedva se koji nađe da zna turski govoriti.». Ovo nam govori da je teza o progonu Turaka iz gradova Srbije u 19. vijeku, koja je plasirana kao istorijska «istina», bila notorna velikosrpska laž! Iz Srbije su protjerani Bošnjaci koji imaju iste slavenske korijene kao i njihovi progonitelji Srbi. Bošnjačka djeca u Bosni ( a i ja među njima) ovakvu «istinu»  su dugo godina učila na časovima istorije u školi, dobijala za to ocjene i pamtila to kao jedinu tačnu informaciju. Nasjedali smo na dobro osmišljenu laž i nesvjesno smo taj zločin nad našim djedovim odobravali. Ta zvanična «istina» koja nam je plasirana, u stvarnosti je bila obična velikosrpska prevara, obmana i propaganda na koju je nasjedao naš  polupismeni korpus! A zašto smo mi pravu istinu zaboravili? Razlozi bošnjačkog zaborava vlastite prošlosti su kompleksni. Prvi  razlog je nedostatak nacionalne svijesti, koji generira našu kolektivnu amneziju. Nezainteresovanost za prošlost i zaborav  bili su uzrokovani i  nepismenošću, te materijalno-duhovnim siromaštvom, koje je karakterisalo vrijeme u kojem su živjeli naši pretci. Takođe, razlog nedovoljnom poznavanju naše prošlosti je i hronična ( što važi i za  sadašnje vrijeme) nezaintresovanost mladih generacija Bošnjaka za usmena predanja naših djedova i nena i omalovažavanje vlastite istorije. Razlog našem zaboravu i tom krivom interpretiranju prošlosti leži i u lošem radu naše bošnjačke elite u prošlosti i njihovom koketiranju sa vladajućim elitama naših istočnih i zapadnih susjeda, pri čemu su «vruće» istorijske teme svjesno zataškavane. Ono što me danas ozbiljno zabrinjava kod Bošnjaka,  jeste nespremnost da iz nešto ranije, a i skorašnje prošlosti, izvuku bilo kakvu pouku. Bošnjaci jos uvijek nemaju svoj “nacionalni program”. Bošnjaci još ne znaju šta hoće od države BiH. Treba okupiti  najumnije ljude među Bošnjacima, da se uradi “nacionalni program Bošnjaka”, da bi svaki bošnjački političar u svako vrijeme znao kako da se postavi u određenoj situaciji. Današnje stanje stvari nam govori da je sve prepušteno volji vođe (ili vođa) ove ili one stranke, koji uopšte nisu dorasli da predstavljaju Bošnjake. Mi nikada ne smijemo dozvoliti da sudbinu Bošnjaka određuju jedan ili dva čovjeka, bez obzira ko su oni, i imaju li oni kakvih sposobnosti i moralnih kvaliteta. Mi Bošnjaci smo oduvijek bili prodavani od drugih, najprije od korumpiranih Osmanlija, a po volji zapadnih zemalja i u korist naših istočnih i zapadnih susjeda. Danas nas prodaju zapadne zemlje u dogovoru sa našim bošnjačkim političarima, opet u korist naših istočnih i zapadnih komšija. Na ovaj način naši političari  nanose štetu samima sebi, kao i svom  bošnjačkom narodu. Tako će biti dok Bošnjaci ne izvuku pouke iz svoje ranije i skorašnje prošlosti, i ne naprave “bošnjački nacionalni program”, koji treba da sprovodi svaki Bošnjak političar koji zastupa naše interese. Nacionalni program treba da da odgovor na najvažnija nacionalna  pitanja – kako Bošnjake zaštiti od zavjerenika, islamofoba i neprijatelja iz međunarodne zajednice, te  od aspiracija naših istočnih i zapadnih susjeda, kako bismo opstali kao narod na svojoj zemlji, u svome dobru. Ne treba se zanositi fikcijama da nam je kompletna zapadna Evropa, njeni narodi i elita naklonjena. Svoje pravo, prije svega katoličko i islamofobno lice,  licemjerna Evropa je najbolje pokazala u prošlom ratu, kada ni prstom nije mrdnula da zaustavi genocid nad Bošnjacima muslimanima u Bosni, koji se  odvijao pred njihovim očima! Više ih je pogađalo stradanje njihovih domaćih životinja, nego ljudi muslimanske vjere u Sarajevu, Prijedoru, Srebrenici,Bijeljini, Brčkom…Jedino što su za nas uradili jeste ono što su morali po međunarodnim konvencijama koje su i sami potpisali – primiti izbjegle i prognane Bošnjake koji su im pokucali na vrata. Taj “nacionalni program Bošnjaka” ne bi nikako smio podrazumijevati nikakve naše aspiracije na tuđe zemlje i tuđa dobra, niti izgon bilo koga iz Bosne iz nacionalnih i vjerskih razloga. Ako to mi Bošnjaci ne napravimo, čeka nas u budućnosti zlehuda  sudbina muslimana Ugarske, Hrvatske, Srbije..kao i Bošnjaka sa prostora genocidne tvorevine takozvane Republike Srpske. Nestaćemo sa lica zemlje kao mitski Hazari!

 

                                                                                                   ( Nastaviće se)