Piše: Jusuf Trbić
Ko samo jednom prođe kroz Janju zapazi dvije velike ljubavi ovdašnjih ljudi : pjesmu i fudbal. I dok se mišljenja o pjesmama mogu i razlikovati, ljubav prema fudbalu i klubu Podrinje ista je za sve. Fudbalski klub Podrinje je simbol Janje, a broj njegovih navijača vazda je bio jednak broju stanovnika. I nešto veći, pošto ima Janjaraca koji žive u drugim gradovima, a svi navijaju za svoj klub.
Fudbalski klub Podrinje osnovan je 1927. godine. Kako je zabilježio Asim Osmanbašić, hroničar Janje, prvu loptu su, po svemu sudeći, iz Beča donijela braća Milan, Vaso i Luka Petrović, koji su i igrali za novoosnovani klub. Pored njih, pamte se i imena ostalih igrača tog prvog tima : Zdravko Marković ( rođen 1903.), Ibro Redžić ( 1906.), Meho Smajić ( 1912.), Ibrahim Hadžiimamović (1912.), Huso Musemić (1916.), Ibro Alihodžić (1916.), Ibrahim-aga Musemić (1917.), Husein Musemić ( 1920.). Za Podrinje su igrali i braća Mirko, Kosta i Momir Lazić, borci, koji su poginuli u partizanima.
Nakon rata Podrinje je nastavilo da uspješno igra i okuplja Janjarce. Mnogo mladih je treniralo i igralo za taj klub, tu su stasali i igrali fudbaleri iz Janje i okoline, pa odlazili u veće klubove i u svijet, da bi na njihova mjesta uvijek dolazili novi mladi i talentovani igrači. Fudbalski klub “Podrinje” već decenijama je neiscrpni izvor dobrih fudbalera. Za mnoge od njih čula je cijela bivša Jugoslavija, Evropa, svijet. Vahidin Musemić je najčuvenije ime, legenda Sarajeva i bivše Jugoslavije, centarfor bez premca. Devetku na leđima nosio je i njegov brat Husref, koji se takođe proslavio u FK Sarajevo, pa je igrao i za beogradsku Crvenu Zvezdu, škotski Hearts i holandski Twente, a danas je poznato trenersko ime. Centarfor je bio i čuveni Savo Milošević, igrač beogradskog Partizana, Aston Vile i više španskih klubova, kao i Simo Nikolić, koji je takođe igrao za Partizan, Galeniku i više stranih timova. Meho Alihodžić je branio za beogradski Rad, Mensur Bečić za Kolubaru, Samir Gradaščević za Slobodu iz Tuzle, a u bijeljinskom Radniku su igrali Ibro Huremović, Faruk Hadžić, Pašaga Musemić, Osman Pilić, Dževad Sprečak, Fahrudin Camić i drugi.
Asim Osmanbašić navodi i imena drugih omiljenih janjarskih fudbalera : Mehmed Baćevac Memija, Galib Alihodžić, Bego Alihodžić Kopa, Juso Alihodžić Cane, Jusuf Zvorničanin, Hrustan Alihodžić, Lazo Marković, Huso Alihodžić Gusan, Zijo Huremović, Mehmedalija Gutić… A u Podrinju su igrali i neki od poznatih igrača bijeljinskog Radnika : Ramo Duraković, Mirsad Alajbegović, Mahmut Brkić, Diko Jovanović…
………………
Ipak, jedno ime je iznad svih – Vahidin Musemić.
Rođen je u Janji 29. oktobra 1946. godine, u familiji u kojoj su mnogi bili sportisti. Među njima i njegov stariji brat Meho, sestre Fatima i Munevera, najmlađi brat Husref, koji je takođe bio veliko fudbalsko ime. Čim se, kao dječak, pojavio na terenu Podrinja, vidjelo se da je rođeni fudbaler. Visok, elegantni tehničar lakog trka i nebeskog skoka, već u juniorima je zapeo za oko mnogim stručnjacima. Odlučio se za Sarajevo, gdje su već bila njegova braća. Prvi trener mu je bio Dobrivoje Živkov, a nakon njega učio je od poznatih stručnjaka : Franje Lovrića, Abdulaha Gegića, Aleksandra Atanackovića, Miroslava Brozovića, Srbe Markuševića. Njegove prve igre za podmladak Sarajeva izgledale su kao eksplozija komete. U jednoj utakmici mladi centarfor postigao je deset golova za svoj tim i najavio blistavu karijeru.
U prvom timu debitovao je 1963. godine, kao 17-godišnjak, a prvu prvenstvenu utakmicu odigrao je 1965-te na Koševu protiv Partizana. Za Sarajevo je odigrao 300 utakmica i postigao ravno 300 golova. S takvom statistikom nastavio je i kasnije u Francuskoj, u Nici, u kojoj je dobio nadimak “Gospodin jedan gol.” Koliko utakmica – toliko golova! Time se malo koji svjetski fudbaler može podičiti.
U sezoni 1966/67. godine sa Sarajevom je osvojio titulu prvaka Jugoslavije, koja je do tada bila rezervisana za klubove “velike četvorke” (Zvezda, Partizan, Hajduk, Dinamo). Bila je to čuvena generacija Sarajeva, u kojoj su igrali : Sirčo, Fazlagić, Bajić, Prljača, Jasenković, Muzurović, Biogradlić, Antić, Prodanović, Šiljkut, Blažević… Vahidin Musemić je bio zvijezda tima i miljenik navijača.
U dresu reprezentacije Jugoslavije debitovao je 6. aprila 1968. godine u utakmici protiv Francuske u Marseju. Rezultat je bio 1 : 1, a Musemić je dao gol glavom. U revanšu u Beogradu ponovo je dao gol, a Jugoslavija je trijumfovala sa 5 : 1. Uslijedio je period slave “Mitićevih beba”, kako su tada prozvali reprezentaciju s trenerom Rajkom Mitićem na čelu, koji je doveo niz mladih igrača, među njima i Sarajlije Fazlagića, Osima i Musemića. Vrhunac se odigrao u Italiji, na Evropskom prvenstvu. Na stadionu Komunale u Rimu odigrano je nezaboravno polufinale sa tadašnjim svjetskim prvacima Engleskom. U sjajnoj igri Englezi su nadigrani, ali golova nije bilo. A onda je, pet minuta prije kraja, Musemić oduzeo jednu loptu na lijevoj strani, prešao čuvara i uputio dugi centaršut u protivnički šesnaesterac. Tamo je Džajić majstorski prihvatio loptu i matirao golmana Benksa. Bio je to zvjezdani trenutak jedne mlade generacije.
U finalu je Jugoslavija igrala protiv Italije i ponovo pokazala izuzetnu snagu. Zapamćeno je da je švajcarski sudija Dinst teško oštetio našu reprezentaciju i praktično je spriječio da se popne na vrh Evrope. A bila je to, po mišljenju mnogih, najbolja i najperspektivinija reprezentacija u jugoslovenskoj istoriji.
Vahidin Musemić je nakon toga otišao u Nicu, za koju je igrao dvije godine i ostavio i tu neizbrisivi trag. Zbog povrede je rano prekinuo fudbalsku karijeru. Odigrao je samo 18 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije, ali važi za jednog od najboljih igrača koji su se ikada pojavili na ovim prostorima.
Za Vahidina Musemića zna svaki ljubitelj fudbala u ovom dijelu svijetu, i stariji i mlađi. Moj skromni prijedlog je da se stadion Podrinja nazove njegovim imenom. Time bi bila iskazana zaslužena čast i njemu i klubu u kojem je ponikao.