Naša politička situacija je već dugo zagađena do te mjere, da odavde bježi ko stigne, a oni koji ostaju moraju začepiti i oči i uši i nos da se ne bi ugušili od prljave kampanje koja ne prestaje. Majstori haosa su nas opljačkali do gole kože i totalno izludjeli, pa više ne znamo ni u kojem vijeku živimo ni kuda idemo. Pa hajd što nam je politika takva, već i vazduh koji dišemo počinje da nas guši. Malo – malo, pa čujemo kako su naši gradovi među najzagađenijima u Evropi, a Sarajevo je često na vrhu svjetske liste. Mašala, makar da smo u nečemu na svjetskom nivou. Broj onih koji umiru zbog bolesti izazvanih otrovnim vazduhom dramatično se povećava, a mi ni mukajet. Navikli, valjda, ko će se još i zbog toga nervirati, kad svakoga dana imamo verbalne ratove naših poglavica, kao da će svakog časa zapucati. Čini se da smrdljivi vazduh nikome ne smeta, jer se niko i ne buni zbog toga. Pitali su jednom slavnog filmskog autora Vudija Alena zašto nikad ne napušta Njujork, osim kad negdje snima, a on kaže: „Znate, ne bih se usudio disati vazduh koji ne vidim“.
Ja često šetam kroz moju Bijeljinu i mogu iz prve ruke posvjedočiti da nam je vazduh u gradu, u najmanju ruku, prljav, zagađen, često neugodnog mirisa, pogotovo zimi, kad se u kućama loži sve i svašta. Možda sjećanje nije uvijek najsigurniji svjedok, ali ne pamtim da se to događalo u doba moje mladosti., Bijeljina je bila manja i bilo je znatno manje automobila, ali je bio mnogo više zelenila, drveća, travnjaka, dječijih igrališta, skoro sve kuće su imale bašte, cvijeće, sadnice raznih vrsta, a domaćini su se takmičili čija će avlija biti ljepše uređena. Nekad smo imali i organizaciju omladine koja se zvala Mladi gorani, a imala je zadatak da propagira ljubav prema prirodi i uči djecu da čuvaju i obnavljaju zelenilo. Nešto slično su radili i izviđači, ali gorani su imali redovne akcije pošumljavanja i sadnje drveća i ukrasnog bilja gdje god je to bilo moguće. Semberija je imala mnogo više šuma nego danas, a i mnoge gradske ulice su imale drvorede koje više nema. Stariji Bijeljinci sjećaju se veličanstvenih platana, stogodišnje starosti, ispred zgrade Opštine, koje su primitivci na vlasti jednostavno posjekli, da im ne smetaju. S tugom se sjetim toga svaki put kad vidim kako se u Trebinju ponose svojim platanima u centru grada i čuvaju ih kao oči u glavi. Sjećam se velikih topola u nekadašnjoj Ulici JNA, pa u produžetku ulice pored Pošte, od biste Đede Kecmanovića do Majevičke. Građani su sami uređivali okolinu svojih kuća, praveći cvijetne aleje, travnjake, dječija igrališta. A svaki kvart i svaka mahala imale su igrališta za djecu, svuda su se djeca u velikom broju igrala, takmičila. zabavljala i družila. U mojoj ulici, koja nije bila naročito duga, u samom centru grada, pored zgrade Pošte, bilo je toliko djece, da smo sami napravili svoje fudbalsko igralište, pravo, sa označenim linijama i golovima, pa smo tu po cijeli dan ganjali loptu, a naveče se družili sve dok se ne počnemo razilaziti, po strogim roditeljskim pravilima. Danas djece nema, nigdje ih nema. Ne vide se, ne druže se, ne igraju se, jednostavno ih nema. Ili su se, zajedno s roditeljima, razišli po svijetu, ili sjede u sobama i bulje u telefone i kompjutere, Nema ni njihovih igrališta, ni travnjaka, nema ni malih cvijetnjaka, ni šarenih avlija, ni zelenih, skrivenih kutaka u kojima su mnogi od nas odsanjali svoje najljepše snove.
Nekada nas je škola vodila na izlet u prirodu, pod Obrijež ili vozom u Suho Polje. Danas djeca idu na izlet u kafiće. Svako za sebe, svako sa svojim mobilnim telefonom. Nekad su nas učili u školi da čuvamo i pazimo svako drvo, kako se radi u cijelom civilizovanom svijetu, da ne bacamo otpatke na ulicu, da ne prljamo grad, da ne gazimo travu i ne lomimo šiblje i cvijeće. Danas niko ne poziva da se sadi zelenilo i ne objašnjava šta to znači za sve nas. U Janji je grupa entuzijasta krenula da čisti obalu Drine, da sadi drveće duž ulica i cvijeće u centru, ali nisam vidio značajniju podršku tom izvanrednom poduhvatu mladih ljudi. Odvikli smo se od ljepote, šta li.
Bijeljinu su danas okupirale stambene zgrade, hiljade njih, uglavnom bez i jednog traga zelenila oko njih, bez dječijih igrališta, često i bez parkinga. Čak i travnjaci ispred nekih od njih pretvoreni su u bašte kafića. Bezlične kuće, bezlične ulice, bezlični ljudi. Kad se tome doda i masovno rušenje starih, vrijednih kuća, zbog čega Bijeljina ubrzano ostaje bez vlastite prošlosti i bez identiteta i pretvara se u haotičnu gomilu zgrada koje smetaju jedna drugoj i u koloplet uskih ulica kojima se tiskaju nebrojeni automobili. Dok se svuda u svijetu ljubomorno čuvaju starine, svaki kamen, svako drvo, a turisti hrle da ih vide i to debelo plaćaju, u Bijeljini je odavno zavladao skorojevićki duh koji svu arhitektonsku ljepotu svodi na asfalt i beton i balkone na kojima se suši veš. Istina, ima i izuzetaka. Kad sam se vratio u svoj grad vidio sam jednom na balkonu zgrade pored pijace zanimljiv prizor: novopečeni građanin je u nekoliko saksija uzgojio poveliki kukuruz, valjda da ga podsjeća na zavičaj. Ali, bolje i to nego da nema ništa.
Onaj ko živi ovdje može lako primijetiti da nered oko nas savršeno odgovara neredu u nama. Ljudi su zbrkani, nemirni, uvijek u strahu od najgoreg, ne druže se, ne smiju se, nikome nije do šuma, čistog vazduha, zelenila i cvijeća, makar da to mnogi od nas plaćaju bolestima respiratornih organa i bolestima duše, koje ne liječe ni apoteke ni kladionice. I niko ne tješi narod pričom da se strpimo, jer će biti bolje sutra, prekosutra… Svi znamo da neće biti bolje, jer je već bilo bolje. Bilo i prošlo, da se više nikad ne vrati.
