Piše: Jusuf Trbić
Kako sad stvari stoje, naša budućnost je u prošlosti.
Oni koji žive u Bosni, a pamte stara vremena, lako mogu vidjeti da smo danas bliži 1992. godini nego što smo bili 1990-te. Ne, ne mislim da će biti rata, jer su okolnosti sasvim drugačije (ne isključujem niz manjih ili većih incidenata), ali dugotrajno ispiranje mozgova, koje temeljito obavljaju etničke politike, čini mlade generacije radikalnijim nego što su bili njihovi očevi. Kad je počeo rat protiv Bosne, mnogo ljudi nije znalo šta se dešava i na koju će se stranu okrenuti. Danas su narodi do te mjere homogenizovani i ideološki unificirani, da je to nevjerovatno. U dijelu države u kojem živim, u entitetu RS, proizvodnja velikosrpskog nacionalizma je napredovala do te mjere, da ne možete naći nikoga, ili skoro nikoga, ko je u stanju da javno kaže makar najsitniju, najobičniju istinu o zločinima koje su počinili Karadžićevi fašisti. Logori, za koje svi znaju, ubijanja civila, rušenje džamija, progoni, pljačke, sve je to dobro poznato svakome ko hoće da zna. Ali, niko o tome neće reći ni jednu jedinu riječ. Umjesto toga, čućete i od seljaka i od akademika istu, napamet naučenu priču o ugroženosti srpstva, odbrambeno-otadžbinskom ratu, pravima srpskog naroda i zlu koje mu je učinjeno, ispričani istim rječnikom, na isti način. Politika, mediji, crkva, nacionalistički intelektualci koji podržavaju istu takvu vlast, svi šarafi velikosprskog stroja u potpunosti su ispunili zadatke koje su im ideološki centri dali.
A kad o tome govorimo, treba se uvijek prisjetiti dokumenta Srpske akademije nauka iz 2012. godine, poznatog kao Memorandum 2, koji donosi praktična uputstva za ponašanje političara u javnosti, kao načina za dalje ostvarivanje projekta Verlike Srbije. Ta su uputstva bila detaljna, od krupnih političkih pitanja do svakodnevne komunikacije. Danas je itekako vidljivo da se toga strogo pridržavaju svi akteri javnog života, ali i obični građani, koji su oduševljeno prihvatili ulogu dežurnih čuvara srpstva. Recimo, jedan od naglašenih ciljeva jeste otcjepljenje RS od države BiH, i na tome, kako vidimo, režim Milorada Dodika svakodnevno radi, i na tome dobija glasove svojih podanika, uz puno saučesništvo opozicije. Da pomenemo i neke od ostalih preporuka :
-Stalno insistirati da je teška ekonomska, privredna i svaka druga situacija u RS-u produkt njenog nasilnog zadržavanja u BiH. I isticati da bi sve bilo bolje kada bi se RS odvojila.
-Rukovodstvu Republike Srpske se sugeriše da u svakodnevnoj komunikaciji izbjegavaju termin državne institucije BiH i zamijene ga zajedničkim institucijama, čime se postiže psihološki efekat da se RS odriče državnosti BiH, ali i nameće fraza da je sastavljena iz dijelova i da se vremenom može na dijelove rastaviti. Maksimalno izbjegavati upotrebu termina Bosna i Hercegovina. U slučajevima kada je iz nekih razloga neophodno pomenuti taj termin, onda staviti u prvi plan Republiku Srpsku npr. Republika Srpska i ostatak BiH. Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju jedinstvenom državom, već zajednicom dvije teritorije koje trenutno čine cjelinu. A tu cjelinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom.
-Istovremeno se preporučuje da političari i visoki funkcioneri RS-a i Srbije što češće koriste termin Republika Srpska, bez upotrebe skraćenice RS. Koristiti termin Srpska, kako bi se na taj način RS definisala isključivo kao srpska teritorija. “Pridev ‘srpski’ koristiti u svim mogućim situacijama, od naziva institucija, službi, ustanova, praznika, gradova, medija, banaka, sportskih klubova, književnika i njihovih dela, sela, zaseoka, reka, mostova i svega drugog, ma koliko to u pojedinim situacijama zvučalo neobično, čak i smešno. Za to vreme stalno okrivljavati Bošnjake i njihovu želju za dominacijom na štetu Srba, koje nastoje obespraviti i svesti na građane drugog reda. Potom tu situaciju koristiti za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Na istovjetan način postupati i u slučaju donošenja zakona na nivou BiH”, kaže se dalje u tom dokumentu.
I sve u tom stilu.
Zašto podsjećam na to? Zato što prečesto zaboravljamo da je strategija cijepanja Bosne dugoročna, dobro osmišljena, i da je vladajuća politika nameće svakodnevno, kroz javni govor, medije, školstvo, religiju, na sve načine koji se mogu zamisliti. I da ima itekako mnogo uspjeha u tome. Ogroman dio bosanskih Srba, koji žive u manjem entitetu, kao i veliki dio javnosti Srbije, nosi tu ideologiju kao zastavu i ne odstupa od nje ni za milimetar. Prekrajanje istorije, lažna slika velikosrpske agresije na Bosnu, veličanje zločina, rehabilitacija i slavljenje zločinaca, ignorisanje žrtava i stalna priča o tobožnjoj ugroženosti srpstva, služe daljoj homogenizaciji naroda, koga mrze svi oko njih, sve to stvara jedinstvo u zlu, koje običnim ljudima ne dozvoljava da vide svijet oko sebe. Oni trpe nepravdu, vladavinu lopovske i nasilničke vlasti, trpe bijedu i siromaštvo, bezakonje, nepotizam i korupciju, trpe sve, i radije napuštaju dom i odlaze u Evropu, nego da protiv svega dignu svoj glas. U tome se, dakako, ni drugi ne razlikuju od njih.
Vrijeme tako prolazi, mržnja i strah sve više rastu, laž postaje vladajući model mišljenja, sve propada, a kod nas se još vode neke davne, izmišljene bitke. Za to vrijeme svi naši vozovi prolaze, a mi, leđima okrenuti budućnosti, zagledani u mitsku, nestvarnu prošlost, idemo prema ponoru, kao guske u magli. Za nas je sve postalo normalno : i lopovluk političara, i teror religija, i ekonomska i moralna propast, i kupovina diploma, i korumpirano pravosuđe, i uništeno školstvo, i odlazak mladih stručnjaka, pa čak i otvoreni rasizam. Prije neki dan je Milorad Dodik, u stilu najpoznatijih evropskih desničara i islamofoba, izjavio : “Ne trebamo mrziti druge, ali ne možemo ni dozvoliti drugima da njihove kulture i navike prevladaju i budu nam dominantne. Entitetska linija je jasna, ona predstavlja liniju obrane našeg naroda, i to je značaj što smo dobili Republiku Srpsku. I ko god živi ovdje, a odustane od Srpske, odustao je od svog potomstva i slobode”. A on je predsjednik ove države, u kojoj su u većini ljudi o kojima govori kao o nižoj rasi. Dodik je uz to dodao, kao da se radi o najobičnijoj stvari na svijetu : ako Bošnjaci budu i dalje tražili promjeju imena RS-.a, koje je ustavna kategorija, oni će, kaže, dodati crticu i još dvije riječi, pa će se njihov entitet zvati Republika Srpska-Zapadna Srbija. Ni manje, ni više. Ni Dodik, ni Vučić, niti bilo ko njihov neće da kaže jednostavnu činjenicu : ime entiteta jeste ustavna kategorija, ali poziv na mijenjanje toga imena mogao bi se bazirati na Evropskoj povelji o ljudskim pravima i slobodama, koja je sastavni dio Ustava BiH i njemu je NADREĐENA. A po toj Povelji naziv entiteta jeste diskriminatoran, i to je bio razlog da se zabrani upotreba takvih pridjeva uz imena gradova. Ali, pretvaranje dijela jedne države u dio druge – to je zabranjeno i Ustavom BiH, i ovom Poveljom, i svim međunarodnim aktima. Toliko valjda znaju.
A mi se moramo zapitati : šta bi trebalo još da se kaže ili da se dogodi, pa da se probude oni kojima je Bosna jedina domovina?