Piše: Jusuf Trbić
Hari Džekson se vratio u Bijeljinu. U Centru za kulturu, u organizaciji bijeljinskog BZK „Preporoda“, prikazan je dugometražmni dokumentarni film „Posljednji kauboj“, slovenačkog filmskog reditelja Tadeja Čatera. Fim je rađen u koprodukciji televizijskih centara Slovenije, Sjeverne Makedonije i Bosne i Hercegovine, a prvo prikazivanje je imao na Sarajevo film festivalu. Ovo je bila prva javna projekcija za publiku u našoj državi.
Ideju za film je dao Mirko Ilić, čuveni svjetski dizajner, strip autor i grafički urednik koji živi u SAD-u, a inače je rođen u Bijeljini. On se takođe pojavljuje u filmu. Dug je put bio između početne ideje i konačne realizacije, a rezultat je izvanredno ostvarenje koje su gledaoci u Bijeljini propratili s velikom pažnjom. Topla, intimna priča o čovjeku koji je živio za svoje snove i za njih dao sve što je imao. Posljednji evropski režiser vesterna i posljednji kauboj, Hari Džekson, bio je neshvaćen u svoje vrijeme, čak i od velikih režisera, poput Emira Kusturice, ali vrijeme je pokazalo da je njegov rad bio prava umjetnost koja je Bijeljinu učinila gradom poznatim u svijetu.
Uz kratke inserte iz njegovih filmova, glavna rola je pripala njegovom prvom saradniku, snimatelju i glumcu Jusi Muratoviću, kome je ovaj film podigao svojevrsni spomenik, jer je Juso nedavno preminuo. Kroz priču o zajedničkom radu protkane su slike duha vremena koje je prošlo, slike burnih događaja u kojima se istinski umjetnik Hari Džekson nije mogao više snaći. On, koji je dijelio pravdu po zakonima Divljeg Zapada širom semberske prerije, goneći lopove, razbojnike, konjokradice i desperadose, nije mogao preživjeti vrijeme u kojem su pobijedile slile nepravde, zločina i zla.
U sporom, mekom ritmu filma smjenjuju se slike današnje Bijeljine i sjećanja na ono što je nekad bilo, a priča Juse Muratovića vraća nas izgubljenim vremenima i snovima koji su bili jači od života. Hari je sve što je imao, čak i kad je bio na rubu egzistencije, ulagao u svoje filmove, gradeći kulu od sna koju je čuvao i gradio na ruševinama sopstvenog života. Ni jedan od petnaestak započetih filmova nije završio, jer ljudi oko njega uglavnom nisu razumjeli ništa od onoga što je radio. Kad je krenuo rat, on je ostao bez svega. To više nije bilo vrijeme za snove. Za njega je sve bilo završeno, nije htio da ode u inostranstvo, ostao je da sačeka kraj rata i svoj kraj.
Film Tadeja Čatera ispričao je priču o Hariju i Jusi tečno i toplo, na platnu se smjenjuju tuga i smijeh, a iznad svega lebdi magla nostalgije i žala za danima u kojima su čuda bila moguća i u kojima su snovi bili veći od života. Za gledaoce je ovaj film bio pravi poklon i oni su to znali da nagrade aplauzima režiseru i njegovoj ekipi koji su došli iz Ljubljane da im se poklone na bini bijeljinskog Centra za kulturu. Od nas koji pamtimo, za autore ovog izvanrednog filma, jedno veliko HVALA.