Piše: Jusuf Trbić
Prošlost Bijeljine su, kao i u drugim gradovima i krajevima, svojim radom obilježila kulturna društva, zasnovana na volonterskom radu i njegovanju tradicije i identiteta svih etničkih skupina koje su živjele u Bosni. Nesebični rad i napori pojedinaca bili su jedini pokretač takvoga rada, a čini se da ni u današnjem vremenu nismo otišli mnogo dalje od toga. U vijekovima i decenijama koje su iza nas kultura je bila prepuštena amaterizmu, humanitarnom radu i brizi pojedinaca, jer u burnim vremenima, kojima Balkan nikad nije oskudijevao, bilo je mnogo prečih stvari za državu i vlast. Ali, neka nebeska pravda na kraju ipak izravna račune, pa su bezbrojni važni političari, vojskovođe, predsjednici svega i svačega, ministri i diplomate, uvaženi i bogati ljudi – danas zaboravljeni, a istorija je zapamtila one koji su kulturi darovali svoje umijeće, svoj rad i energiju. I tako je u cijelom svijetu i u svim vremenima.
Duboki trag u prošlosti ( i sadašnjosti) Bijeljine ostavili su Srpsko prosvjetno i kulturno društvo “Prosvjeta” i Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” ( nekad “Gajret”), ali su i druge, malobrojnije etničke skupine, imale svoje organizacije, koje su se bavile različitim vidovima humantiranog rada i kulturnog djelovanja. Među njima i Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”.
Kratka istorija “Napretka”
U Bijeljini je uvijek bilo relativno malo Hrvata, ali su oni, kao i Jevreji ili Nijemci, znali da se organizuju i ostvare neočekivano velike rezultate. Pogodniji uslovi za svestraniji razvoj kulture došli su s Austro-Ugarskom, koja je željela da se svijetu predstavi kao nosilac evropske civilizacije, pa je naglašavala svoju kuturnu misiju i podsticala rad kulturnih društava, pogotovo kad su u pitanju doseljenici u bosanske gradove i sela. U tim aktivnostima učestovali su, dakako, visokoobrazovani pojedinci, koji su bili voljni da svoje vrijeme i energiju ulože u razvooj kulture, a većina naroda bavila se preživljavanjem u tim teškim vremenima. Kultura ni tada nije bila masovna pojava, ali, istini za volju, nije to ni danas.
Hrvatsko kulturno društvo “Napredak” u BiH nastalo je spajanjem dva slična humanitarna društva – Hrvatskog potpornog društva za potrebe đaka srednjih i visokih škola iz BiH (Mostar) i Hrvatskog društva za namještanje djece u zanate i trgovinu ( Sarajevo). Oba su osnovana 1902. godine, a sarajevsko društvo je 1905. godine promijenilo ime u Hrvatsko društvo “Napredak” za potpomaganje naučnika i đaka Hrvata katolika.
Ova dva društva, sarajevsko i mostarsko, spojila su se 9. juna 1907. godine u organizaciju kojoj je osnovni cilj bio pomaganje đaka i studenata. Naziv Hrvatsko prosvjetno-kulturno društvo “Napredak” osvojen je 1914. godine. Statutom je utvrđeno da se podružnice “Napretka” mogu osnivati u svim gradovima, uz uslov da se okupi bar 20 članova.
Kako piše Nikola Čiča u zborniku “Semberija kroz vijekove” ( u izdanju bijeljinskog “Preporoda”), ideja o osnivanju “Napretka” pojavila se u Bijeljini još 1907. godine, ali tada nije bilo dovoljno članova, jer je tu živio prilično mali broj Hrvata. Ipak, već sljedeće godine je osnovano povjerenstvo, na čijem je čelu bio Antun Jovičić, župnik, koji je u tom kraju imao veliki ugled. Pored njega, utemeljitelji su bili Ivan Đuran, Josip Tomljenović, i Đuro Šajatović, a njima su se pridružila još 22 člana. Ali, dobrovoljni rad te vrste nije bio ni malo lak, broj članova se osipa, pa nije mogla da se formira podružnica. Ali, već 1911. godine ugledni ljekar dr Lavoslav Pejčić uspio je okupiti oko sebe veću grupu ljudi, zajedno s njima osniva novo povjerenstvo, da bi i bijeljinska podružnica “Napretka” konačno ugledala svjetlo dana naredne, 1912. godine. Iduće godine je održana Skupština, kojoj je prisustvovalo 57 članova, a oni su izabrali novo rukovodstvo. Za predsjednika upravnog odbora izabran je dr Lavoslav Pejčić, potpredsjednik je bio Josip Galovac, direktor banke, a sekretar Vinko Marković. Blagajnik je bio Antun Jovičić, župnik, a u rukovodstvu su bili i Đoko Berdica, trgovac, Anto Hudovski, apotekar, Oskar Bertosi, sudija, advikati Tadija Odić,Čedomir Koharević i dr Ivudor, kao i učitelj Donat Petreš.
Bijeljinski “Napredak” je uskoro pokazao da se i u zaostaloj sredini, kakva je bila Bijeljina u to doba, mogu ostvarivati dobri rezultati, pa je već 1913. podijeljen veći broj stipendija đacima i studentima. Novac za stipendije ostvaren je vlastitim aktivnostima, na primjer manifestacijom “Napretkovi dani”, koja je ostvarila uzuzetan uspjeh.
Za kratko vrijeme bijeljinska podružnica “Napretka” postala je jedna od najboljih u BiH. Ali, zbog burnih događaja na početku Prvog svjetskog rata rad “Napretka” je bio ugašen 1914. godine, da bi bio obnovljen 1921-ve, a trajao je sve do definitivne zabrane 1949. godine. U periodu između dva svjetska rata “Napredak” je, kao i ostala kulturna društva uspješno djelovao, njegujući duh tolerancije i uvažavanja, koji je u to doba vladao u Bijeljini i cijeloj BiH.
Na žalost, ta vremena su, čini se, davno prošla, i ostalo nam je samo da se sjećamo i da zapisujemo što možemo, da i nas i čitavu našu prošlost ne odnese vjetar zaborava.